Roditelji djece s poteškoćama u razvoju iz USK-a putuju i po 300 km
Iz Unsko-sanskog kantona 180 osoba s poteškoćama u razvoju smješteno je u specijalizirane centre u Bosni i Hercegovini koji su udaljeni po 300 kilometara od njihovih porodica. Zbog toga ih članovi porodice rijetko obilaze i još rjeđe vode kući. Roditelji, željni vlastite djece, od države traže otvaranje centra i u ovom kantonu.
Mirsada Hodžić majka je tridesetogodišnje Alme koja ima dijagnozu mikrocefalija i stanje se mijenja iz dana u dan. Smještena je u Centru Drin u Fojnici. Za njen boravak tamo daju invalidninu i još 300 maraka, ostalo plaća država. Uz sve to, štede na svemu da bi svoju Almu što češće obišli i doveli kući.
- Ne želimo da je ostavimo, želimo da je imamo, da tom svom djetetu pružimo majčinsku i očinsku ljubav. Ali ne mogu svi roditelji tu priliku priuštiti sebi i svom djetetu – ističe Mirsada.
Zajedno s ostalim roditeljima kroz Udruženje „Radost druženja“ pokrenula je inicijativu da se u Unsko-sanskom kantonu otvori centar za osobe s poteškoćama u razvoju, prvenstveno kako bi ta djeca poznavala svoje porodice i s njima provodili vrijeme.
- Svoju bih Almu petkom dovodila kući, a ponedjeljkom je vraćala. I ne samo ja nego većina roditelja. Sva djeca koja ne bi mogla imati posjeti odvela bih ih svojoj kući, u šetnju – priča Mirsada.
U Vladi USK-a kažu da bi otvaranje centra podrazumijevalo novi prostor, ljude, opremu i jačanje drugih institucija, što Kanton sam ne može podnijeti.
Šef Odsjeka za socijalnu politiku u Ministarstvu zdravstva USK-a Sakib Alibegović upozorava da bi ovom problemu trebalo pristupiti oprezno i da ne bi trebalo gledati samo finansijske uštede za kanton u slučaju prebacivanja takvih korisnika iz ustanova u USK-a.
Drugi problem koji brine roditelji, pa i one čija su djeca kod kuće jeste da su svakim danom stariji i strahuju šta će biti s njihovom djecom.
- Svi smo mi bez neke šire familije koja bi pristala uzeti moje dijete – kaže Rifeta Imamović.
Traže centar jer će, kažu, oni koji obilaze svoju, obići nekad i pripaziti i njihovu djecu.
- Kad se razboliš, imala sam koronu, a ona je po čitav dan za mnom i pita: Mama, ko će mene primiti? To je jako teško – ističe Subha Sarić.
Kanton za njihov smještaj izdvaja više od milion maraka godišnje i roditelji u prosjeku po 700 KM mjesečno i sve to da bi bili željni vlastite djece. Djeca otuđena od porodice se uglavnom, ukoliko i dođu, kod kuće osjećaju kao stranci, zbog čega se raduju povratku u centre.
federalna.ba