Prigožin - sitni lopov, biznismen i nekadašnji Putinov miljenik

Na vrhuncu prve, tajne invazije Rusije na istočnu Ukrajinu, u ljeto 2014., grupa visokih ruskih zvaničnika okupila se u sjedištu ministarstva odbrane, impozantnoj zgradi iz Staljinovog doba na obalama rijeke Moskve.

Okupili su se da upoznaju Jevgenija Prigožina, sredovječnog čovjeka obrijane glave i grubog glasa, koga su mnogi u prostoriji poznavali samo kao osobu odgovornu za vojne ugovore o ugostiteljstvu.

Sada je Prigožin imao drugačiju vrstu potražnje. Od Ministarstva odbrane tražio je zemljište koje bi mogao koristiti za obuku "dobrovoljaca" i koji ne bi imali zvanične veze s ruskom vojskom, ali bi se i dalje mogli koristiti za borbu u ruskim ratovima.

Mnogima u ministarstvu se nije dopalo Prigožinovo ponašanje, a on im je jasno dao do znanja da to nije običan zahtjev. "Naređenja je izdao Papa", rekao je zvaničnicima odbrane, koristeći nadimak za Vladimira Putina, osmišljen da naglasi njegovu bliskost s predsjednikom. Informacije o sastanku, o kojem ranije nije bilo izvještavano, dao je bivši visoki zvaničnik ministarstva odbrane sa direktnim saznanjem o tadašnjim raspravama.

„U to vrijeme nisam mnogo razmišljao o tom projektu“, rekao je bivši zvaničnik.

Zapravo, odluke donesene tog dana imale su ogroman utjecaj na rusku vanjsku politiku i njene vojne avanture u narednim godinama. Prigožinova vojska plaćenika, boraca postala je poznata kao Wagner grupa, a djelovala je u Ukrajini, Siriji i brojnim afričkim zemljama.

Od prošlogodišnje Putinove odluke da pokrene invaziju na Ukrajinu, Wagner je ponovo fokusirao svoje aktivnosti na susjeda Rusije. Prema procjenama zapadnih obavještajnih službi, njeni redovi su porasli na oko 50.000 boraca, uključujući desetine hiljada bivših zatvorenika regrutovanih iz zatvora širom Rusije, često od strane Prigožina lično.

Ranije ovog mjeseca, dok su Prigožinove trupe zauzimale ukrajinski grad Soledar, prvu teritorijalnu dobit Moskve u ratu od ljeta, Prigožin je objavio video u kojem hvali Wagnera kao "vjerovatno najiskusniju vojsku na svijetu danas". Prigožin je stekao reputaciju najokrutnijeg komandanta među onima koji predvode sumornu invaziju Rusije. Činilo se da je prešutno podržavao ubistvo, maljem, Wagnerovog prebjega kojeg su Ukrajinci razmjenom zarobljenika očito vratili. "Smrt psa za psa", rekao je Prigožin u izjavi tada.

Nakon godina rada iz sjene, on je očigledno uživao u centru pažnje kao jedan od najmoćnijih – i onog o kojem se najviše priča – članova Putinovog dvora. Bio je to izuzetan uspon za nekoga ko je jednom proveo skoro deceniju u zatvoru, nakon čega je postao prodavač hotdogova.

Guardian je razgovarao s brojnim ljudima koji su poznavali Prigožina tokom godina, od kojih su mnogi tražili anonimnost kako bi mogli slobodno govoriti, kako bi iz iskustava drugih ljudi mogli ispričati Prigoženovu priču. Iz tih razgovora pojavljuje se slika nemilosrdnog spletkaroša koji je bio pokoran nadređenima, dok se prema podređenim na svom putu ka vrhu, često ponašao poput tiranina.

„On je motisivan i talentovan, i neće pokleknuti ni pred čim da dobije ono što želi“, rekao je jedan biznismen koji je poznavao Prigožina 1990-ih.

Za Prigožina, spekulišu oni koji ga poznaju, ni novac ni moć nisu bili jedini motivacioni faktor, iako je na tom putu skupio dosta i jednog i drugog. Umjesto toga, kažu, bio je vođen uzbuđenjem potjere, uvjerenjem da se bori protiv korumpiranih elita u ime običnog čovjeka i željom da uništi svoje rivale.

“Čini se kao da se zadovoljava samim procesom, a ne samo krajnjim rezultatom”, rekao je bivši zvaničnik odbrane.

Tokom godina, Prigožin je stekao mnogo neprijatelja: bivše poslovne partnere koji su se smatrali prevarenim, vojne generale koje je kritizirao kao birokrate i najviše službenike sigurnosti koji su strahovali da gaji ambicije ka preuzimanju političke vlast.

Ali on je uglavnom zadržao naklonost svoje najvažnije podrške: čovjeka kojeg je zvao Papa.

Jevgenij Prigožin rođen je u Lenjingradu, sadašnjem Sankt Peterburgu, 1961. godine, devet godina nakon Putina. Otac mu je umro kada je bio mlad, a prema njegovoj ispovijesti, majka mu je radila u bolnici. Mladi Prigožin je poslan u sportsku akademiju, gdje su svakodnevne aktivnosti često uključivale sate skijaškog trčanja. Karijera profesionalnog sportiste mu nije uspjela, a nakon završetka škole upao je u grupu sitnih kriminalaca. Sudski dokumenti iz 1981. godine, u koje je Guardian imao uvid, a o kojima je prvi izvijestio ruski istraživački list Meduza, navode.

Jedne večeri u martu 1980., tokom sumornog kraja vladavine Leonida Brežnjeva nad Sovjetskim Savezom, 18-godišnji Prigožin i tri prijatelja napustili su kafić u Sankt Peterburgu oko ponoći i ugledali ženu kako sama šeta mračnom ulicom.

Jedan od Prigožinovih prijatelja odvratio je ženinu pažnju tražeći cigaretu. Dok je otvorala svoju tašnu, Prigožin je stao iza nje i zgrabio je za vrat, stežući sve dok nije izgubila svijest. Nakon toga joj je njegov prijatelj izuo cipele dok joj je Prigožin spretno skinuo zlatne minđuše i stavio ih u džep. Četvorka je pobjegla, ostavljajući ženu da leži na ulici.

To je bila jedna od mnogih pljački koje su Prigožin i njegovi prijatelji u periodu od nekoliko mjeseci izveli u Sankt Peterburgu, utvrdio je sud. Osuđen je na 13 godina zatvora, a ostatak decenije proveo je iza rešetaka, propustivši smrt Brežnjeva i perestrojku Mihaila Gorbačova. Oslobođen je 1990. godine, u vrijeme kada je Sovjetski Savez bio u „samrtnim mukama“. Vratio se u Sankt Peterburg.

Grad je bio na rubu monumentalne transformacije, s velikim bogatstvom koje je čekalo one koji su lukavi ili dovoljno nasilni da ga prigrabe. Prigožin je počeo skromno, prodavajući hot-dogove, praveći senf u kuhinji svog porodičnog stana.

“Zarađivali smo 1.000 dolara mjesečno, što je u rubljama bila mnogo novčanica; moja mama je jedva mogla sve izbrojati”, rekao je on za novinski portal iz Sankt Peterburga Gorod 812 2011. godine, u jednom od njegovih jedinih intervjua.

Ali Prigožin je imao planove veće od prodaje brze hrane i znao je kako da uspostavi kontakte koji su mu bili potrebni. “Uvijek je tražio ljude na višim pozicijama, kako bi se sprijateljio s njima. I bio je dobar u tome”, rekao je biznismen koji ga je poznavao 1990-ih.

Ubrzo je Prigožin imao udio u lancu supermarketa, a 1995. je odlučio da je vrijeme da otvori restoran sa svojim poslovnim partnerima. Pronašao je Tonyja Geara, britanskog hotelskog administratora koji je ranije radio u Savoyu u Londonu, a tada je bio u jednom od rijetkih luksuznih hotela u Sankt Peterburgu.

Prigožin je unajmio Geara da vodi prvo vinoteku, a zatim i njegov novi restoran, „Staru carinarnicu“, na ostrvu Vasiljevski u Sankt Peterburgu.

U početku je restoran zapošljavao striptizete kao način da privuče klijentelu, ali se ubrzo pročulo da je hrana odlična, pa su striptizete otpuštene. Gear se fokusirao na reklamiranje restorana kao najprefinjenijeg mjesta za jelo u gradu koji tek otkriva finu gastronomiju. Tu su voljele da jedu pop zvijezde i biznismeni, kao i gradonačelnik Sankt Peterburga Anatolij Sobčak, koji je ponekad dolazio sa svojim zamjenikom Vladimirom Putinom.

Gear, koji još uvijek živi u Sankt Peterburgu, odbio je zahtjev za intervju. On je ranije izrazio svoje divljenje Prigožinom, ali ga je opisao kao "veoma strogog" šefa, navodeći primjer da je čak koristio poseban svjetlosni projektor da svakog jutra traži prašinu ispod stolova, kako bi provjerio da li čistačice rade kako treba.

Još devedesetih godina Prigožin u razgovorima nije spominjao da je proveo deceniju u zatvoru, kažu oni koji su ga poznavali. Koristio se svojim šarmom kako bi upoznao svoje nove mušterije na visokom nivou.

“Mogao se prilagoditi da ugodi bilo kojoj osobi kada bi mu od njih nešto trebalo. To je definitivno jedan od njegovih talenata”, rekao je biznismen koji ga je tada poznavao.

U jednom od neobičnijih prijateljstava postsovjetske Rusije, Prigožin se sprijateljio sa poznatim violončelistom Mstislavom Rostropovičem, koji je emigrirao iz Sovjetskog Saveza 1970-ih. Kada je Rostropovič ugostio kraljicu Španije u svom domu u Sankt Peterburgu 2001. godine, Prigožin je obezbijedio ketering. Rostropovič je čak pozvao Prigožina i njegovu suprugu na gala koncert u Barbican, u sklopu londonske proslave njegovog 75. rođendana 2002. godine, navodi se u zapisima Londonskog simfonijskog orkestra na listi pozivnica za taj događaj.

Do tada je Putin postao predsjednikom Rusije. Tokom prvih godina svoje vladavine, Putin je često volio da se sastaje sa stranim uglednicima u svom rodnom gradu, a ponekad ih je vodio u Staru carinarnicu ili na Novo ostrvo, brod koji je Prigožin pretvorio u plutajući restoran.

Gledajući fotografije Putinovih zvaničnih događaja iz tog perioda je kao da igrate igru Vidite li Jevgenija?, jer ga se na gotovo svakoj fotografiji  moglo pronaći u pozadini, nenasmijanog i nenametljivog. Eno ga kako vreba iza stola dok Putin večera sa George Bushom, a evo ga i iza princa Charlesa na prijemu 2003. u muzeju Hermitage u Sankt Peterburgu.

„Putin je uvidio da nemam ništa protiv da sam donosim tanjire“, govorio je Prigožin. Bio je to početak veze s ruskim predsjednikom koja će rasti i metastazirati na neočekivane načine. Prigožin je već mnogo ranije počeo dobijati ugovore za održavanje velikih vladinih događaja, preko Concorda, holding kompanije koju je osnovao još 1990-ih. Sljedeći korak bili su veliki državni ugovori o nabavci. Godine 2012. imao je više od 200 miliona funti vrijednih ugovora za nabavljanje hrane moskovskim školama, objavili su ruski mediji, pozivajući se na zapise iz ruskog finansijskog registra.

Nove mogućnosti su se pojavile kada je Rusija anektirala Krim u martu 2014. i ubrzo nakon toga vojno intervenirala u istočnoj Ukrajini. Putin je negirao da su redovne ruske trupe bile umiješane u oba slučaja, uprkos gomili dokaza koji govore suprotno. Kremlj je počeo razmišljati o tome kako da poricanje učini što vjerodostojnijim. Iako su privatne vojne kompanije bile ilegalne u Rusiji, pojavilo se nekoliko grupa koje su, čini se, koordinirale svoje akcije s ministarstvom odbrane, ali su mogle djelovati van njihovog dosega. Prigožinov Wagner je postao daleko najistaknutija grupa od njih.

„Mislim da je Prigožin tu ideju iznio Putinu i on se složio, tako to funkcioniše“, rekao je bivši zvaničnik ministarstva odbrane, odbacujući spekulacije da je Wagner od samog početka bio projekat ruske vojne obavještajne službe GRU. “Možda su neki ljudi iz GRU-a savjetovali, ali u konačnici ovo je bio Prigožinov projekat.”

Ministarstvo je Prigožinu dalo zemljište u Molkinu na jugu Rusije, rekao je izvor, gdje su kompanije povezane sa Prigožinom izgradile bazu za borce pod krinkom dječijeg kampa. Reuters je izvijestio o Prigožinovim navodnim vezama sa Molkinom 2019.

Čini se da je to pobudilo Prigožinov apetit. “Bio je kao pas tragač, uvijek tražeći novac”, rekao je bivši zvaničnik. U jednoj razmjeni e-pošte koju je Guardian pregledao između Prigožinove grupe Concord i ministarstva odbrane u proljeće 2014., viši advokat Concorda raspravlja o opciji snabdijevanja hranom i drugim namirnicama za ogromnu mrežu kasarni u gradovima Rusije.

Taj projekat se na kraju nije ostvario, ali su njegove kompanije do 2015. godine dobile velike ugovore vrijedne više od 1 milijarde funti za ishranu vojske, navedeno je u istrazi Forbesa u Rusiji.

Prigožinov brzi uspon počeo je da iritira neke zvaničnike u ministarstvu odbrane, tenzije koje su tokom godina samo rasle kako su se njegove operacije dalje širile. Ključni trenutak za Prigožina nastupio je krajem 2015. kada je Putin odlučio vojno intervenirati u Siriji kako bi podržao režim Bashara al-Assada. Prigožin je dobio ugovore za hranu i zalihe, a tamo je poslao i svoje Wagner trupe.

U Siriji se Wagner prvo uspostavio kao ogromna borbena snaga, s tim da je grupa igrala istaknutu, iako nepriznatu, ulogu u intervenciji Moskve. Wagnerovi borci su nekažnjeno djelovali u Siriji i optuženi su za brojne ratne zločine. U jednom incidentu, muškarci povezani s Wagnerom snimljeni su kako odsijecaju glavu, a potom i raskomadaju jednog Sirijca. Grupa je također imala velike gubitke, o kojima nije bilo govora, jer zvanično, oni nisu ni trebali da bude tamo.

Kao i za prave borce, Prigožin je bio optuživan da vodi armiju ratnika na tastaturi, koji su prvo imali za cilj da podstaknu ključne teme Kremlja na domaćim forumima za diskusiju, a kasnije su preusmjereni na širenje ruskih narativa u inostranstvu.

U optužnici koja je rezultat istrage Roberta Muellera o ruskom miješanju u američke izbore 2016. navodi se da Prigožin i kompanije povezane s njim stoje iza mreže pro-Donald Trump profila na Facebooku i Twitteru, što je očigledno bilo dijelom niza ruskih napora da pojača Trumpovu kandidaturu.

Lažni profili dijelili su pro-Trumpov sadržaj, pa čak i plaćali nesumnjivim domicilnim Amerikancima da kupuju opremu za skupove.

Prigožin je u tom trenutku još uvijek bio duboko tajanstven lik, ali optužnica sugerira da je već uživa u svojoj sve većoj ozloglašenosti. Nekoliko dana prije nego što je Prigožin napunio 55 godina u maju 2016., prema navodima optužnice, jedan od lažnih američkih profila na Facebooku platio je pravom Amerikancu da stane ispred Bijele kuće držeći natpis na kome je pisalo „Sretan 55. rođendan, dragi šefe“.

Američka optužnica je kasnije povučena, ali kada je u novembru prošle godine upitan o navodima o miješanju u izbore, Prigožin ih je priznao, uz karakteristično jezivu metaforu. „Gospodo, mi smo se miješali, miješamo se i miješaćemo se. Pažljivo, precizno, hirurški i na svoj način, kako znamo. Tokom naših preciznih operacija, uklonit ćemo oba bubrega i jetru odjednom.”

Prigožinov portfolio koji se stalno širio privlačio je sve više pažnje. Antikorupcijski aktivista i opozicioni političar Aleksej Navaljni svojevremeno je objavio istragu o Prigožinovim poslovnim strukturama, optužujući ga da je koruptivno dobio ugovore sa ministarstvom odbrane za finansiranje luksuznog načina života. Ljubov Sobol, Navaljnijeva saradnica u istrazi, rekla je: „Njegova djeca su cijelo vrijeme objavljivala slike na Instagramu; hvalili su se svojim privatnim avionom, a kroz to smo mogli pronaći holding kompaniju, koja nam je pomogla da saznamo za svo njegovo bogatstvo.”

Sobol i drugi koristili su dron iznad palača sa heliodromom i košarkaškim terenom, koje navodno pripadaju Prigožinu i njegovoj kćeri.

Ubrzo nakon toga, Sobolin muž se srušio nakon što ga je muškarac koji je čekao ispred kuće para ubo iglom u nogu. Sobol kaže da je uslijedila stalna kampanja pravnog pritiska i zastrašivanja, uključujući nasilnike koji su je demonstrativno pratili svaki put kada bi izašla iz kuće. “Ovi ljudi su mi u suštini disali za vratom, svaki dan… To je logika razbojnika. Ti se miješaš u moj posao, pa ću ja u tvoj”, rekla je Sobol.

Ruski novinari koji su istraživali Prigožinove aktivnosti također su se suočili s prijetnjama ili zastrašivanjem za koje su vjerovali da su povezani s njihovim radom. Nakon što je Novaja gazeta pokrenula istragu 2018. godine, redakcijama je dostavljena odsječena ovnova glava. Novinar koji je istraživao na kućnu adresu je dobio pogrebni vijenac.

Najšokantniji podatak je onaj o tri ruska novinara koja su putovala u Centralnoafričku Republiku 2018. da istraže Wagnerove aktivnosti tamo ubijena u zasjedi koja je izgledala kao dobro isplanirana i koordinirana, a koja je uključivala ruskog instruktora sigurnosti povezanog s Wagnerom. Prigožin je više puta negirao bilo kakvu umiješanost u ubistva.

Do tog vremena, Prigožinove aktivnosti proširile su se na najmanje 10 zemalja u Africi, u kojima je nudio usluge obuke o sigurnosti i naoružanju, osigurao rudarska prava i druge poslovne mogućnosti.

Prigožin je vodio ovu svjetsku mrežu iz ureda na ostrvu Vasiljevski u Sankt Peterburgu, nedaleko od Stare carinarnice gdje su on i Tony Gear započeli restoranski biznis dvije decenije ranije.

„Vladao je kroz strah“, prisjetio se Marat Gabidulin, Wagnerov komandant koji je proveo tri mjeseca u štabu dajući Prigožinu dnevne novosti o vojnoj situaciji u Siriji krajem 2017. Gabidulin, koji je trenutno u Francuskoj, rekao je da je Prigožin znao pokazati brigu prema svojim vojnim komandantima, posebno kada su bili ranjeni, ali je često pokazivao prezir prema kancelarijskim radnicima. „Atmosfera u kancelariji bila je izuzetno stroga, Prigožin je često prelazio granicu sa svojim radnicima. Bio je veoma nepristojan prema svom osoblju. Proklinjao bi ljude i sramotio ih u javnosti”, rekao je Gabidulin.

Iako nije imao zvaničnu poziciju, Prigožin je sada često prisustvovao sastancima na visokom nivou vezanim za ugovore o odbrani. Čak je sudjelovao na bilateralnom sastanku Putina i predsjednika Madagaskara Heryja Rajaonarimampianine u Kremlju u aprilu 2018., susret koji nije objavljen, ali je o njemu izvijestio New York Times. Ubrzo nakon toga, politički konsultanti povezani s Prigožinom stigli su na Madagaskar, navodi Times.

Samo dva mjeseca nakon tog sastanka, Putin je ismijao tvrdnje da je Prigožin umiješan u vanjskopolitičke manevre iz sjene, ali u ime Kremlja. “On vodi restoran, to mu je posao; on je vlasnik restorana u Sankt Peterburgu”, rekao je Putin o Prigožinu tokom intervjua za austrijsku televiziju.

Pritisnut dokazima o ugovorima Prigožinovog ministarstva odbrane i optužbama za miješanje u izbore, Putin je dao razotkrivajući odgovor, upoređujući Prigožina sa Georgeom Sorošem, finansijerom i filantropom koji je predmet brojnih teorija zavjere i koga su ruski zvaničnici optužili za finansiranje revolucija naređenih od strane vlade SAD-a.

“U Sjedinjenim Državama postoji takva ličnost: gospodin Soroš, koji se miješa u sve poslove širom svijeta… State Department će reći da nema nikakve veze s njima, već da je to privatna stvar gospodina Soroša. Kod nas je to privatna stvar gospodina Prigožina“, rekao je tada Putin. U stvari, Putin je tada priznao da je Prigožin za njega bio ono za šta je pogrešno vjerovao da je Soroš za američku vladu: oruđe za miješanje u inostranstvo uz zadržavanje uvjerljivog poricanja.

Putinova sudbonosna odluka da pokrene sveobuhvatni napad na Ukrajinu u februaru prošle godine uklonila je zahtjev za vjerodostojnim poricanjem.

Nakon godina negiranja svih veza s Wagnerom, Prigožin je u septembru trijumfalno objavio da je osnovao grupu još 2014. "U svakom pitanju treba imati mjesta za sport", rekao je, objašnjavajući zašto je tužio brojne medije zbog povezivanja Wagnera s njim u prošlosti.

Priznanje je uslijedilo nakon što je video, koji je očito procurio Prigožinov tim, pokazao kako u zatvoru okupljenim zatvorenicima nudi priliku da se bori u Ukrajini. Prigožin je rekao zarobljenicima da će vjerovatno poginuti na frontu. Ali ako bi preživjeli šest mjeseci, bili bi pušteni uz puno pomilovanje i velikodušno plaćeni. "On je jedan od nas, na kraju krajeva", prisjetio se u jednom intervjuu zatvorenik jednog od zatvora koje je Prigožin posjetio. “On je takođe bio zatvorenik. Mislim da se puno ljudi prijavilo jer su vjerovali Prigožinu. Oni ne vjeruju vlastima, ali su vjerovali Prigožinu da će ih osloboditi.”

Mihajlo Podoljak, savjetnik ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, nedavno je tvrdio da je Wagner regrutovao više od 38.000 zatvorenika posljednjih mjeseci i rekao da je njih 30.000 ubijeno, ranjeno, zarobljeno ili nestalo. Optužio je Wagner za učešće u ruskom "genocidu" u Ukrajini.

Mnogi od novih regruta su bačeni u akciju kao topovsko meso na prvoj liniji fronta, dok je Prigožin pokušavao da dokaže da su njegovi borci sposobniji za postizanje uspjeha od regularne ruske vojske. „Wagner je od bratske grupe prešao u grupu borbenih kmetova“, rekao je Gabidulin, bivši komandant.

Prigožin je pohvalio Wagnerovu "ultrastrogu disciplinu", za koju drugi bivši komandant tvrdi da uključuje ubijanje onih koji ne poštuju naređenja. Andrej Medvedev, komandant Wagnera koji tvrdi da se borio u blizini Bakhmuta između jula i oktobra, rekao je da zna za najmanje 10 takvih ubistava i da je lično svjedočio nekima.

“Komandiri su ih odveli na mjesta strijeljanja i pucali pred svima. Ponekad bi jedan momak bio upucan, ponekad bi bili upucani u paru”, rekao je on u intervjuu za Guardian, neposredno prije nego što je pobjegao iz Rusije u Norvešku. One osuđenike-regrute koji bi preživili šestomjesečni boravak na frontu, čekala je sloboda i novčane nagrade. Prigožin je pozivao vodeće ruske univerzitete da im finansiraju stipendije, dok je jedan ruski zvaničnik sugerisao da bi neki bivši zatvorenici trebalo da postanu poslanici. Ima nečeg simboličnog u Prigožinu, koji je svoje 20-te proveo u zatvoru, otvarajući put oslobađanju i rehabilitaciji hiljada zatvorenika, uključujući i one osuđene za najteže zločine.

Prema Ivanu Krastevu, politologu, to je dio pokušaja da se u novoj ratnoj atmosferi „redefinira ruska nacija“. "Zatvorenici su dobrodošli u naciji, dok sve te antiratne kosmopolitske elite, uključujući neke od Putinovih oligarha, nisu", rekao je Krastev.

Prigožin je često objavljivao izjave u kojima napada navodne izdajnike u eliti koji odmaraju u inostranstvu i sanjaju o tome da Rusija izgubi rat. U Putinovoj administraciji ima mnogo onih koji žele da "padnu na koljena pred ujakom Samom", govorio je. Prigožin je zapravo postao "vođa antielitnog putinizma", rekao je Krastev, ostajući lojalan caru dok je napadao sve oko sebe.

Mnogi od onih koji su poznavali Prigožina kažu da je on sebe godinama doživljavao kao branitelja malog momka koji se bori protiv elite, što je neskladna karakterizacija s obzirom na bogatstvo koje je stekao za sebe i svoju porodicu.

“On se predstavlja kao branilac masa, nižih klasa. To je njegova niša”, rekao je Gabidulin. "Ljudi iz FSB-a su bijesni zbog njega i vide ga kao prijetnju ustavnom poretku", rekao je izvor iz ruske političke elite. “On ima ovu veliku vojnu grupu koja nije pod kontrolom države, a nakon rata će htjeti svoje nagrade, uključujući i one političke.”

Biznismen koji je poznavao Prigožina još 1990-ih, gledajući svog starog saradnika danas, bio je siguran u jedno: Prigožin nema prekidač za gašenje.

“Shvata da ga u sistemu mnogi mrze... tako da zna da bi ako stane, to mogao biti i njegov kraj. On nema izbora. Ne može se vratiti nazad.”

federalna.ba/The Guardian