Poklonio je Sarajevu himnu: Kemala Montena nećemo zaboraviti

On je jedan od onih koji su nas svojim djelima učinili ponosnim. Kemal Monteno - muzičar, autor, umjetnik, vječni dječak i sarajevski šansonjer.

Zašto je Sarajevo ostalo malo? Tako se znao našaliti Kemal Monteno – grad je, govorio je, rastao zajedno s njim, a on je bio visok tek metar i šezdeset pet. Bio je majstor vica, posebno na vlastiti račun, što najbolje znaju oni koji su s njim dijelili društvo i koncertne večeri.

U stvaralačkom smislu, teško je reći ko je veći – Sarajevo ili Kemo. Kemal Monteno bio je personifikacija sarajevskog duha: mješavina nepopravljivog romantizma, blage doze mangupluka i beskrajne dobrote.

Njegovo porijeklo zvuči kao dobra evropska filmska priča. Otac Osvaldo, italijanski vojnik iz Vicenze, nakon Drugog svjetskog rata ostao je u Sarajevu zbog ljubavi prema Bosanki Bahriji. Radili su na stadionu Koševo, pa je Kemo tu odrastao i kao dječak zaigrao fudbal. Ipak, na kraju je pobijedila gitara.

Ako je suditi po porodičnoj priči, tu se možda krije odgovor na pitanje otkud toliko ljubavi u njegovim pjesmama. Možemo zamisliti da mu je otac pjevušio italijanske kancone, dok je u sarajevskim mahalama slušao sevdah. Iz te kombinacije rodio se poseban muzički izraz. Na neki način, upravo je na Koševu počeo i njegov muzički san – i san o gradu kojem će kasnije pokloniti svoju najpoznatiju himnu: “Sarajevo, ljubavi moja”. A poklon je uvijek čin ljubavi. Sreća je da je priča o Kemalu Montenu priča gotovo isključivo s ljubavnim poglavljima.

Prvu veliku nagradu osvaja 1967. godine na festivalu „Vaš šlager sezone“ s pjesmom „Lidija“, čime započinje njegov uspon. Već 1973. objavljuje prvi studijski album, a tokom sedamdesetih nastaju veliki hitovi: „Jedne noći u decembru“, „Nije htjela“, „Dušo moja“. Pjesme koje i danas pjevamo.

U čemu je bio recept njegovog uspjeha? Monteno je bio samouk u najljepšem smislu te riječi. Muziku nikada nije posmatrao kao posao. Govorio je da je dobra ona pjesma koju možeš pjevušiti na ulici. Da vrijedi i zapisati onu koja ti slučajno padne na pamet dok gledaš prozor. A da vrijedi izvoditi ne samo onda kada te dočekaju velike sale i reflektori - nego kada te “prenese”. Pa makar to bilo u dva ujutro da uzmeš tu gitaru u nekoj tuđoj kuhinji.

U zlatnim godinama jugoslavenske muzike profilira se kao šansonjer i sarađuje s brojnim umjetnicima iz regije. Za Davorina i Indekse piše “Bacila je sve niz rijeku”, za Čolu “Gori vatra”, za Gabi “Pamtim samo sretne dane”, za Terezu “Moja posljednja i prva ljubavi”. Odnosno piše pjesme koje obilježavaju i tuđe karijere.

U tom neformalnom „dnevnom boravku“ sarajevske muzičke scene Kemo je bio i izvanredan prijatelj. Priča se da bi u kafani, na salveti, napisao pjesmu i poklonio je kolegi do sebe, uvjeren da će je on “bolje iznijeti”. Nije mario za autorska prava – bilo je važno da pjesma živi.

“Kad sam napravio pjesmu, onda sam rekao – joj, pa ovo mi nekako nije za mene, ovo bi mi moglo najbolje otpjevati Čola. A ovo bi mi mogla najbolje otpjevati Gabica. A ovo mi moglo najbolje... Nisam nikad po narudžbi pisao pjesme. Niti sam ja tražio da napišem pjesmu. Uvijek sam čekao, ono što se kaže, da pjesma nađe u mene. Ja ne živim od pjesama. Ja živim od ljubavi.”

Ujedinjen u umjetnosti i prijateljstvu, Kemo provodi rat u Sarajevu. Na pitanje zašto ne ide negdje drugo, odgovara: Šta bih ja tamo? Ko sam ja tamo? Ovdje sam ja, Kemal Monteno. Ovdje je moja raja. Ja bez Sarajeva ne mogu da dišem. A kamoli da pjevam?

Poslije rata objavio je album kojim sažima svoj lik. Album posvećen vlastitom djelovanju koliko i tuđem. Stvaralački suživot stao je u naslov - Kemo i prijatelji. Jer, kako drugačije?

“Nakon 30 godina moje karijere stekao sam dosta mojih prijatelja iz muzike i ispunio sam jednu davnu želju, da ih sve stavim na jedan ovako fono album, da ih imam za uspomenu sebi. Arsen i ja isto osjećamo, isto mislimo. Također - Gabica, Teresa moja, Oliver, Rade Šerbedžija, Žera, Boris... Nekako smo blizu dušom i srcem.”

Taj album valjalo je obilježiti i koncertom dostojnim velikog uspjeha. Svjedoci kažu da Kemo nikad prije nije napravio nešto takvo.

“Pripremao sam se dugo da kažem šta ću reći i odlučio sam da ovako kažem: Sve vas lijepo pozdravljam našim starim sarajevskim pozdravom – vozdra svima!”

Možda ste i nekada sreli Kemala Montena dok ste šetali, samo ga niste prepoznali. Jer je sa svojim šalom, šeširom i blagim osmijehom više izgledao kao neki komšija koji je krenuo po hljeb, a ne kao zvijezda koja puni velike dvorane. Ta njegova skromnost je ono po čemu ćemo ga pamtiti. Skromnost jer je bio najsretniji dok je šetao od Higijenskog zavoda do Baščaršije, i to po mogućnosti sa svojom ženom Brankom, s kojom je proveo cijeli život. Ona je važan detalj ovog portreta. I sad kad ga nema, možda je bolje reći da Kemal nije umro. Samo je otišao na kafu kod Davorina Popovića.

federalna.ba