Prkos kroz muziku i ples na dženazama iranskih demonstranata

Iranci koji su ubijeni u nedavnim protestima koji su potresli zemlju sahranjeni su na dženazama uz glasnu pop-muziku i ples, što je, čini se, namijenjeno kao poruka prkosa vladajućem islamskom režimu, prenosi The Guardian.

Umjesto tmurnih tradicionalnih obreda žalosti koje predvodi šiitski klerik, ožalošćene porodice pretvaraju dženaze u radosne proslave života svojih najmilijih, što analitičari vide kao namjerno odbacivanje kulture pobožnosti koju zahtijeva iranska teokratija.

Mnoge dženaze, prema navodima, održane su tek nakon što su porodice bile prisiljene platiti velike svote novca kako bi preuzele tijela iz službenih mrtvačnica. Također postoje izvještaji da su tijela vraćana tek nakon što bi porodice potpisale izjave da je preminuli bio pripadnik Basija, provladine paravojne milicije. Ova taktika ima za cilj da ojača tvrdnje vlasti da su protestanti „teroristi“ koji su napadali sigurnosne snage te da poveća zvaničan broj žrtava na strani režima.

Veliki broj stradalih

Prema nekim procjenama, u demonstracijama koje su izbile krajem decembra i proširile se širom zemlje ubijeno je oko 30.000 ljudi. Druge procjene govore o još većem broju stradalih.

Iranski sociolozi navode da atmosfera ovakvih sahrana nosi poruku pobune suočene s brutalnim gušenjem protesta. „Mnogi današnji ožalošćeni… ne žele da tuga za njihovim najmilijima ima ikakve tragove vjerske žalosti koja je simbol podkulture njihovih ubica“, rekao je Hosein Ghazian, iranski komentator sa sjedištem u SAD-u. „Umjesto da javno izražavaju tugu, oni biraju da pokažu radost. Ta radost nosi snažnu političku poruku ustrajnosti u borbi protiv krvoločnih tlačitelja.“

Snimci s više dženaza podijeljeni su na društvenim mrežama.

Umjesto otvorenog žalovanja, videozapisi prikazuju euforične scene, uključujući žene bez tradicionalnog islamskog pokrivala za glavu (hidžaba), kako uzvikuju i plešu uz popularne pjesme koje odjekuju iz zvučnika.

Porodice koje su izgubile svoje najmilije kažu da su odlučile organizirati živopisne ceremonije kako bi dočarale duh u kojem je preminula osoba živjela.

Rođaci sedamnaestogodišnjeg Milada plesali su uz njegovu omiljenu pjesmu Ghaf, romantičnu baladu Alireze Talischija, na njegovoj dženazi nakon što je preminuo od povreda zadobijenih kada su sigurnosne snage pucale na protest u teheranskom naselju Naziabad 8. januara. Vlasti su u početku zahtijevale iznos od oko 5.000 funti (11.300 KM) za povrat njegovog tijela. Nije poznato koliko je porodica na kraju platila.

„Učinili su ono što bi Milad želio“, rekao je njegov stariji brat Reza, koji živi u Tallinnu, u Estoniji. „Plesali su kroz suze na dženazi. Čak i u žalosti, odali su počast njegovom živopisnom životu.“

"Slavili smo njegov život"

Shaghayegh (21) opisala je slične okolnosti u vezi sa svojim devetnaestogodišnjim rođakom, koji je ubijen tokom protesta u naselju Narmak, na sjeveru Teherana.

„Ne mogu vam ni reći koliko smo novca platili, samo smo ga željeli nazad“, rekla je. „Kada je njegovo tijelo konačno stiglo kući, porodica se pripremila kao za svadbu. Postavljeni su zvučnici. Veliki šatori ispunili su garažu. Članovi porodice su zajedno kuhali, kao što bi to činili za slavlje.

„Jedina razlika bila je u tome što se niko nije smijao. Slavili smo njegov život, ono što je značio za nas, ono što je mogao dati svijetu.“

Ples je važan dio iranske kulture, ali je uglavnom ograničen na zatvorene prostore poput privatnih zabava i vjenčanja, zbog vjerskih ograničenja koja nameće režim.

Nasuprot tome, mnoge euforične dženaze prikazane na društvenim mrežama odvijaju se na otvorenom, u okruženjima koja očigledno prkose konzervativnim normama režima.

Scene žena koje plešu i pjevaju u javnosti mogu se tumačiti i kao odbacivanje osnovnih načela Islamske Republike, koja ples i ženski pjevački glas smatra haramom.

"Otpor teokratskoj vlasti"

Saeed Paivandi, sociolog sa Univerziteta Lorraine u Francuskoj, rekao je da iranske dženaze bez tradicionalne islamske simbolike predstavljaju „otpor teokratskoj vlasti koja želi nametnuti vjerske norme cijelom iranskom društvu i različitim aspektima života pojedinaca“.

Dodao je: „U protestnim pokretima, obredi žalosti za žrtvama državne represije postali su prostor za osporavanje vjerskih i službenih normi.

„Ono što je simbolički vrlo značajno jeste upotreba muzike i plesa, koji se u državnoj kulturi smatraju anti-vrijednostima. Zamjena plača i naricanja, koji se smatraju osnovnom vrijednošću, nekom vrstom gorke radosti još je jedan važan element ove kulturne transformacije.

„Oni žele poručiti vlastima da ne plaču za mučenicima slobode – oni su izabrali ispravan put i izvor su našeg ponosa.“

Inspiracija za ovakve sahrane mogao je biti Majidreza Rahnavard, koji je pogubljen 2022. godine u dobi od 23 godine, nakon što je optužen da je nožem ubio dvojicu pripadnika Basija tokom protesta „Žena, život, sloboda“.

Nakon njegove smrti pojavio se snimak Rahnavarda nekoliko trenutaka prije pogubljenja, na kojem govori: „Ne želim da iko tuguje nad mojim grobom. Ne želim da se uči Kur’an niti da se moli. Samo slavite i puštajte slavljeničku muziku.“

Protivnici režima su Rahnavarda od tada prigrlili kao narodnog heroja i njegove riječi navode kao naslijeđe koje treba slijediti.

federalna.ba