Malagić: Razočarana sam institucijama, nakon 30 godina genocid se i dalje negira

Kako danas žive Srebreničani, 31 godinu od počinjenog genocida? Koliko ih poštuju komšije, koliko pravosuđe, a koliko država? Kako je gledati zločincu u oči dok pravda spava? Koji će zakon, a koji sudija donijeti smiraj žrtvama, a satisfakciju porodicama? Ko će natjerati zločince da o masovnim grobnicama progovore? Ko ih podstiče da šute? Gosti emisije Plenum bili su: Mirsada Malagić, Mirsad Tokača, Emza Fazlić i Zekerijah Hadžić.

Malagić: Žrtve su ostale same, institucije nisu odgovorile

Mirsada Malagić, žrtva genocida i svjedokinja pred Haškim tribunalom, izjavila je da je teško riječima opisati osjećaje koji je obuzimaju uoči obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, ističući da je danas razočarana odnosom institucija prema žrtvama i borbi za istinu.

„Vrlo je teško objasniti kako se čovjek osjeća pred 11. juli. Ne znam u kojoj mi je ulozi teže – kao majci Srebrenice, kao svjedokinji Haškog tribunala ili kao svjedokinji svega što se danas dešava. Lično sam mnogo razočarana u sve.“

Prisjećajući se svojih prvih svjedočenja pred Haškim tribunalom, Malagić je kazala da je od početka vjerovala da će se istina brzo utvrditi i da će nestale osobe biti pronađene.

„Bila sam veliki optimista. Među prvima sam svjedočila protiv Krstića jer mi je cilj bio da se dokaže istina i pronađu naši nestali. Nikada nisam odbila nijedan poziv za svjedočenje, dala sam brojne izjave i ni zbog čega se ne kajem. Niko se nije krio kada je mučio i ubijao moju djecu i druge nevine žrtve, pa nisam ni ja imala razloga da se krijem.“

Navela je da je s vremenom izgubila povjerenje u institucije Bosne i Hercegovine, koje, kako smatra, nisu učinile dovoljno da se ubrza proces suočavanja s prošlošću.

„Osjetila sam da oni koji treba da brinu o nama i da vode društvo naprijed nisu uložili dovoljno truda i napora. Nisu donošene odluke i zakoni na vrijeme, dok je druga strana to koristila. Najteže je što se genocid godinama relativizira i predstavlja kao građanski rat, iako svi znaju da to nije istina.“

Posebno je kritikovala izostanak institucionalnih reakcija na negiranje genocida.

„Na njihove izjave i negiranje gotovo niko iz naših institucija ne reaguje. Šta vrijedi jednoj žrtvi i svjedokinji ako svi drugi šute? Potrebni su nam pametni, hrabri ljudi kojima će država biti na prvom mjestu i koji neće dozvoliti da se ni trideset godina poslije genocid svakodnevno negira.“

Govoreći o primjeni zakona kojim je zabranjeno negiranje genocida, Malagić je ocijenila da su rezultati pravosuđa poražavajući.

„To nije samo šamar žrtvama, to je mnogo više od toga. Pitam se kako ljudi koji rade u pravosuđu i institucijama mogu godinama primati velike plate, a da gotovo ništa ne rade. Toliko malo presuda ne mogu razumjeti. Toliko je dokaza, svjedočenja i materijala prikupljeno kroz Haški tribunal da se presude mogu donositi na osnovu već utvrđenih činjenica.“

Smatra da je razlog za to politički uticaj na pravosuđe. „Po mom mišljenju, pravosuđe neće da radi. To nije neznanje, nego nedostatak volje. Politički uticaj je očigledan i dok se to ne promijeni, neće biti ni ozbiljnijih presuda.“

Malagić je istakla da se o Srebrenici govori samo nekoliko dana u godini, dok ostatak vremena izostaje stvarna briga.

„O Srebrenici se priča dva ili tri dana. Svi vas tada zovu, a čim prođe 11. juli, u Memorijalnom centru više nema nikoga. Pitam se koga zaista interesuje Srebrenica tokom cijele godine.“

Kao primjer nebrige navela je i ukidanje autobuske linije Sarajevo–Srebrenica. „Mene je posebno pogodilo ukidanje linije Sarajevo–Srebrenica. Toliki je problem održati jednu autobusku liniju da možemo otići kada želimo posjetiti Memorijalni centar. To dovoljno govori koliko se zaista vodi računa.“

Prisjetila se i konferencija posvećenih Haškom tribunalu i Srebrenici na kojima su, kako kaže, politički lideri formalno ispunjavali obavezu, ali nisu pokazivali stvarni interes za žrtve.

„Naši lideri bi pročitali unaprijed pripremljene govore i odmah otišli. Na kraju bismo ostali samo mi, žrtve i svjedoci, da razgovaramo jedni s drugima. Oni ne žele ni da saslušaju ono što imamo reći. To najbolje pokazuje njihov odnos prema žrtvama, svjedocima, Srebrenici i istini.“

Zaključila je da su brojne vlasti koje su se mijenjale tokom posljednje tri decenije propustile učiniti više za Srebrenicu. „Mnogi su godinama bili na vlasti i imali priliku da urade mnogo više. Danas ih više ne mogu ni slušati kada govore o Srebrenici, jer za Srebrenicu nisu uradili gotovo ništa.“

Hadžić: O Srebrenici se ne može govoriti samo tri dana u julu

Na pitanje kako je danas živjeti, raditi i podizati porodicu u okolini Srebrenice, Zekerijah Hadžić je rekao da se ljudima koji su ostali često postavlja pitanje zašto su još tu.

„Svi se dive nama, gledaju nas kao neke pokusne kuniće. Kako smo ostali, kako smo preživjeli i često postavljaju pitanje zašto smo još uvijek ovdje.“

Upozorio je da se priča o Srebrenici uglavnom svodi na juli i genocid, dok se o životu danas govori mnogo manje. „Niko ne govori o 12.000 ljudi koji su ubijeni na ovom području prije genocida. Ne govori o ubijenim ženama, o ubijenoj djeci. Sva priča se u ovim julskim danima svodi samo na genocid. Niko ne govori o trenutnom životu u Srebrenici.“

Govoreći o demografskoj slici, podsjetio je da je prije rata u Srebrenici živjelo oko 27.500 Bošnjaka. „Prije rata Srebrenica je imala otprilike 27.500 Bošnjaka, to je bilo 75 posto stanovništva. Sada sam siguran da ih nema više od 2.000."

Hadžić smatra da je povratak od početka bio pogrešno postavljen jer su ljudima obnavljane kuće, ali im nije stvarana ekonomska osnova za ostanak.

„Aneks 7 Dejtonskog sporazuma je u svom začetku imao pogrešan korak. Vraćali su ljude na njihova prijeratna ognjišta, izrađivali im stambene jedinice, a nisu im izrađivali minifabrike i minipogone.“

Prema njegovim riječima, odgovornost za današnje stanje velikim dijelom snose sami Bošnjaci i njihove politike. „Odgovornost za ovo što je danas ovako u Srebrenici, Bratuncu, Vlasenici, Zvorniku, Milićima, Bijeljini jeste 80 posto na nama Bošnjacima. Zato što smo neke stvari prihvatili, neke stvari nismo razumjeli i nismo bili dorasli nekim činjenicama i pozicijama koje obavljamo.“

Istakao je da su se mnogi ljudi vratili s namjerom da obnove život, ali su kasnije bili prisiljeni otići.

„Ljudi su došli, iskazali svoju namjeru da obnove život, formiraju ovdje svoje porodice i na kraju su bili prinuđeni da odu. Prije svega zbog nemanja zaposlenja. Drugi razlog je diskriminacijski. Kada moje dijete u školi ne uči bosanski jezik, nego je učilo jezik bošnjačkog naroda, a danas u srednjoj školi uči srpski jezik.“

Govoreći o svakodnevici djece i porodica, Hadžić je rekao da u Srebrenici nedostaju osnovni sadržaji za normalan život. „Kada vi svoje dijete, da mu pokažete kako treba da živi i da bude pripremljeno za život, morate odvesti odavde 50, 70, 150 ili 200 kilometara. Nemate kino, jedan normalan park, normalno mjesto gdje možete izaći sa porodicom.“

Na pitanje šta se može učiniti da se stanje promijeni, Hadžić je rekao da se odnos prema Srebrenici ne može svoditi na povremenu pomoć i javne pozive. „Sve se svelo na javni poziv, na prokletu frezu, paket i neku pomoć. Tako su oni educirali ovaj narod da živi.“

Posebno je kritikovao to što se pažnja institucija prema Srebrenici uglavnom svodi na dane oko 11. jula. „Kada budemo imali odnos koji se ne svodi na tri julska dana, tada možemo govoriti o nečemu. Komemoracija i dženaza se podrazumijevaju, to mora biti. Ali šta mi radimo? Dođemo, saslušamo šta ima ko da kaže i čim počne dženaza, vjerski obred, čujemo sirene i naši prvi bošnjački visoki zvaničnici idu prema svojim destinacijama.“

Naglasio je da u Srebrenici, Bratuncu i Zvorniku postoje obrazovani ljudi koji žele više od jednokratne pomoći.

Tokača: Institucije su propustile vratiti život gradu

Direktor Istraživačko-dokumentacionog centra, Mirsad Tokača, ocijenio je da odnos institucija Bosne i Hercegovine prema Srebrenici i porodicama žrtava ni tri decenije nakon genocida nije na nivou koji tragedija zahtijeva, upozoravajući da se sjećanje ne smije svesti samo na komemoraciju 11. jula.

„Ovo što je gospođa sada rekla dovoljna je ilustracija tog odnosa. Ne možete komemorirati jednu takvu tragediju kakva je genocid samo kroz 11. juli. Srebrenica je završni čin genocidne namjere koja je postojala od prvog dana agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.“

Podsjetio je da su razmjere zločina bile vidljive već tokom 1992. godine, navodeći da je genocidna namjera potvrđena i u tadašnjim izjavama ratnog rukovodstva Republike Srpske.

„Već u prvih pet mjeseci rata ubijeno je više od 14.000 bošnjačkih civila, među njima više od 3.000 žena. Ratko Mladić je još 12. maja 1992. godine govorio da bi provođenje strateških ciljeva značilo genocid. To pokazuje da Srebrenica nije izdvojen događaj, nego završna faza jedne politike.“

Tokača smatra da je najveći propust domaćih vlasti činjenica da ni nakon više od tri decenije nije obnovljen normalan život u Srebrenici.

„Još je veća obaveza da se zapitamo zašto danas imamo ovakvu Srebrenicu. Izgubili smo je politički. Odgovorni su oni koji su imali instrumente vlasti u svojim rukama, jer nisu napravili plan da vrate život, ljude i razvoj u grad koji je pretrpio tragediju nesagledivih razmjera.“

Naglasio je da Srebrenica nije odgovornost samo njenih stanovnika, nego cijele države Bosne i Hercegovine. „Srebrenica nije stvar Srebreničana. To mora biti jasno svakome. Žrtvama ne treba samo sažaljenje, nego vraćanje ponosa, dostojanstva i samopoštovanja. Mi jesmo žrtve, ali nismo poraženi.“

Govoreći o odnosu političkih predstavnika prema Srebrenici, Tokača je ocijenio da je izgubljen širi društveni kontekst obilježavanja genocida. „Nikada nije održana komemoracija u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine za građane koji su ubijeni u genocidu. Time smo Srebreničane zatvorili isključivo u ulogu žrtava, umjesto da im vratimo dostojanstvo.“

Posebno je kritikovao višegodišnje zanemarivanje razvoja Srebrenice, navodeći da su politički interesi bili važniji od života ljudi. „Godinama su načelnici bili ljudi koji nisu ni živjeli u Srebrenici. Čuvalo se biračko tijelo po drugim gradovima, umjesto da se razmišljalo kako vratiti ljude, otvoriti radna mjesta i obnoviti život.“

Osvrnuo se i na rad pravosudnih institucija, ocijenivši da rezultati procesuiranja ratnih zločina nisu zadovoljavajući uprkos velikim ulaganjima.

„U reformu pravosuđa uloženi su milioni eura, a i dalje postoje hiljade neriješenih predmeta. Strategije postoje godinama, ali pitanje je gdje su rezultati i zašto se ti predmeti ne procesuiraju.“

Iako je istakao da su ostvareni značajni rezultati u pronalasku nestalih osoba, smatra da je borba protiv negiranja genocida danas jednako važna. „Svjedoci smo brutalnih pokušaja relativizacije genocida kroz iznošenje neistina i manipulacija. Posebno zabrinjava što na takve pojave gotovo da nema reakcija domaćih institucija.“

Na kraju je poručio da se odgovornost prema Srebrenici ne može pokazivati samo jednom godišnje. „Srebrenica je obaveza svih nas, jednako kao i Prijedor i cijela istočna Bosna. Tek kada u Srebrenici budu postojala nova radna mjesta, kada se ljudi budu vraćali i tamo gradili budućnost, moći ćemo reći da smo nešto zaista učinili.“

Fazlić: Negiranje genocida ohrabruje one koji skrivaju informacije o grobnicama

Govoreći o sve manjem broju žrtava koje se ukopavaju na godišnjicu genocida u Srebrenici, savjetnica direktora Instituta za nestale osobe BiH Emza Fazlić je rekla da za to postoji više razloga. Jedan od njih je činjenica da je u Bosni i Hercegovini do sada pronađen veliki broj nestalih osoba.

„Do sada je pronađeno skoro 80 posto nestalih osoba u cijeloj Bosni i Hercegovini. Više od 26.000 žrtava koje su ubijene i nestale u proteklom ratu pronađene su, ekshumirane, identificirane i posmrtni ostaci su predati njihovim porodicama kako bi bili ukopani.“

Istakla je da je zbog toga broj novih ekshumacija i identifikacija danas manji nego prethodnih godina, kada je u pojedinim periodima identificirano i više od hiljadu žrtava godišnje.

„Taj broj je sada znatno manji, ali je veliki broj žrtava pronađen. Istovremeno, još uvijek tragamo za ogromnim brojem nestalih, ne samo u Srebrenici nego u cijeloj Bosni i Hercegovini. Još uvijek tražimo 7.566 žrtava, od toga više od hiljadu žrtava genocida.“

Drugi razlog je, kako je objasnila, to što su posmrtni ostaci određenog broja žrtava već identificirani, ali porodice još nisu spremne dati saglasnost za konačni ukop.

„Imamo posmrtne ostatke još nekoliko žrtava koji su identificirani od strane porodica i DNK metodom, međutim, oni još uvijek nisu spremni na taj konačan korak, na njihov ukop, da daju saglasnost za ukop.“

Naglasila je da je glavni razlog često nekompletnost pronađenih posmrtnih ostataka. „Jednostavno, jako je teško donijeti jednu takvu odluku ako ste pronašli samo jednu, dvije ili tri kosti, što mi apsolutno i potpuno razumijemo.“

Govoreći o današnjoj potrazi za nestalima, Fazlić je rekla da posao dodatno otežava nedostatak sredstava i činjenica da Institut direktno zavisi od budžeta institucija Bosne i Hercegovine.

„Ne mogu se ni sjetiti kada je posljednji put budžet institucija usvojen na vrijeme. Samim time prisiljeni ste na privremeno finansiranje, zbog čega apsolutno nemate resurse za bilo kakve inovacije, da poboljšavate uvjete onih koji su na terenu, kojima su potrebna vozila i određena oprema, da ne govorimo o savremenim dronovima, georadarima i najnovijim tehnologijama koje bi zasigurno mogle pomoći da pronađemo naše žrtve.“

Navela je da je Institut tražio nabavku novih terenskih vozila, ali da takav zahtjev nije odobren. „Zatražite od Vijeća ministara i nadležnih kupovinu novih vozila, jer je to naprosto potrošna roba, da nabavite dva nova terenska vozila za naše ljude. Naprosto vam se odbije jedan takav zahtjev.“

Fazlić je upozorila da se budžet Instituta smanjuje iz godine u godinu, zbog čega se često oslanjaju na međunarodne partnere, komisije i donatore.

„Zaista je porazno da Bosna i Hercegovina, koja ima toliki broj nestalih, ima najlošije uvjete za jedan tako složen posao. U zemljama bivše Jugoslavije broj nestalih za kojima se još traga jeste 11.000. Sedamdeset posto od toga broja otpada samo na Bosnu i Hercegovinu.“

Dodala je da se informacije o lokacijama grobnica skrivaju i zbog straha od odmazde ili mogućih krivičnih sankcija. „U mnogim slučajevima, zbog straha od odmazde, odnosno zbog straha od podlijeganja nekim krivičnim sankcijama, skrivaju se te informacije, vrlo tendenciozno i vrlo namjerno.“

Na pitanje događa li se da pojedinci nakon mnogo godina ipak odluče otkriti lokacije grobnica, Fazlić je rekla da su takvi slučajevi izuzetno rijetki. „Nekoliko puta nam se to desilo za sve ove godine. Znam za dva konkretna slučaja. U jednom je čovjek na samrti dao informaciju o lokaciji grobnice, a u drugom je osoba dala informaciju jer je imala najstrašnije noćne more.“

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.