Prebijanja, mučenja, ubistva - Oslobođeni palestinski pisac o životu u izraelskim zatvorima

Poznati palestinski pisac, koji je prošlog mjeseca oslobođen nakon više od 32 godine provedenih u izraelskim zatvorima, kazao je da je upotreba torture dramatično porasla tokom njegove posljednje dvije godine zatočeništva, jer je Izrael počeo tretirati svoje zatvore kao još jedno ratište u ratu u Gazi, prenosi Julian Borger za The Guardian.

Naser Abu Srour, čiji je zatvorski memoar preveden na sedam jezika i za koji se očekuje da će osvojiti veliku međunarodnu književnu nagradu ovog mjeseca, bio je među više od 150 Palestinaca osuđenih na doživotni zatvor koji su oslobođeni u okviru primirja u Gazi uz posredovanje SAD-a, a zatim odmah protjerani u Egipat, gdje većina njih i dalje živi u neizvjesnosti.

Abu Srour (56) opisao je nagli porast premlaćivanja i uskraćivanja hrane i topline nakon izbijanja rata u Gazi u oktobru 2023. godine. „Uniforme zatvorskih čuvara su se promijenile – na grudima su nosili oznaku na kojoj je pisalo ‘borci’ ili ‘ratnici’. Počeli su se ponašati kao da su na frontu, i počeli su da tuku, muče i ubijaju kao ratnici“, rekao je.

Negiranje upotrebe torture

Komisija UN-a evidentirala je 75 smrtnih slučajeva Palestinaca u izraelskom pritvoru između 7. oktobra 2023. i 31. augusta 2025. Izraelska zatvorska služba više puta je negirala upotrebu torture u svojim ustanovama.

Govoreći telefonom iz Egipta, Abu Srour je opisao i „vrtoglavi šok“ koji je doživio kada je iz brutalnih zatvorskih uslova odveden direktno u hotel s pet zvjezdica u Kairu kao gost egipatskih vlasti.

Kao mladić, Abu Srour je učestvovao u prvoj intifadi, palestinskom ustanku između 1987. i 1993. godine, kada je optužen kao saučesnik u ubistvu izraelskog agenta sigurnosti iz Shin Beta, koji je pokušavao natjerati njegovog rođaka da postane saradnik.

Na osnovu priznanja iznuđenog torturom, Abu Srour je 1993. godine osuđen na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja. Tokom decenija obilježenih dugim periodima samice, stekao je diplomu osnovnih i magistarskih studija iz političkih nauka te počeo objavljivati poeziju i druge tekstove koji su krijumčareni iz zatvora.

Njegov zatvorski memoar Priča o zidu: razmišljanja o nadi i slobodi većinom je diktirao u telefonskim razgovorima s rođakom tokom više od dvije godine. Knjiga je prevedena s arapskog jezika i objavljena na sedam jezika te je finalist za nagradu za arapsku književnost koju svake godine dodjeljuje Institut arapskog svijeta u Parizu.

Izvor fotografije: PEN America

Apeli za oslobađanje godinama su ostajali bez odgovora

Apeli za njegovo oslobađanje godinama su ostajali bez odgovora pa je, kada su zvaničnici došli u zatvor nakon primirja 10. oktobra sa spiskom zatvorenika za oslobađanje, Abu Srour pokušao da ih ignoriše.

„Prozivali su brojeve ćelija, a ja sam sjedio na svom krevetu u sobi broj šest, osjećajući kao da to nema veze sa mnom“, rekao je. „Toliko puta sam trebao biti dio toga, ali nikada nisam bio. Sve je bilo previše veliko i bolno. Nisam želio reagovati – to je bio odbrambeni mehanizam.“

Na kraju su mu rekli: „Nasere, pripremi se.“ „Božija milost me konačno dotakla“, prisjeća se. „Prijatelji su me grlili i ljubili, a ja nisam mogao vjerovati.“

Nakon napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023. godine i početka rata u Gazi, tretman dugogodišnjih palestinskih zatvorenika u izraelskim zatvorima značajno se pogoršao.

„Svako mjesto bez kamera postajalo je mjesto brutalnosti“, kazao je. „Vezali bi nam ruke iza glave, bacali nas na pod i gazili po nama.“

Izraelski ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir pohvalio se da izraelski zatvori pod njegovom kontrolom više nisu „kampovi za odmor“. Abu Srour kaže da su pod tim režimom ukinuti svi materijali za čitanje i pisanje.

Razdvojeni 33 godine

„Sav kulturni život u zatvoru prestao je u posljednje dvije godine. Ostao je samo biološki život. Svi su pokušavali preživjeti na svoj način, a mi smo uvijek bili gladni“, rekao je. Dnevni obroci bili su svedeni na minimum, a on je izgubio 12 kilograma.

Zatvorenici su imali samo jedan set tanke odjeće, pa su tokom zimskih noći stalno drhtali. „Naša tijela su bila slaba. Nismo mogli podnijeti ni umjerenu temperaturu“, kaže on. „Kad bi neko napuštao zatvor, svi su pokušavali da postanu njegovi prijatelji kako bi dobili njegovu majicu ili donje rublje.“

Abu Srour tvrdi da su u 24 sata prije nego što su zatvorenici koji su trebali biti oslobođeni pročitani s liste, bili izloženi posebno žestokom talasu premlaćivanja.

Tokom 48-satnog putovanja autobusima, zatvorenicima nije bilo dozvoljeno da otvaraju zavjese dok su prelazili Izrael i zatim vozili duž južne ivice Gaze do prelaza Rafah s Egiptom. Tek nakon prelaska granice, Abu Srour je po prvi put vidio nebo izvan zatvorskih zidova.

Autobusi su ih iskrcali u luksuznom hotelu u Kairu, što je donijelo novi šok. „Nikada prije nisam bio u hotelu. Sve sam radio prvi put – ulazio u lift, učio kako se koristi sobna usluga, kako se tuširati“, kazao je.

Poseban emocionalni trenutak bilo je ponovno viđenje s četiri sestre i bratom nakon više od tri decenije. „To je bio dodatni stres za mene. Bili smo razdvojeni 33 godine. Osjećalo se okrutno, jer nam je to toliko dugo bilo uskraćeno“, rekao je. „Pomislio sam: da li smijem da ih zagrlim?“

"Hotel Hamas"

Egipatski sigurnosni službenici posmatrali su ih dok su se miješali s turistima, učeći od njih kako da se ponašaju.

„Ujutro smo vidjeli bife i svu tu hranu. Svi su stavili po dva kilograma hrane na tanjir. Bilo je to nadrealno. Bilo nas je stid. Nismo znali kako da koristimo nož i viljušku“, prisjetio se Abu Srour. „Sva moja osjećanja bila su pomiješana. Bio sam zbunjen, nisam mogao pronaći riječi da opišem ono što me okružuje.“

U subotu, nakon što je britanski Daily Mail objavio priču o prisustvu oslobođenih palestinskih zatvorenika među zapadnim turistima u onome što su nazvali „Hotel Hamas“, grupa je dobila dva sata da se spakuje prije nego što su prebačeni u drugi hotel u pustinji, sat vremena vožnje od prijestolnice.

To iznenadno preseljenje, naređenje da se ukrcaju u autobuse i odvedu na nepoznatu lokaciju, bio je podsjetnik Abu Srouru da još uvijek nisu zaista slobodni.

Dobio je nekoliko ponuda da se trajno nastani u trećim zemljama i sada pokušava odlučiti gdje će otići, vodeći računa o dostupnosti porodici i mogućnosti da nastavi pisati.

„Ne želim udobnu zemlju“, rekao je. „Ne želim zemlju bez pitanja, zemlju bez cilja.“

federalna.ba/The Guardian (Julian Borger)