Prodaju djecu da bi preživjeli: Afganistanske porodice pred nemogućim izborima

Dok se prve zrake sunca probijaju kroz hladno jutro u Chaghcharanu, stotine muškaraca okupljaju se na prašnjavom trgu u centru grada, nadajući se da će ih neko angažovati makar za jednodnevni posao. Za mnoge od njih to nije pitanje zarade, već pitanje preživljavanja njihovih porodica. Muškarci stoje uz cestu u tišini, čekajući da se pojavi kamionet, građevinski izvođač ili bilo ko kome treba fizička radna snaga. Svaki poziv mogao bi značiti obrok za djecu tog dana. Međutim, posao pronalazi tek mali broj njih, piše danas BBC.

U provinciji Ghor, jednoj od najsiromašnijih i najteže pogođenih regija u Afganistanu, očaj je postao svakodnevica. Četrdesetpetogodišnji Juma Khan kaže da je u posljednjih šest sedmica radio samo tri dana, zarađujući između 150 i 200 afganija dnevno, što iznosi svega dva do tri američka dolara. „Moja djeca tri noći zaredom otišla su gladna na spavanje. Supruga je plakala, djeca su plakala. Morao sam moliti komšiju da mi posudi novac kako bih kupio brašno“, priča Khan.

„Živim u strahu da će mi djeca umrijeti od gladi.“ Njegova priča nije izuzetak, već surova stvarnost za milione Afganistanaca.

Prema podacima Ujedinjenih naroda, čak tri četvrtine stanovništva Afganistana danas ne može zadovoljiti osnovne životne potrebe. Zemlja se suočava s masovnom nezaposlenošću, urušenim zdravstvenim sistemom i drastičnim smanjenjem međunarodne pomoći koja je godinama predstavljala ključni izvor opstanka za milione ljudi.

Procjenjuje se da se oko 4,7 miliona stanovnika Afganistana trenutno nalazi na korak od gladi, što predstavlja više od deset posto ukupne populacije zemlje.

Na ulicama Chaghcharana očaj je vidljiv na svakom koraku. „Dobio sam poziv da moja djeca nisu jela dva dana“, govori kroz suze muškarac po imenu Rabani.„Pomislio sam da bi bilo najbolje da se ubijem. Ali onda sam se zapitao kako bi to pomoglo mojoj porodici. Zato sam opet ovdje i tražim posao.“

Još potresnija je ispovijest starijeg muškarca Khwaja Ahmad, koji jedva uspijeva izgovoriti nekoliko rečenica prije nego što počne jecati. „Gladujemo. Starija djeca su mi umrla, a sada moram raditi kako bih prehranio ostatak porodice. Ali star sam i niko mi ne želi dati posao“, kaže Ahmad. U trenutku kada se obližnja pekara otvori, vlasnik među okupljene dijeli ustajali hljeb. Za nekoliko sekundi nastaje gužva dok muškarci pokušavaju dohvatiti makar komad hrane.

Nedugo zatim pojavljuje se muškarac na motociklu koji traži jednog radnika za nošenje cigli. Desetine ljudi momentalno ga okružuju i pokušavaju dobiti posao. Tokom dva sata, koliko su novinari boravili na tom mjestu, posao su dobila samo trojica muškaraca.

Izvan grada, među golim kućama razasutim po suhim smeđim brdima ispod snježnih vrhova planinskog lanca Siah Koh, posljedice siromaštva i nezaposlenosti još su vidljivije. Abdul Rashid Azimi u svoj skromni dom uvodi novinare držeći za ruke svoje sedmogodišnje blizanke, Roqia i Rohila. Privijajući ih uz sebe, pokušava objasniti težinu odluka koje donosi kako bi porodica preživjela u zemlji pogođenoj dubokom humanitarnom krizom. "Voljan sam ih prodati. Siromašan sam, u dugovima sam i bespomoćan sam", govori.

„Kući se vraćam ispucalih usana, gladan, žedan, iscrpljen i izgubljen. Djeca mi prilaze i govore: ‘Babo, daj nam hljeba’. Ali šta da im dam? Gdje je posao?“

Dok izgovara te riječi, Abdul Rashid Azimi grli svoju sedmogodišnju kćerku Rohilu i kroz suze je ljubi u čelo. U njegovom glasu miješaju se očaj, iscrpljenost i osjećaj nemoći koji danas dijele milioni porodica širom Afganistana. „Srce mi se slama, ali ovo je jedini način da prehranimo ostalu djecu“, govori tiho.

U njihovoj skromnoj kući, smještenoj među suhim brdima provincije Ghor, gotovo da nema hrane. Njegova supruga Kayhan kaže da porodica danima preživljava samo na hljebu i toploj vodi. „Nemamo čak ni čaj. To je sve što možemo dati djeci“, kaže ona.

Dvojica njihovih tinejdžerskih sinova rade u gradu čisteći i polirajući cipele prolaznicima kako bi zaradili nekoliko novčića, dok treći skuplja smeće koje porodica koristi kao gorivo za kuhanje. Humanitarna katastrofa koja pogađa Afganistan posljednjih godina dovela je mnoge porodice do nezamislivih odluka.

Saeed Ahmad ispričao je da je bio prisiljen „prodati“ svoju petogodišnju kćerku Shaiqa kako bi platio njeno liječenje. Djevojčica je oboljela od upale slijepog crijeva i ciste na jetri, ali porodica nije imala novca za operaciju. „Nisam imao čime platiti troškove liječenja, pa sam svoju kćerku obećao rođaku u zamjenu za novac“, kaže Saeed.

Operacija je bila uspješna, a sredstva za liječenje osigurana su iz dogovorenog iznosa od 200.000 afganija, što je oko 3.200 američkih dolara.

Međutim, cijena tog novca je zastrašujuća.

„Da sam odmah uzeo cijeli iznos, odmah bi je odveli. Zato sam tražio samo novac potreban za operaciju, a ostatak će dati u narednih pet godina. Nakon toga će je odvesti“, objašnjava Saeed.

Djevojčica mu u tom trenutku obavija ruke oko vrata, nesvjesna sudbine koja je čeka. Njihova povezanost je očigledna, ali ukoliko porodica ne pronađe drugi izlaz, Shaiqa će za nekoliko godina morati napustiti dom i otići živjeti kod rođaka. „Da sam imao novca, nikada ne bih donio ovu odluku“, govori njen otac. „Ali pomislio sam – šta ako umre bez operacije? Ovako će barem ostati živa.“

Prije samo dvije godine situacija je bila nešto drugačija. Saeedova porodica, kao i milioni drugih Afganistanaca, dobijala je humanitarnu pomoć u vidu brašna, ulja, leće i dodataka prehrani za djecu. Danas je ta pomoć gotovo nestala.

Masovna smanjenja međunarodne pomoći tokom posljednjih godina ostavila su veliki dio stanovništva bez osnovne podrške za preživljavanje. SAD, nekada najveći donator Afganistanu, prošle godine gotovo je potpuno obustavio pomoć toj zemlji. Značajno smanjenje pomoći uslijedilo je i iz drugih država, uključujući Veliku Britaniju.

Prema podacima UN-a, količina humanitarne pomoći koja je stigla u Afganistan ove godine čak je 70 posto manja nego 2025. godine. Krizu dodatno pogoršava teška suša koja je pogodila više od polovine afganistanskih provincija i uništila brojne izvore prihoda stanovništva. „Nismo dobili pomoć ni od vlade ni od nevladinih organizacija“, kaže stanovnik sela Abdul Malik.

Talibanske vlasti odgovornost za ekonomsku katastrofu dijelom prebacuju na prethodnu afganistansku administraciju i posljedice dvadesetogodišnjeg rata.

Zamjenik glasnogovornika talibanske vlade Hamdullah Fitrat izjavio je da je tokom prisustva stranih snaga stvorena „vještačka ekonomija zasnovana na prilivu američkog novca“. „Nakon završetka okupacije naslijedili smo siromaštvo, nezaposlenost i ogromne probleme“, rekao je Fitrat. Ipak, međunarodna zajednica često navodi da su upravo politike talibanske vlasti, posebno stroga ograničenja prema ženama i djevojčicama, jedan od glavnih razloga zbog kojih donatori odustaju od pomoći Afganistanu.

Talibanske vlasti odbacuju te optužbe i tvrde da se humanitarna pomoć „ne bi smjela politizirati“. Fitrat je istakao da vlasti planiraju smanjenje siromaštva kroz infrastrukturne i rudarske projekte koji bi dugoročno trebali otvoriti nova radna mjesta. Međutim, za milione ljudi širom Afganistana dugoročni planovi dolaze prekasno.

Među njima je i Mohammad Hashem, koji je prije nekoliko sedmica izgubio svoju četrnaestomjesečnu kćerku. „Moje dijete umrlo je od gladi i nedostatka lijekova“, kaže Hashem. „Kada je dijete gladno i bolesno, jasno je šta će se dogoditi.“

Jedan od starješina sela kaže da je smrtnost djece, prvenstveno zbog pothranjenosti i gladi, „značajno porasla“ tokom posljednje dvije godine. U ovom dijelu Afganistana ne postoje precizne službene evidencije o broju umrlih, pa se razmjere tragedije mogu naslutiti jedino na mjesnim grobljima.

Novinari koji su obišli područje primijetili su zabrinjavajući prizor – broj malih grobova bio je gotovo dvostruko veći od broja grobova odraslih osoba, što ukazuje na dramatičan porast smrtnosti među djecom. Dodatni dokazi o razmjerama krize vidljivi su i u glavnoj bolnici u Chaghcharan, gdje je odjel za novorođenčad preopterećen.

Sve bolničke postelje su popunjene, a na pojedinim krevetima smještene su po dvije bebe. Većina novorođenčadi pati od pothranjenosti, a mnoge bebe ne mogu samostalno disati. Medicinsko osoblje u jednom trenutku na odjel dovodi malu kolijevku sa blizankama rođenim dva mjeseca prije termina. Jedna djevojčica teži svega dva kilograma, dok druga ima samo jedan kilogram.

Obje su odmah priključene na kisik zbog teškog zdravstvenog stanja. Njihova 22-godišnja majka Shakila oporavlja se na porodilištu, ali je i sama ozbiljno iscrpljena zbog neuhranjenosti tokom trudnoće. „Bila je veoma slaba jer tokom trudnoće gotovo ništa nije jela osim hljeba i čaja. Zato su i bebe u ovakvom stanju“, objašnjava njihova baka Gulbadan.

Samo nekoliko sati nakon odlaska novinara iz bolnice, jedna od blizanki je preminula prije nego što je porodica uspjela dati joj ime. „Ljekari su pokušali sve, ali nije preživjela“, govori kroz suze Gulbadan narednog dana. „Umotala sam njeno malo tijelo i odnijela je kući. Kada je majka saznala, onesvijestila se.“

Pokazujući na drugu djevojčicu koja je ostala živa, baka tiho dodaje: „Nadam se samo da će ona preživjeti.“

Medicinska sestra Fatima Husseini kaže da na odjelu nekada umru i tri bebe dnevno. „Na početku mi je bilo veoma teško gledati kako djeca umiru. Ali sada je to gotovo postalo normalno“, priznaje ona. Direktor neonatološkog odjela Muhammad Mosa Oldat upozorava da smrtnost novorođenčadi dostiže i deset posto, što smatra neprihvatljivim.

„Zbog siromaštva broj pacijenata svakodnevno raste, a mi nemamo dovoljno resursa da bismo liječili svu djecu kako treba“, kaže doktor Oldat. Na odjelu intenzivne njege za djecu nalazi se i šestosedmični dječak Zameer koji boluje od meningitisa i upale pluća – bolesti koje se u normalnim uslovima mogu liječiti.

Međutim, bolnica nema MRI uređaj niti potrebnu opremu za detaljnu dijagnostiku. Ljekari navode da je jedan od najvećih problema činjenica da državna bolnica nema dovoljno lijekova za većinu pacijenata, pa porodice terapiju moraju kupovati u privatnim apotekama, što mnogi ne mogu priuštiti. „Ponekad, ako ostane lijekova od djece imućnijih porodica, koristimo ih za bebe čiji roditelji nemaju novca“, kaže medicinska sestra Fatima.

Nedostatak novca tjera porodice na bolne odluke.

Preživjela blizanka iz Chaghcharana nakon nekoliko dana dobila je nešto na težini i počela stabilnije disati. Ipak, porodica ju je morala odvesti kući jer više nisu mogli plaćati troškove boravka u bolnici. I roditelji malog Zameera donijeli su istu odluku.

Njihova krhka tijela sada će se sama boriti za život u zemlji u kojoj glad, siromaštvo i nedostatak zdravstvene zaštite svakodnevno odnose sve više dječjih života.

federalna.ba