Posljednji libanski majstor za crkvena zvona čuva porodičnu tradiciju dugu 300 godina

Priča o posljednjem preostalom majstoru za izradu crkvenih zvona u Libanu počinje puškom. U 18. stoljeću Youssef Gabriel, lokalni metalac, tajno je izrađivao puške i snabdijevao njima arapske revolucionare kako bi im pomogao u pobuni protiv Osmanskog carstva, koje je tada kontroliralo Liban, opisuje The Guardian.

Jednog dana u libanski grad Beit Chabab stigao je ruski inženjer kako bi izradio crkveno zvono. Gabriel se zainteresirao za njegov rad, pratio ga i posmatranjem naučio postupak izrade.

Prema drugoj verziji priče, tadašnji maronitski patrijarh, frustriran time što je Osmansko carstvo blokiralo uvoz crkvenih zvona na područje planine Liban, zadužio je Gabriela da izradi jedno. Nakon nekoliko pokušaja, Gabriel je uspio i odlučio prestati proizvoditi oružje, pretvorivši svoju puškarsku radionicu u prvu libansku ljevaonicu crkvenih zvona. Zajedničko objema pričama jeste da su mještani, impresionirani njegovom vještinom, Gabriela prozvali Youssef Naffah — što na arapskom znači koristan ili uspješan.

Tri stoljeća kasnije porodica Naffah i dalje izrađuje crkvena zvona u Beit Chababu. Radionica, koju vodi majstor za izradu zvona Naffah Naffah sa svoja dva sina, posljednji je preostali pogon za proizvodnju crkvenih zvona u Libanu. Ujedno je jedini izvor crkvenih zvona za veliki dio Bliskog istoka, ali i za libanske zajednice u dijaspori u Evropi, Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama.

Naffah (57) kaže da se zanat mora prenijeti na mlađe generacije.

„Moramo ga prenijeti na svoju djecu. Ovo traje 300 godina. Nisam imao izbora. Moj otac dolazio je u radionicu čak i kada je jedva mogao hodati“, rekao je.

Svako zvono izrađuje se mjesecima

Ljevaonica se nalazi ispod njegove kuće, na rubu brda s kojeg se pruža pogled na krovove kuća u Beit Chababu prekrivene crvenim crijepom i libansku obalu koja se prostire ispod njih. Slikoviti grad, smješten u planinskom lancu Mount Lebanon, udaljen je oko 30 minuta vožnje od Beiruta. Nudi bijeg od gradskog haosa i utočište od nasilja koje je obilježilo posljednja dva rata u zemlji.

Strop i zidovi ljevaonice pocrnjeli su od dima koji se decenijama širi iz peći, a podovi su prekriveni zvonima u različitim fazama izrade.

Napolju se nalaze gomile bijele gline pomiješane s kozjom dlakom. Svaki sloj mora se osušiti prije nanošenja sljedećeg. Tako nastaje unutrašnji kalup oko kojeg se izlijeva rastopljeni metal. U radionici se moderni alati koriste uz tradicionalne: hidraulična presa stoji pored istrošenog nakovnja postavljenog na panj.

Za izradu svakog zvona potrebno je oko dva mjeseca. Izrada unutrašnjeg kalupa traje približno 40 dana, a zatim je potreban još mjesec za izradu vanjskog kalupa. Dok se bijela glina suši, na nju se utiskuju križevi, ukrasi i potpis radionice.

Treća i završna faza najbrža je. Peć se zagrijava drvima, a mješavina bakra i kositra stavlja se unutra kako bi se rastopila tokom 24 sata. Kada metal dostigne odgovarajuće stanje, izlijeva se preko kalupa za zvono i stvrdnjava u roku od tri minute.

Radionica godišnje proizvede oko 25 zvona, od kojih se približno 20 isporučuje crkvama u Libanu. Cijena prvenstveno zavisi od veličine: svakih 100 kilograma košta 8.000 dolara. Zvono srednje veličine, teško oko jedne tone, koje je već završeno i spremno za isporuku, košta približno 80.000 dolara.

„Mrzim kada moram predati zvona. To me uvijek rastuži, kao da se odričem djeteta“, rekao je Naffah.

Pokazao je na kalup na kojem se radilo, s otiscima križeva u unutrašnjem sloju gline.

„Pogledajte ovo zvono. To je djelo mojih ruku. U njega sam uložio srce i dušu.“

Porodična historija utisnuta u zvona

Na svakom zvonu ispisana su imena ljudi koji su učestvovali u njegovoj izradi. Na jednom, spremnom za postavljanje, nalaze se imena Naffaha, njegovog sina Charbela i naručioca. Na drugim zvonima koja su u radionici na popravci, od kojih jedno datira iz 1910, a drugo iz 1932. godine, ispisana su imena Naffahovih djedova.

Porodica prati historiju Libana kroz njegove crkve, pronalazeći tragove svojih predaka širom male mediteranske zemlje. Najstarije sačuvano zvono s njihovim imenom nalazi se u gradu Qalaat Sahyoun, a izliveno je 1725. godine.

Zvuk crkvenih zvona dio je svakodnevnog života u selima koja se nižu kroz libanske planine i protežu duž razuđene obale. Nedjeljom ujutro njihovo zvonjenje miješa se s cvrkutom ptica.

Tokom rata između Hezbollaha i Izraela u Libanu, koji je ponovo eskalirao u martu, kršćanska sela na jugu zemlje bila su odsječena od ostatka Libana. Izraelska kopnena invazija, tokom koje su buldožerima uništene desetine sela na jugu zemlje, uglavnom je poštedjela kršćanska sela, ali ih je ostavila izoliranim.

Crkva je bila važan izvor utjehe za opkoljene kršćane. Organizirala je raspodjelu i dopremanje pomoći u gradove i iz njih, kao i njen transport preko linija fronta kada je to bilo potrebno.

Sinovi nastavljaju tradiciju

Naffah, Charbel i njegov drugi sin Youssef odlučni su u namjeri da sačuvaju ovu libansku tradiciju i mjesto svoje porodice u njenoj historiji.

Charbel će naslijediti oca na čelu porodične radionice, dok Youssef pomaže kada nije zauzet studijem na medicinskom fakultetu.

Youssef kaže da bi napustio studij medicine i preuzeo vođenje ljevaonice ako bi Charbel ikada odlučio da više ne želi izrađivati zvona.

„U našem selu, Beit Chababu, nalazi se šest crkava. Kada bi sva zvona zazvonila istovremeno, mogao bih samo na osnovu zvuka prepoznati svako od njih“, rekao je, posmatrajući selo s ruba ljevaonice.

„Tradicija nam je važna. U ovoj radionici živimo tradiciju i dišemo s njom.“

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.