Razgovor s Andražem Rožmanom: Kako "jedan papir" može odrediti nečiji život – ili ga u potpunosti izbrisati

Andraž Rožman je slovenski književnik fokusiran na ljude s margine. U knjizi “Ovo se ne može izbrisati” pripovijeda o ljudima koje je slovenska vlada početkom devedesetih pravno izbrisala i oduzela im osnovna ljudska prava. U razgovoru za Art kvart govorio je o fenomenu birokratskog etničkog čišćenja, posljedicama koje one ostavljaju i tridecenije kasnije, granici dokumentaristike i književnosti.

Riječ je o više od 25.000 ljudi, uglavnom građana porijeklom iz drugih republika SFRJ koji su preko noći ostali bez pravnog statusa, ličnih dokumenata i osnovnih prava – na rad, zdravstvenu i socijalnu zaštitu. Posljedice tog čina osjećaju se i danas, a upravo o tim sudbinama govori knjiga zasnovana na četrdesetak svjedočanstava ljudi koji su „izbrisani“ ili su neposredno svjedočili tom fenomenu.

Autor knjige materijal je prikupljao godinama, kroz razgovore na terenu. Kako ističe, proces slušanja i zapisivanja tih priča bio je emocionalno izuzetno zahtjevan. „Doživio sam cijeli spektar emocija – od ljutnje do tuge, ali bilo je i svjetlijih trenutaka. Nisu sve priče crne; u nekima se vidi kako su se ljudi, upravo kroz bol i nepravdu, povezivali i pomagali jedni drugima“, kaže on.

Pisanje je, priznaje, često morao prekidati. Emocije koje su pratile svjedočanstva bile su toliko snažne da je pravio česte pauze, šetnje i odmake od teksta. „Pitao sam se zašto me ova knjiga pogodila više nego druge. Možda zato što se sve to dešavalo blizu mene – možda i mojim komšijama, a da toga nisam bio svjestan. Na neki način, i sam sam dio te priče“, objašnjava.

Za razliku od ranijih tema kojima se bavio – poput izbjeglica iz Sirije ili života u mentalnim institucijama – ova priča bila je ličnija i bliža. Upravo zato knjiga balansira između dokumentaristike i književnosti, donoseći narativnu cjelinu koja pokazuje koliko administrativni čin može duboko zadirati u ljudske živote.

„To je bilo birokratsko etničko čišćenje“, kaže autor. Oduzimanjem stalnog boravka ljudima koji su godinama živjeli u Sloveniji – a neki su tamo i rođeni – država ih je faktički izbrisala iz pravnog poretka. Bez dokumenata, nisu mogli raditi, liječiti se, niti ostvariti pravo na stan. Posljedice su bile razorne: od beskućništva i razdvajanja porodica do deportacija na ratišta i kasnijih pronalazaka u logorima.

Posebno uznemirujuće, naglašava, jesu dugoročne posljedice koje se prenose na naredne generacije. Trauma „izbrisanih“ vidljiva je i kod njihove djece – u narušenom samopouzdanju i iskustvu društvene stigmatizacije obilježene nacionalističkim uvredama.

U knjizi glas ne dobijaju samo žrtve, već i oni koji su bili dio sistema – službenici, policajci, činovnici. Autor im pristupa s dozom empatije, ali i ironijskim odmakom prema njihovom opravdanju da „samo rade svoj posao“. U tom segmentu, kaže, inspiraciju je pronašao u razmišljanjima o „banalnosti zla“, ali i u tekstovima slovenske filozofkinje Vlaste Jalušić, koja govori o „organiziranoj nevinosti“ društva.

„Nisam želio pisati samo o najgorem nacionalizmu, nego istražiti koliko ga ima u svima nama“, ističe autor. Upravo zato likovi u knjizi često ne uspijevaju izaći iz dominantnih narativa, čak i kada žele pružiti otpor.

Društveni kontekst devedesetih dodatno je pogoršavao položaj „izbrisanih“. U Sloveniji je tada bio raširen animozitet prema ljudima iz drugih jugoslavenskih republika, koji su često nazivani pogrdnim imenom „Čefur“. Izbrisani su se našli u najtežoj poziciji – izloženi i institucionalnom nasilju i svakodnevnim uvredama, pa i fizičkim napadima.

Knjiga tako svjedoči o dvostrukoj nepravdi: prvo administrativnoj, koja je ljude lišila identiteta i prava, a zatim društvenoj, koja je tu nepravdu dodatno produbila. Upravo zbog toga, ova svjedočanstva predstavljaju važan podsjetnik na to koliko „jedan papir“ može odrediti nečiji život – ili ga u potpunosti izbrisati.

federalna.ba