Poražavajuće - zašto šute gladni i poniženi?
Za većinu, plaće i penzije su premale da se ne strahuje kako preživjeti do one naredne. Život ispod crte dostojanstvenog, nezadovoljstvo koje kulminira, cijene koje divljaju, cijele porodice koje zbog egzistencije odlaze u zemlje u kojima će njihovo znanje, rad i dostojanstvo biti cijenjeni. Ipak, činjenice da ih strah za egzistenciju i nedovoljni kućni budžeti za plaćanje režija, lijekova i osnovnih životnih namirnica ne tjeraju da masovno izađu na ulice, signal su da bh. društvo odavno ima teški oblik apatije. Poražavajuće je zato što stranački mitinzi ili protesti iza kojih stoje političke stranke, okupljaju ljude na ulicama u velikom broju, jer iza toga stoji strah od gubitka radnog mjesta, studentske stipendije i slično. Profesor Esad Bajtal kaže, šute gladni, siromašni, poniženi, uvrijeđeni. Svi oni su danas periferija bh. društva.
Evidentno je odsustvo moralne obaveze građana da zbog korupcije, rasta cijena i, općenito, teške situacije izađu na ulice. Budući da sve veći broj ljudi odlazi, sve teže će biti osigurati kapacitet za organizaciju ozbiljnijih protesta, a da nisu u režiji političkih stranaka, kaže aktivista i predsjednik ReStarta Stefan Blagić.
Radnici izlaze na ulice kada problemi i nezadovoljstvo dođu do grla, kaže predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Selvedin Šatorović. Slaže se da je taj trenutak došao. Međutim, istini za volju, osim što ne pamtimo odavno da je Sindikat glasno progovorio u ime radnika, učinio maksimum na istinskoj organizaciji protesta, ne pamtimo ni ujedinjene glasove hiljada nezadovoljnih i obespravljenih radnika na ulicama.
Predsjednik Saveza udruženja penzionera Federacije Redžo Mehić kaže- Imali bi mnogo razloga da izađu na ulice i glasno izraze svoj protest. Ali već dugo protesti penzionera tek se spomenu u izjavama onih koji ih predstavljaju.
Sociolog Salih Fočo ističe da su političke stranke sebi prigrabile ulogu isključivih predstavnika naroda.
Bh. društvo je društvo u kojem strah, dostojanstvo i potrebe ljudi zadržava u granicama prihvatljivog onima koji taj strah siju. Zato i ne čudi što većina onih koji pripadaju najranjivijim kategorijama u tišini nalazi svoj način preživljavanja, što mladi odlaze, što svakodnevno svjedočimo sve destruktivnijem i brutalnijem ponašanju djece školskog uzrasta i što najčešće na kraju čujemo, samo nek ne puca!