„Počinioci su bili ljudi poput nas“: teret historije Auschwitza

Gdje počinje priča o Auschwitzu?” upitao je vodič dok hoda prema znaku Arbeit Macht Frei koji označava ulaz u bivši logor smrti i koncentracioni logor. Sa rođenjem Adolfa Hitlera? Kodifikacijom nacističke ideologije? Sa prvom deportacijom poljskih zarobljenika u vojne kasarne koje su postale fabrika ubijanja? Nema pravih odgovora, rekao je.

Prošlog mjeseca, manje od 48 sati nakon što su Hamasovi militanti pobili muškarce, žene i djecu u Izraelu, a kako su se u naslovima ponovno pojavljivali spomeni na "pogrome" i "masakre", novinar The Guardiana učestvovao je na dugo planiranom seminaru u Memorijalu Auschwitza. Bila je to slučajnost da se seminar održavao baš u to vrijeme, a isto tako slučajno da su među onima koji su učestvovali bili jevrejski novinari i palestinski snimatelj rođen u Izraelu.

Njega – kršćanina iz Haife – su više puta pitali kako se osjeća u vezi s onim što se dešava u njegovoj domovini. Bio je zaprepašten Hamasovim masakrom i očajan što će Izrael tražiti daleko veću cijenu od palestinskog stanovništva Gaze. „Zašto moram da zauzmem stranu?“ pitao je. “Zašto ne smijem biti užasnut postupcima obje strane?”

Gazeći po kiši i blatu u logorima Auschwtiza I i Auschwtiza II (Birkenau) – gdje je držano 1,3 miliona ljudi, od kojih je 1,1 milion ubijeno ili umrlo, uključujući milion Jevreja, do 75.000 Poljaka, 20.000 Roma i Sinta i 15.000 sovjetskih ratnih zarobljenika kao i zarobljenika iz drugih krajeva Evrope – teret istorije bio je na njima. Kao ne-Jevrej, to je bilo više od užasa, ali je bilo nemoguće osjetiti njegovu fizičku težinu kao što su to osjetili Jevreji sa prisutnim novinarima koji su na tom mjestu izgubili članove porodice.

Čak je i jevrejska američka edukatorka o holokaustu koja je provela svoj život učeći o Auschwitzu i predajući o njemu bila iznenađena kada je otkrila nove detalje. Paweł Sawicki, službenik za štampu za Memorijal Auschwitz i vodič, rekao je da historičari svakodnevno otkrivaju – i to ne samo na osnovu dokumenata, već i od komada kostiju i pepela kremiranih tijela koje je još uvijek na površini gotovo 80 godina nakon oslobođenja logora. Ono što Auschwitz čini tako ljudskim i neljudskim su mali detalji: crvena cipelica djeteta; kofer označen imenom i adresom; limena protetska noga; minijaturni kovčeg sa ugljenisanom kosti unutra; naopako B u ARBEIT-u (namjerni čin prkosa njegovih kreatora? Niko ne zna, ali nekim zatvorenicima je to postao znak da nacisti mogu diktirati njihove živote i smrti, ali ne mogu kontrolisati sve). Oko vrata kasarne su mrlje koje su nastale oksidacijom cijanovodonika i gvožđa u zidovima, gdje je gas ciklon B korišten kao sredstvo za uklanjanje vaški sa zarobljenika prije nego što su Nijemci otkrili da se može efikasno koristiti i za ubijanje insekata, ali i onih na kojima su se nastanili.

Sawicki je prolazio kroz historijske činjenice bez hiperbola i komentara. Dovoljno su loše same po sebi. Priča o Auschwitzu, rekao je, je priča o dehumanizaciji, o nama i njima, o počiniocima i zatvorenicima. U nacističkom logoru, potonji su bili podijeljeni na korisne i beskorisne: jedna grupa je održavana u životu sve dok je zadržala funkciju korisnih, što nije dugo trajalo zbog izgladnjivanja, epidemijama tifusa i izborom kolektivnih kazni, a zatim bi i oni bili ubijani. Druga grupa je ubijena odmah.

Samo su Jevreji bili podvrgnuti trenutnoj selekciji po dolasku u Auschwitz II, veliki logor poznat kao Birkenau. Izlazivši iz teretnih vagona, oni za koje se smatralo da su beskorisni – žene, djeca, starci i invalidi – odmah su tjerani prema plinskim komorama i krematorijumima. Ostalo znamo. Naređeno im je da se skinu, rečeno im je da se idu tuširati, a potom su otrovani gasom ciklon B. Njihova tijela su prvo spaljivana u jamama, a zatim, kako je operacija istrebljenja postajala sve sofisticiranija, u pećima. Pepeo je bacan u rijeku ili razbacivan po poljima. Učenicima seminara je dat još jedan detalj: Nijemci su bili toliko škrti sa svojim krematorijskim gorivom da neke kosti nisu do kraja izgorjele i morale su biti razbijane.

Bilo je vrlo malo panike jer su nacisti cinično igrali na nadu zarobljenka: rečeno im je da obilježe svoje kofere i stave odjeću na numerisane kuke kako bi „ih kasnije mogli pronaći“. Kao što se zna, to „kasnije“ se nije desilo. Oni koji su goli čekali da uđu u gasnu komoru mogli su čuti vrisku umirućih, ali tada je njihova sudbina već bila zapečaćena. Desno ili lijevo, krematorij ili logor na kraju su činili malu razliku. Za ogromnu većinu jevrejskih zatvorenika smrt je došla, prije ili kasnije.

U jednom od posljednjih transporta 1944. godine, nacisti su u osa sedmica poslali 430.000 Jevreja iz Mađarske u Birkenau – što je otprilike 6.000 dnevno. Tri četvrtine su odmah ubijene. Ti brojevi su nepojmljivi, ali Sawicki je na crno-bijeloj fotografiji uspio da identifikuje lice jedne zarobljene žene. U jednom trenutku neljudsko je postalo ljudsko.

„Auschwitz je ljudska priča“, rekao je, „ali takođe moramo da pogledamo i počinioce“. Pod tim je mislio na SS muškarce i žene koji su vodili logor – od kojih je samo 10% njih ikada procesuirano za zločine koje su počinili. “Radili su monstruozne stvari, ali nisu bili čudovišta. Bili su ljudi kao i mi, uradili bi to što su radili, a onda otišli kući svojim porodicama, večerali… ako želimo da tražimo upozorenja onda ih nećemo naći u tragediji žrtava. Ljudi su ti koji su odlučili da urade ovo”, kaže on.

Kako je Primo Levi napisao u knjizi If This Is a Man (Ako je ovo čovjek): „Nema racionalnosti u nacističkoj mržnji: mržnja je ona koja nije u nama, ona je izvan čovjeka. Ne možemo to razumjeti, ali moramo razumjeti odakle izvire, i moramo biti na oprezu. Ako je razumijevanje nemoguće, znanje je imperativ, jer ono što se dogodilo može se ponoviti.”

Jedan od ostalih novinara na seminaru je iz Sarajeva. Drugi je iz Ukrajine. U tim sukobima oni su vidjeli mračne odjeke Auscwitza. Ni pola vijeka nakon 1944. godine, iz logora Omarska u Bosni, pojavile su se slike mrtvih zarobljenika, a još 30 godina kasnije čujemo izvještaje o tome da Rusija drži Ukrajince u logorima za “prevaspitavanje” i “filtriranje”. Sada postoje izvještaji da se jevrejske kuće u Berlinu i Parizu, označavaju Davidovom zvijezdom.

Možda nije pitanje gdje počinje priča o Auschwitzu, već gdje ona završava.

federalna.ba/The Guardian