Prohić za FR: Imamo situaciju u BiH da se radi o problemima, ekscesima i zločinima koji se ponavljaju i koji više nisu individualni problemi, nego društveni procesi

Razgovarala Amra Ličina

Femicid neće biti uvršten u Krivični zakon Federacije BiH, ni nakon posljednjeg ubistva žene u Sarajevu. Ubistva žena su sve brutalnija, a vlasti u Bosni i Hercegovini, iako obećavaju podršku žrtvama nasilja, odbijaju u zakone uvrstiti femicid kao posebno kazneno djelo. Iako nema zvaničnih podataka o ukupnom broju ubijenih žena u BiH, poznato je da ih je u prošloj godini bilo najmanje pet, dok je šest žrtava bilo samo u prvoj polovici ove godine. Ubice su, u većini slučajeva, bili partneri ubijenih žena poput posljednjeg slučaja kada je, prije nekoliko dana u Sarajevu, pronađeno tijelo žene koja je, prema navodima tužilaštva, prije smrti danima zlostavljana. Uz to ne smijemo zaboraviti i stravično ubistvo muškarca u Doboju kojeg su ubili supruga i kćerka, kao i slučaj od prošle sedmice u Sarajevu ubistva brata i snahe i samoubistva osobe koja je ubistva počinila. O sve češćim ubistvima u BiH, brutalnosti istih i psihičkom stanju stanovništva u BiH, razgovaramo sa psihologom Ibrahimom Prohićem.

U uvodu smo prezentirali slučajeve ubistava koji su se desili u posljednjih šest mjeseci sa akcentom na posljednje ubistvo žene u Sarajevu zbog brutalnosti istog. Ovaj slučaj ponovo je otvorio javnu diskusiju o izostanku odgovarajuće institucionalne pomoći i zaštiti žena od porodičnog nasilja, ali i o duševnom, odnosno psihičkom stanju naroda u Bosni i Hercegovini?

„Ovdje se ne radi samo o psihičkom stanju građana Bosne i Hercegovine, odnosno o individualnoj patologiji i individualnim problemima, već se radi o jednom ozbiljnom temeljitom i vrlo opasnom društvenom problemu. Moram dati jednu uvodnu napomenu koja se tiče globalnog stanja, dakle ne samo stanja u BiH. Posljednje tri – četiri decenije u Evropi, u takozvanom uređenom ili demokratskom svijetu, trend na planu kriminaliteta karakteriše sljedeće... Konstantno se povećava broj krivičnih djela sa elementima nasilja kako se to stručnom terminologijom kaže. I druga karakteristika, način izvršenja tih krivičnih djela postaje sve destruktivniji i brutalniji. Kao potvrda može poslužiti ovaj posljednji slučaj ubistva žene gdje se radilo o višednevnom zlostavljanju žrtve koja će kasnije biti i ubijena. Radi se ne samo o ozbilnjim patološkim pojavama, već se radi i o pojavama koje se izvršavaju na jedan brutalan, a ja bih rekao i patološki način. Ovo što sam rekao da je trend u Evropi govori nekoliko važnih stvari. Prvo, da ovo o čemu mi pričamo nije specifikum Bosne i Hercegovine. Dakle, mi živimo period koji traje gotovo pola vijeka u svijetu koji karakterišu ovakve pojave kao što smo ih opisali u uvodu. Dakle, živimo svijet u kojem su ljudi izloženi strahovitim frustracijama svakodnevno i u kojima ljudi ne uspijevaju da nađu adekvatan odgovor na te frustarcije i životne probleme svakodnevnice. S druge strane, očigledno je da i takozvana društvena reakcija na kriminalitet nema adekvatan odgovor na rastući i produbljujući problem o kojem govorim.“

Kako je kazao Prohić, činjenica je da se radi o jednom globalnom fenomenu, ne abolira vlasti i državnu politiku državne službe u BiH to što ovdje izostaje adekvatna društvena reakcija na pojavu o kojoj pričamo.

„Ono što bi bio prvi korak koji bi definirao drugačiju reakciju na kriminalitet i jedan opšti problem sa kojim se ovo društvo suočava je da se definitivno shvati da se ovdje ne radi o individualnoj patologiji ili da budem skroz precizan metodološki, ne radi se samo o individualnoj patologiji već se radi o jednom društvenom fenomenu koji je zapravo spoj ili rezultat individualne i društvene patologije. To je opet sad jedna čitava oblast, odnosno jedan ugao koji bi trebalo dodatno objasniti, a za početak bi bilo važno da se nadležni državni organi i službe fokusiraju na suštinu stvari, a suština je da se radi o jednom vrlo ozbiljnom temeljitom, dubokom društvenom problemu koji doduše u svojoj realizaciji poprima individualne karakteristike i obilježja. Nema tih masovnih zločina, odnosno grupa koje čine zločine što je u čitavoj situaciji pomalo utješno. Ali imamo situaciju da se radi o problemima, ekcesima i zločinima koji se ponavljaju. Dakle, ta činjenica da se dugi niz godina i ovdje u BiH ponavljaju zločini ove vrste ukazuje nam na činjenicu i suštinu da se ne radi o slučajevima, ekcesima, pojedinačnim slučajevima već se radi o društvenim procesima koji zakonomjerno produciraju ovakve reakcije, odnosno zločine. Dakle prvi korak bi bio da se shvati ozbiljnost problema i da se ništa ne može postići ad hoc reakcijama kako se kod nas to u pravilu rješava. Dakle kad se dese ovakvi zločini kao što su se dešavali ovdje u posljednje vrijeme onda se čitava javnost oko toga digne, fokusira, svi mediji o tome nekoliko dana pišu, pričaju, bave se tim problemom i šta se dešava poslije toga? Ništa! Ništa se u društvenom biću ne mijenja. Ništa se ne mijenja u nadležnim odgovornim državnim organima i službama. I onda ćemo opet poslije mjesec dana ili nekog dužeg vremenskog perioda imati neki slučaj na koji ćemo opet reagirati samo iz neke naše emocionalne nutrine, a opet će izostati adekvatna društvena reakcija na problem.“