Priče o krvavom gušenju protesta u Iranu
Soran podiže dva prsta ka lijevoj sljepoočnici i signalizira kao da puca iz pištolja. “Ako progovoriš, sasut će ti metak u glavu”, kaže mi (BBC-jev novinar op.a.). Oko nas, iranske planine sežu u nebo. Nalazimo se na autobusnom stanici u Penjwenu, gradu u iračkom sjevernom Kurdistanu koji se nalazi blizu prelaza na granici s Iranom. Automobili sporadično dolaze i iskrcavaju svoje putnike u prašnjavo dvorište. Neki zastaju i piju čaj, dok se drugi penju ravno u male minibuseve koji će ih odvesti do obližnjeg iračkog grada Sulaimaniya. Soran često koristi ruke dok govori. I svoja stopala, dok ih izbacuje da mi pokaže kako su ga pretukle iranske sigurnosne snage. “To se dogodilo prije nekoliko dana kada sam protestovao”, kaže. "Režim me tukao po leđima, nogama i pendrecima. Pucali su mi u prijatelja, a i u druge. Sve zato što sam sudjelovao u demonstracijama." Soran ima 32 godine i živi u Saqqezu, rodnom gradu Mahse Amini, 22-godišnje Kurdkinje čija je smrt u policijskom pritvoru prije tri sedmice izazvala proteste protiv vlade koji su zahvatili Iran. Soran je prešao u irački Kurdistan kako bi radio, ali se pita hoće li se vratiti kući. Protesti su sve veći, a život je težak. Kaže da interneta nema već tri sedmice zbog ograničenja koja su nametnule iranske vlasti, koje su nasilno ugušile proteste. "Prije smo se bojali režima, ali sada se zid straha srušio. Niko se više ne boji."
Ali na pitanje hoće li to dovesti do kolapsa Islamske Republike, njegov odgovor je bio jasan: "Ne, režim se neće srušiti. Ne može se promijeniti. Oni su jaki i nastavljaju ubijati ljude. Nikada nećemo prestati, i tako će nas nastaviti ubijati." "To je ludo i korumpirano. Nikoga nije briga za nas. Vanjski svijet kaže da podržava Iran, ali niko to ne čini. Svaki dan nas muče i ubijaju."
Dok čopor pasa lutalica spava u hladu parkiranog kamiona, na stanici minibusa formira se nova skupina. Čučeći u niskom krugu, razgovaraju dok čekaju na odlazak. Većina su irački Kurdi, ali jedan je Iranac, a ostalima opisuje svoj život. Farhad ima 36 godina i iz Sanandaja, gdje je došlo do žestokih protesta i smrtonosnih sukoba sa snagama sigurnosti. Kurdska skupina za ljudska prava Hengaw izvještava da su vladine snage ubile najmanje 32 civila, a 1540 ih je ozlijeđeno u zapadnom Iranu naseljenom Kurdima, ali Farhad vjeruje da je broj mrtvih daleko veći. "Najmanje 20 ih je ubijeno sinoć", rekao je grupi. "Neki kažu čak 40. Više od 70 je uhapšeno. Ali ne možemo govoriti o tome, jer ćemo biti ubijeni. Iranski obavještajci uvijek gledaju, potajno snimaju. Zatvorili su mog brata u zatvor iz političkih razloga. "Ovi protesti postaju sve veći, ali neće srušiti režim. Ne, jak je. Kontrolira. Islamska Republika će sigurno preživjeti."
Kurdistan under fire — With #IranProtests2022 entering their 4th week, all eyes have turned to the Kurdish city of Sanandaj (#سنندج), in west Iran, with authorities launching a deadly crackdown on any sign of dissent. #مهسا_امینی pic.twitter.com/LgfWSziHKD
— Khosro Kalbasi Isfahani (@KhosroKalbasi) October 11, 2022
Tuana je sljedeći u redu za autobus. Sada se nalazi na iračkoj strani granice, ali proveo je više od 20 godina živeći u Iranu. I dalje se tamo vraća tri puta sedmično na posao. Noseći čistu bijelu košulju i sunčane naočale, on opisuje neke od promjena koje je vidio u posljednjih nekoliko sedmica u zapadnom Iranu. "Došlo je do povećanja snaga na granici. Ne izgledaju kao vojska - možda militanti?" on kaže. "Vidim više vozila koja prevoze više muškaraca. Čini se da ih dovoze iz drugih dijelova Irana u kurdska područja ovdje. Helikoptere također. Prije smo ih rijetko viđali, ali sada su uvijek gore na nebu. " Tuana je primijetio i razliku u saobraćaju na iranskom graničnom prijelazu. "Drastično je smanjen. Ljudi sada dolaze samo zbog posla, boje se da će ih ako odu smatrati pripadnicima opozicije, pa čak i špijunima."
"Iranci stvarno trebaju neku vanjsku potporu. Ali tu potporu ne dobijaju."
Šire se i glasine o drastičnim posljedicama ako se ljudi pridruže protestima, kaže Tuana. "Šire se kroz razgovore. Moji prijatelji u Karaju (blizu Teherana) slušaju te stvari. Da će režim isprazniti bankovne račune sudionika. Ili kako se zima bliži, da će im biti isključen plin i da će biti ostavljeni da se smrzavaju." Sat vremena prije zalaska sunca, samo je šačica ljudi još pristigla.
Soroush studira na Univerzitetu u Teheranu i putuje preko granice zbog posla povezanog sa studijem. Ima duga bradu prošaranu narančastim i srebrnim prugama i govori mi da govori engleski dok skuplja novac od ostalih muškaraca u redu da plati putovanje. "Studenti u Teheranu protestuju, da, i ja prostujem. Ali 80% ljudi koji tamo žive i dalje je zadovoljno s režimom, iako njihovi ljudi hodaju ulicama s oružjem i ubijaju ljude." "Jin, Jiyan, Azadi," Soroush se smiješi s šako podignutom u vis. To je slogan demonstranata, a znači "Žene, život, sloboda".
Čini itekako svjesnim da, iako je ovo pokret koji vode žene, BBC nije uspio čuti priče niti jedne žene na granici. Oni čine puno manji postotak putnika od muškaraca. A od onih s kojima su razgovarali, svakoga su njihovi suputnici upozorili da ne govori o demonstracijama. Jedna starija žena srdačno pozdravlja dok izlazi iz taksija i pita kako je proveo dan. Kad je novinar BBC-ja naglas upitao šta misli o situaciji kod kuće, njen je sin oštro prekinuo. — Nemoj ništa govoriti.
Uzela je svoju pretrpanu bijelu pamučnu torbu, nasmiješila se i šutke otišla.
federalna.ba/BBC