“Ram za sliku grada”: Grude…
Sliku Gruda oslikala Aida Hadžiabdić…
Grude, na rubovima plodnoga Imotsko-bekijskog polja, kolorit uz snagu i posebnost ljepote Biokova na jugu, te planinskim masivima Vrana i Čvrsnice na sjeveru u općini Posušje. Jezero Krenica, rijeka Vrlika,.. Nadomak Ravlića pećine koja se nalazi u Drinovcima, pronađeni su tragovi života koji datiraju iz razdoblja kasnijeg neolitika. U kasnijim, već povijesnim vremenima, navode općinski spisi, na ovom je tlu bila vrlo živa nazočnost Rimljana, čija je trgovačka cesta koja je povezivala dva velika antička trgovačka središta – Salonu i Naronu – prolazila kroz ove krajeve. Arheološka iskapanja u Gorici potvrđuju da je na ovom tlu u antičkom vremenu postojala značajna antička naseobina.
Srednji vijek je vrijeme stećaka – stećke u grudskoj općini pronalazimo praktički na svakom koraku – što dokazuje da je u to vrijeme život bujao. Nedvojbeno je to zasluga povoljna geografskog položaja ovoga kraja, kao i relativno ugodne klime, spojene s bogatim prirodnim resursima. Rijetko se gdje može sresti ta neobična kombinacija surovosti i pitomosti prirode koju zatječemo na prostorima Imotsko-Bekijskoga polja – plodna zemlja relativno bogata vodom u kontrastu sa divljim i okrutnim kamenjarom koji je okružuje.
1964. godina je zlatnim slovima upisana u kulturno prosvjetnu povijest općine Grude, ali i čitave Zapadne Hercegovine ili bolje njenog povijesnog prostora srednjovjekovne župe Imota. Te godine, uz 39. obljetnicu smrti A.B. Šimića , započinju svoj polustoljetni kulturni hod Šimićevi susreti, a otvaraju se vrata i grudske gimnazije. Od tada do danas skladno žive i surađuju promičući kulturno-odgojno i umjetničko-poetske vrijednosti ovoga kraja i naroda a koje je zapravo tačno prije jednog stoljeća 1913. godine najavio četrnaestogodišnji učenik Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu Antun Branko Šimić. Početkom te godine u zagrebačkom listu "Luč" objavljuje svoju prvu pjesmu...
Zimska pjesma
Uvenuše davno ruže i mirisni jorgovani,
uvenuše karanfili.
Umukli su davno zvuci pjesme cvatnog pramaljeća,
zvuci zvonki, zvuci mili,
što pjesničku nježnu dušu i mlađanu dižu gore
do zvjezdica čarnih, sjajnih,
k carstvu sreće i užitka i do onih do dalekih
vilinskijeh dvora bajnih.
Zima došla – sve šapuće, a nebom se tmurnim, sjetnim
oblačići meki viju.
I tišina svuda vlada. Nekoć cvjetni i veseli
naši gaji mirno sniju.
Samo blagi lahor zuji okolicom svelom, nujnom
kraj uvelog crnog granja
pričajući tiho, sjetno tugaljive priče meke,
meke priče umiranja.
Uvenuše davno ruže i mirisni jorgovani,
uvenuše karanfili,
umukli su davno zvuci pjesme cvatnog pramaljeća,
zvuci zvonki, zvuci mili.
Antun Branko Šimić