Tadić: BiH je zapušteno društvo, a samoubistva nisu samo lična tragedija

U BiH u prvih deset mjeseci ove godine izvršeno je više od dvije stotine samoubistava. Crna statistika koja nije konačna. Šta su uzroci? Kako pružiti pomoć? 

Gosti emisije Plenum bili su: Emina Jusić, Tomislav Tadić i Dževad Terzić.

Jusić: Jedan od razloga zašto se ljudi odluče na suicid su emocionalna patnja, psihička patnja, nepodnošljiva bol

Emina Jusić, klinički psiholog, govori o složenim faktorima koji mogu dovesti do ekstremnih odluka poput suicida, naglašavajući važnost unutrašnjih psihičkih faktora i socijalnih okolnosti.

Kada se postavi pitanje šta tjera ljude da donesu ovako radikalnu odluku, Jusić odgovara: „Ono što se dogodi je ustvari interakcija više faktora.“

Prema njenim riječima, iako često tražimo jedan jasan razlog koji bi objasnio suicid, to je previše pojednostavljeno.

„Ako bismo to posmatrali kao tražeći razlog zašto se nešto desilo u tom trenutku, vjerovatno bi jedan od razloga bio neki vanjski okidač – neki važan gubitak, značajan događaj, neki gubitak bliske osobe ili života“, objašnjava Jusić.

Ključni momenti koji mogu dovesti do suicida su „emocionalna patnja, psihička patnja, nepodnošljiva bol, koja je jedan od velikih razloga zašto se ljudi odluče na to, zato što jednostavno više ne mogu da podnesu to“, istakla je psihologinja.

„Misle da nema izlaza“, dodaje Jusić, opisujući osjećaj bespomoćnosti i nemogućnosti da se izađe iz trenutne situacije, što često vodi do tragične odluke.

Jusić također ukazuje na postojanje autodestruktivnih tendencija koje svi nosimo, često nesvjesno.

„Svako od nas ima nagon, i trebalo bi da ima nagon za preživljavanje, ali istovremeno ima jednu autodestruktivnost koju nosi u sebi“, kaže ona.

Ova autodestruktivnost može biti očigledna, poput samopovređivanja, ali može biti i prikrivena, kada nismo svjesni svog emocionalnog stanja.

„Jedna nebriga o sebi, zato što svi mi nekako znamo šta da pomogimo drugim ljudima do kojih nam je stalo u situaciji kad su u patnji, kad su u ovome ili onome, ali kod sebe to ne vidimo“, objašnjava Jusić.

Jusić dalje upozorava na štetnu stigmatizaciju koja okružuje suicid i mentalne bolesti.

„Pojam suicida je strahovito stigmatiziran“, objašnjava ona, dodajući da su ljudi koji razmišljaju o suicidu često etiketirani kao „psihički bolesni“ ili da im je samo „potrebna pažnja“, što povećava prepreke za traženje pomoći.

 „Onaj ko priča o suicidu, samo privlači pažnju, ili je psihički bolesnik“, kaže ona, napominjući da je društvo sklono pogrešnim procjenama i mitovima o ovoj temi.

Psihologinja ističe da je vrlo važno da ljudi potraže pomoć.

„Mi kao osobe trebamo druge osobe, trebamo da imamo intimne odnose s drugim ljudima, trebamo da budemo dovoljno bliski da potražimo pomoć.“

Terzić: Samoubistva i saobraćajne nesreće spadaju među najveće uzroke smrtnosti u Federaciji

Dževad Terzić, inspektor kriminalističke policije Federalne uprave policije navodi da Federalna uprava redovno priprema statističke izvještaje, uključujući tromjesečne, polugodišnje i devetomjesečne presjeke.

„Prema devetomjesečnom izvještaju za 2025. godinu, u Federaciji je zabilježen nešto manji broj slučajeva u odnosu na prethodne godine. Prošle godine broj je bio viši za više od dvadeset slučajeva, a slična razlika bilježila se i 2023. godine,“ kaže on.

Dodaje da uprkos blagom padu, problem ostaje ozbiljan:

„Ovo i dalje predstavlja značajan sigurnosni i društveni izazov. Kada se poredi s drugim uzrocima smrtnosti, posebno saobraćajnim nesrećama, jasno je da ove dvije kategorije zajedno čine najrizičnije faktore po stanovništvo.“

Prema dostupnim podacima, određeni kantoni godinama bilježe veće brojke.

„Tri kantona konstantno prednjače – Zeničko-dobojski, Sarajevo i Tuzlanski,“ ističe Terzić.

Kada je riječ o starosnoj dobi, najugroženija grupa je starija populacija:

„Najveći broj slučajeva bilježi se među osobama starije životne dobi. To je pojava koja je prisutna dugi niz godina,“ pojašnjava.

Napominje da je evidentiran i mali broj slučajeva u maloljetničkoj populaciji, ali da su takvi slučajevi rijetki, iako posebno zabrinjavaju.

Na pitanje o poređenju sa evropskim prosjekom, Terzić navodi da FBiH spada u zone nižeg rizika u odnosu na pojedine zemlje regiona i Evrope.

„U Federaciji je prošle godine zabilježeno oko deset slučajeva na sto hiljada stanovnika. U Republici Srpskoj ta stopa je skoro dvostruko viša,“ kaže.

Ističe da su brojke u okruženju više:

„U Srbiji je zabilježeno oko trinaest slučajeva na sto hiljada stanovnika, a u Hrvatskoj oko petnaest. Evropski prosjek je nešto iznad četrnaest,“ navodi.

Najviše stope, kaže, i dalje se bilježe u istočnom dijelu Evrope:

„Zemlje koje su prolazile kroz duge političke i ekonomske tranzicije, te ratna i postratna razdoblja, uglavnom imaju više stope nego države zapadne Evrope. To nam govori o utjecaju dugotrajnih društvenih, ekonomskih i historijskih faktora.“

Tadić: Nemamo razvijene mehanizme za rano prepoznavanje rizika od samoubistava

Sociolog Tomislav Tadić, ističe kako je u malim društvima, poput bosanskohercegovačkog, svaka pojava ovog tipa posebno osjetljiva, ali ne i nužno alarmantna sama po sebi. Tema, tvrdi on, zahtijeva otvoren razgovor i stručnu analizu.

„Posebno ako uzmemo u obzir da smo mi jedno malo društvo, nas nema puno. Međutim, ne morate nužno označiti da je to nešto alarmantno. Bitno je reći da je važno otvoreno govoriti o ovim pitanjima.“

Tadić naglašava da se o temi samoubistava nerado govori, što samo produbljuje problem i otežava razumijevanje društvenih mehanizama koji do čina dovode.

„Radi se o nečemu što je stigma i o čemu se ne govori. Već sam čin izbjegavanja govora stvara dodatne probleme za sveukupno društvo – kako da se nađu mehanizmi regulacije kojima bi se preveniralo ili prevazišlo ovako strašno stanje. Ne postoje društva, od primordijalnih zajednica do današnjih, koja nisu poznavala pojavu samoubistva. U primordijalnim zajednicama ona su bila ritualna, ali danas su posljedica modernizacije, industrijalizacije i, u slučaju BiH, rata.“

Ističe i ozbiljan nedostatak istraživanja u postratnom periodu, iako je broj samoubistava bio izrazito visok.

„Mi nismo napravili nijednu, koliko je meni poznato, psihološku ni sociološku studiju koja bi omogućila precizno razumijevanje ove pojave nakon rata. Ovo je jedan korak koji može biti poticajan za širi dijalog, da se ulože sredstva za razumijevanje i prevenciju ovog stanja.“

Tadić objašnjava da sociologija prepoznaje dva ključna faktora unutar procesa socijalizacije koji utiču na pojavu samoubistava: društvenu integraciju i društvenu regulaciju.

„Nizak stepen društvene integracije može stvoriti individualizaciju, atomizaciju, osjećaj odbačenosti i neuklapanja.“

Ovo posebno postaje očigledno u slučajevima maloljetničkih samoubistava.

„Zato imamo i samoubistva među maloljetnicima, što može biti posljedica vršnjačkog nasilja. Neka samoubistva nastaju zbog previsokih očekivanja društva koje pojedinac doživljava kao mrežu prisila. A s druge strane, nizak stepen regulacije ostavlja pojedinca prepuštenim samom sebi.“

Sociolog se posebno osvrće na podatak da je veliki broj počinilaca prethodno bio učesnik rata.

„Populacija koja se opredjeljuje za samoubistvo često pripada onima koji su aktivno učestvovali u ratu. To nazivamo fatalističkim samoubistvom – direktnom posljedicom razaranja društvenog tkiva.“

Tadić smatra da bh. društvo nema razvijene mehanizme za rano prepoznavanje rizika.

„Bosna i Hercegovina je zapušteno društvo. U razredima je važno na vrijeme prepoznati konfliktne ličnosti ili one sa odstupanjima koja mogu dovesti do samoubistva, ali mi nemamo te mehanizme.“

Upozorava na trend povlačenja djece u virtualni svijet, što može biti dodatni faktor rizika.

„Djeca se okreću internetu, jednoj virtuelnoj stvarnosti koja ima svoj subjektivitet i može odrediti nečiji život.“

Na kraju, Tadić poziva na oprezan optimizam i nadu da će društvo ipak razviti bolju podršku.

„Važno je pristupiti temi s dozom optimizma, vjerujući da će društvo raditi na mehanizmima društvene regulacije kako bi se smanjila stopa samoubistava u BiH. To mora biti naša poruka zajednici.“

federalna.ba