Poljoprivrednici o podsticajima: Obećanja su velika, stvarna pomoć mala

Iako Bosna i Hercegovina ima povoljne prirodne resurse za poljoprivrednu proizvodnju, ova grana privrede je nažalost zapostavljena i potcijenjena. Umjesto da kao država ulažemo u jedan od najvećih potencijala za napredak, naši poljoprivrednici su na klackalici života. Vagaju se obećanja o podsticajima i stvarna pomoć. Naša ekipa je posjetila porodicu Hasanović u naselju Vasići nadomak Tuzle, koji su nam pokazali i ispričali kako je to biti poljoprivrednik u BiH.

Za porodicu Hasanović poljoprivreda je način života. U ukupno dvanaest plastenika proizvode različite vrste povrća od čije prodaje ovisi njihova egzistencija. Radnog vremena, kako kažu, nemaju jer kvalitet iziskuje potpunu posvećenost.

– Spremni smo u toku noći upaliti reflektore i raditi treću smjenu kao da je dan, nema veze koliko je sati i koje je doba dana ili noći – priča Dževad Hasanović.

Da bi plodovi rada bili vidljivi potrebne su vrijedne ruke i veliko srce. Podjela na muško-ženske poslove u poljoprivredi ne postoji.

– Nema tu čiji je posao, ko šta stigne to i radi, nebitno je li muški posao ili ženski – kaže Remza Hasanović.

– Nekako smo se našli da svi to volimo. I snaha je uz nas, kao da smo je mi rodili, da je naše dijete. Vidjela je da se od nečega mora živjeti i prilagodila se tome životu – dodaje Sadija Hasanović.

Dok poljoprivrednici ulažu snagu kako bi pružili kvalitet, Bosna i Hercegovina iste proizvode uvozi iz drugih zemalja, zanemarujući vlastiti potencijal. Samo u 2019. godini uvezeno je 338.000 tona voća i povrća. Novčano su to 402 miliona maraka. A dok toliki novac izdvajamo na uvoz, podsticaji za naše poljoprivrednike su nedostatni.

– Dobio sam 1.000 KM za 12 plastenika. Rekli su nam: Čuvajte sve račune! Međutim, samo jedan moj račun za rasadu je iznosio 1.800 KM – ističe Dževad.

Kada je u pitanju Tuzlanski kanton, izdvojeno je 4,5 miliona maraka za poljoprivrednike što je za oko tri miliona manje u odnosu na prethodnu godinu. Najveći problem je nedostatak kvalitetne saradnje između lokalnog, kantonalnog i federalnog nivoa.

– Tu mora postojati veća koordinacija i podsticati ljude koji se profesionalno bave poljoprivredom da svoje proizvode plasiraju na tržište i time se zaposli cijela porodica – ocjenjuje Suad Selimović, sekretar Udruženja za poljoprivredu Kantonalne privredne komore Tuzla.

I umjesto da se kroz pandemiju koronavirusa prepozna značaj poljoprivrede, prepoznalo se to da je ona sistemski zapostavljena. Do kada?

federalna.ba/Azra Delmanović