Privatne živote skoro da nemaju, porodicu i prijatelje neki nisu vidjeli mjesecima

Cjelodnevne smjene provode u zaštitnim odijelima, maskama, rukavicama, unutar covid odjeljenja. U smjenama po 24 sata pregledaju i po 200 pacjenata, a tu su i oni koji zahtijevaju stalni nadzor. Za svoje najbliže skoro da nemaju vremena ili ih ne smiju posjetiti zbog straha da će ih zaraziti. Ovi medicinski radnici najveći su heroji današnjice.

Privatne živote skoro da nemaju, porodicu i prijatelje neki nisu vidjeli mjesecima. Posljednje atome snage daju da bi spašavali ljudske živote, a sve što traže je da ljudi shvate da virus itekako postoji i da poštuju mjere.

„Danas je Klinički centar na 550 pacijenata i nemamo viziju da će to da se smanji. Mi smo u nekoj vrsti ratnog stanja, a onda počesto do nas dolaze informacije, kako se van zdravstvenih ustanova komentariše, da ta bolest ne postoji - dok vi ovdje pokušavate da spašavate živote“, kaže dr. Danijel Đekić, šef Covid odjela na UKC-u RS-a.

Stanje zaražene osobe nepredvidivo je te se često dešava da pacijent koji je bio sa lakšom kliničkom slikom, već nakon nekoliko dana dođe u situaciju da mu je neophodan respirator, a sve češće su to mlađe osobe.

„Najgora vam je situacija kada vi morate birati da li će mlađi ili stariji pacijent na intenzivnu njegu, a bojim se da mi već uveliko sada dolazimo u tu situaciju“, upozorava Đekić.

Medicinski radnici sa svih odjeljenja preusmjereni su na covid odjeljenje. Nakon godinu neprekidne borbe sa virusom, ovi radnicu su izmoreni i iscrpljeni, a rezerve nema.

„Mi smo iskoristili sve naše kapacitete, ali nemamo dodatne rezervne položaje. Poprilično smo izmoreni i fizički i psihički. Jučer sam dežurao 24 sata, prije dva dana sam dežurao 24 sata - u ovom pogoršanju epidemiološke situacije kući skoro da provedem dva sata i to je to“, priča Đekić.

Otkako je virus prisutan u našoj zemlji, medicinski radnici slobodno vrijeme za porodicu i druženje nemaju. A i ono malo vremena kada dođu kući, morali su da provedu pod posebnim režimom.

„U onom prvom talasu svoje roditelje nisam vidio tri mjeseca - uvijek je postojao strah da ću ih inficirati. Kad se vratim, to veče nisam htio da vidim dijete - nije da nisam htio već nisam želio da ih dovedem u opasnost. Svi smo živjeli nekako poluizolovano“, prisjeća se Đekić.

Ovim radnicima možemo iskazati poštovanje samo primjenom propisanih mjera i tako štititi sebe i ostale od zaraze.

federalna.ba/Danka Cvijić