Preminuo Alfred Brendel, jedan od najistaknutijih svjetskih pijanista

Alfred Brendel, koji je važio za jednog od najistaknutijih pijanista na svijetu, preminuo je u 94. godini života.

Njegovi predstavnici su potvrdili da je kompozitor i pjesnik "otišao" mirno u Londonu, okružen voljenima.

Većina kritičara ga je priznavala kao jednog od najvažnijih interpretatora djela Ludwiga van Beethovena.

U saopćenju njegovog glasnogovornika navedeno je da će Brendela „njegova porodica – partnerica Maria Majno, Irene Brendel, njegova djeca Doris, Adrian, Sophie i Katharina, te četvero unučadi – pamtiti i slaviti s dubokom zahvalnošću“.

Muzičar je bio poznat i kao cijenjeni esejista i pjesnik, s neobuzdanim smislom za humor.

Često je kao svoju prvu muzičku uspomenu navodio: „navijanje gramofona koji je puštao operne ploče i pokušaj da pjevam uz njih“.

Alfred Brendel rođen je 5. jula 1931. godine u Wiesenbergu u sjevernoj Moravskoj (danas Češka Republika). Svoj pomalo apsurdan pogled na svijet pripisivao je iskustvima iz djetinjstva, kada se s roditeljima selio kroz ratom razorenu Austriju.

Za razliku od mnogih uspješnih muzičara, niko iz njegove porodice nije bio muzički obrazovan, a ni on kao dijete nije pokazivao poseban talent za muziku.

S vremenom je počeo uzimati časove klavira u tadašnjoj Jugoslaviji, a zatim je studirao na Konzervatoriju u Grazu, u Austriji.

Kasnije je u Luzernu pohađao majstorske kurseve kod Edwina Fischera, muzičara za kojeg je Brendel govorio da je imao najtrajniji uticaj na njega, i koji ga je naučio da svira strastveno, ali u okviru klasičnih pravila.

Alfred Brendel se posvetio svojim omiljenim kompozitorima (Izvor: Getty Images)

Iznenađujuće, ova formalna obuka je završila sa 16 godina, a osim pohađanja dodatnih majstorskih kurseva i slušanja drugih pijanista, sam je istraživao mogućnosti klavira.

„Nastavnik može biti previše uticajan“, rekao je jednom. „Kao samouk, naučio sam da ne vjerujem ničemu što sam sam nije shvatio.“

Javni nastup je imao u Grazu 1948. godine, sa 17 godina, a sljedeće godine je osvojio prestižnu nagradu Concorso Busoni u Italiji.

Isprva specijalista za Lizta, Brendel je proširio svoj repertoar da uključi muziku uglavnom srednjoevropskih kompozitora, ali je namjerno izbjegavao modernu muziku.

Kasni dolazak

Radije je pratio vlastiti proces kreativnosti i moć interpretacije, uvijek se fokusirajući na djela svojih omiljenih klasičnih kompozitora.

Njegova karijera ga je odvela na koncertne pozornice širom svijeta, ali je 1971. godine odlučio da se nastani u Londonu.

Beethovenove klavirske koncerte je snimio četiri puta, posljednji put sa Bečkom filharmonijom 1999. godine.

Taj nastup je bio pod dirigentskom palicom Sira Simona Rattla, s kojim je Brendel dijelio dugogodišnje i izvanredno muzičko partnerstvo.

Brendelov posljednji koncertni nastup bio je u Beču 2008. godine. (Izvor: Getty Images)

Godine 1989. dodijeljeno mu je počasno KBE priznanje (Član Reda Britanskog Carstva), iako mu je austrijski pasoš značio značio samo kao počasna titula.

Kao relativno kasni ulazak na međunarodnu scenu, puna veličina Brendelovog talenta postala je vidljiva tek sa 45 godina.

Njegova svirka se isticala emocionalnom intenzitetom unutar okvira muzičke discipline, kao i njegovom očiglednom empatijom prema namjerama kompozitora.

U kasnijem životu, problemi sa leđima su mu otežavali izvođenje zahtjevnijih djela, ali je objasnio da mu je to omogućilo da punije uživa u bogatstvu manje fizički zahtjevnih djela Bacha i Schumanna, kao i u svojim omiljenim sonatama.

Uvijek se vraćao svom „voljenom Beethovenu“, za kojeg je „njegovo divljenje raslo iz dana u dan, ako ne i iz sata u sat“.

Gubitak sluha

Brendel je u "Who's Who-u" naveo svoje hobije kao „nenamjerni humor i skupljanje kiča“.

Posjettelji njegove kuće u sjevernom Londonu često su bili iznenađeni neobičnim slikama i ukrasima, kao i skeletnom rukom koja je iskakala iz klavira kad bi podigli poklopac.

Njegova prva zbirka eseja "Muzičke misli i razmišljanja poslije" (Musical Thoughts and Afterthoughts), objavljena 1976. godine, sadržavala je aluzije na njegov muzički rad, ali nije bila njime ograničena.

Jedan od njegovih hobija bio je 'nenamjerni humor'

Godine 1998. objavljena je njegova zbirka poezije "Jedan prst previše" (One Finger Too Many), koja je pokazala njegov dobar humor i fascinaciju svim što je kulturno.

U decembru 2008. godine u Badenu-Badenu, na jugu Njemačke, dobio je muzičku nagradu Herberta fon Karajana za životno djelo.

Kasnije tog mjeseca imao je svoj posljednji nastup na koncertnoj sceni u Beču, gdje je bio solista u Mozartovom Klavirskom koncertu br. 9.

Ovaj nastup je The Daily Telegraph proglasio jednim od 100 najvećih kulturnih trenutaka decenije.

Nedugo zatim, prema njemačkom državnom emiteru DW, doživio je akutni gubitak sluha i mogao je čuti samo iskrivljene tonove.

U svojim posljednjim godinama i dalje je putovao kako bi držao predavanja, čitao i vodio majstorske časove za mlade muzičare.

Čovjek čiji je odlučno uski muzički repertoar omogućio da traži savršenstvo za klavirom, Alfred Brendel je kroz svoja pisana djela pokazao mnogo širi intelektualni opseg.

Iza večernjeg odijela discipliniranog koncertnog umjetnika krio se bezobrazni komentator apsurdnosti svijeta, koji je smijeh i humor  smatrao jedinstvenim obilježjem  čovječanstva.

federalna.ba/BBC