Planine pune priča – Vanja Lazić i Jasmina Čaušević

**

Dobro je čitati ... čitati o domovini, njenim ljepotama, predjelima, putevima, rijekama, gradovima, naseljima ... i planinama. Planine su divovi oko nas. Planine su čuvarice. Planine su divove kuće. Planine kada pričaju, mudri šute ... onda slušajmo što kazuju Planine

**

Autorice knjige „Rijeke pune priča“ Vanja Lazić i Jasmina Čaušević, darivale su nas novom knjigom  - „Planine pune priča“. I ova knjiga objavljena je u izdanju Udruženja „Dr.Stjepan Bolkay“, iz Olova. Vanja Lazić, autorica je ilustracija/crteža, a Jasmina Čaušević ispisala je priče.

**
Vanja Lazić je grafička dizajnerica i ilustratorica iz BiH. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, odsjek Produkt dizajn. S preko 10 godina iskustva u području grafičkog dizajna, tijekom kojeg je uspješno surađivala s organizacijama iz različitih sektora od ljudskih prava do zaštite prirode. U svom radu kao ilustratorica usmjerena je
na korištenje ilustracije (digitalne i tradicionalne) u doprinosu podizanju svijesti i rada na društveno odgovornim projektima.

**

Jasmina Čaušević je diplomirala književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu, a naučni stepen magistrice društvenih nauka iz oblasti rodnih studija stekla na Univerzitetu u Sarajevu 2008.godine. Uredila je, bila autorica ili radila u koautorstvu na brojnim studijama i
istraživanjima. Vodila različite radionice, za različite ciljne skupine, o temama vezanim za rodnu ravnopravnost i široko polje feminizma. U fokusu zanimanja su joj kultura i prava žena, kao i feministička lingvistika i kvir studije.

**
Udruženje „Centar dr.Stjepan Bolkay“

Centar je osnovan 2017.godine i bavi se: promicanjem i razvojem naučnog i stručnog istraživanja bioraznolikosti Bosne i Hercegovine, regije i svijeta; poticanjem javnog interesa i svijesti javnosti, te edukacijama o bioraznolikosti, ugroženosti vrsta i staništa; održivim razvojem, zaštitom
prirode i okoliša, te generalno poticanjem i unapređenjem edukativnoistraživačkih djelatnosti civilnog društva u BiH i regiji.

**

Molba

Uprkos našem posvećenom čuvanju sela i gradova, desi se nam neki nesavjesni čovjek dođe u posjetu . S lošom namjerom i uprkos vremenu koje smo posvetile čuvanju. Riječ je o homo sapiensu koji se ponaša kao da nas posjeduje. Čovjek s pripadnicima iste vrste dolazi u džipovima, na četverotočkašima, stiže u lošem društvu koje nosi puške okačene o rame. Donose i teške motorne pile, voze i traktore. Kada dođu uznemire ili otjeraju sve naše stanovnike, unište svu našu šumu, zagade svu našu vodu, prisvajaju naš kamen i zemlju. Tada smo ljute.

Dobronamjernim ljudima se radujemo. Za nas je to jedinstveno iskustvo. Pružamo im priliku da razbistre um, opuste se i povežu s prirodom. Priroda ima moć da preporodi duh i pročisti misli. Zbog čega bi ljudi narušavali njen savršen sklad ako im sve to pruža? Na Zemlji ima dovoljno mjesta za sva živa bića, a od ponašanja ljudi ovisi hoće li će buduće generacije imati jednako iskustvo kakvo su imale prošle, hoće li imati privilegiju jednakog uživanja u prirodi.

Mi, planine, nismo zaslužile da nas uništite. Pružile smo utočište teškim glečerima prije nekoliko stotina hiljada godina, koji su oblikovali doline Tisovice, Poljice, Lučine i Crnog polja na Prenju, Velikog polja na Igmanu, plato Čvrsnice i Treskavice. Na takvim mjestima podarile smo ljudima izuzetno lijep život i prizore od kojih dah stane, osigurale smo vodu i dom endemičnim vrstama. Zaštitile smo vas od zemljotresa i ničim nismo zaslužile neodgovoran i nečasan odnos prema nama. Otjerali ste naše divokoze sa strmih litica. Kada su počele bježati bilo je bezuspješno. Stizalo ih je brzo oko koje nas sve ubija i uništava naše ljepote. Igre naših divokoza su nestale i utihnule, a naše stijene su ostale puste bez njihovih čudesnih plesova.

Nismo to zaslužile. Mi, koje smo vam podarile gorske oči, oči iskrenosti, dar svakom dobronamjernom putniku koji pohodi naša prostranstva. Dar čiste ljepote kakav nam je i jedino svojstven. Ljute smo jer ste i tu ljepotu uspjeli uništiti. Napravili ste puteve do očiju naših utroba i počeli ste ih pohoditi kamionima i džipovima. Otjerali ste stanovnike naših dubokih šuma i divljina, naše srne su sada isprepadane, naši medvjedi agresivni.

Nije vam ni to bilo dovoljno pa ste krenuli po vodu naših potoka. Sjetili ste se da tamo možete staviti svoje prljave turbine koje će vam donijeti samo struju i novac. U potocima naših dubokih odaja smjestili ste pravljenje vašeg prljavog, bezvrijednog novca. Našim biljkama oduzeli ste vodu. Ribe su uginule, divljač je ostala žedna. Ostale smo bez brojnih izvora.

Zašto to radite, pitamo se u svojim tamama i mirnim trenucima kojih je sve manje. Manje ih je jer su tišine naših dubokih šuma ugasile buke vaših motorki i traktora. Iako ste uzeli sve što ste mogli, godinama nastavljate dolaziti po naše šume, po najvrjednije blago planina, blago koje vama omogućava život, blago koje vama daje vodu, čist zrak i obezbjeđuje vam kisik. To blago kao da vam ništa ne znači jer ga bez prestanka uništavate. Siječete i otimate našu šumu kao da je vaša, kao da ste je vi stvorili, a ne mi hiljadama godina. Hiljadama godina naše šume svojim savršenim djelovanjem omogućile su život našim stanovnicima, među kojima ste i vi.

Zapamtite, samo naše zajedničko djelovanje, međusobno poštovanje i ljubav, mogu spasiti sve nas zajedno. Svijet koji zagovara naše uništenje, zarad asfalta i betona, ne smije nadjačati.
Molimo vas da ne remetite prirodni poredak, da nas čuvate i poštujte, da ne težite bogaćenju uništavajući nas. Dostojno možete živjeti samo ako smo mi stabilne i u harmoniji. Naše visine obezbjeđuju nam bolji pogled i jasniju sliku. Sa naših visina vide se velike promjene i zato šaljemo molbu koja
može spasiti vas, nas planine i čovječanstvo. Naše zajedničke budućnosti zavise od toga kako ćete se ponašati prema nama. Stvoriti sigurno mjesto za ljude na planeti Zemlji, znači stvoriti sigurno mjesto i za prirodu i svako stvorenje u prirodi.

Medin Aljukić , planinar i aktivista

**

Pravilnik ponašanja u prirodi i na planinama

Prije svakog odlaska u prirodu, svaki putnik treba usvojiti određene principe ponašanja kako bi sačuvao harmoniju prirode, ali i sebe. Svaki odlazak u prirodu mora pratiti pravila i principe od kojih se ne smije odstupati i koji se uvijek moraju poštovati.
O odnosu prema planini i prirodi…
• Prema svakoj planini treba imati veliko (straho)poštovanje.
• U planini se treba ponašati jednako kao u svom domu – po njoj možete ostaviti samo otiske vlastitih stopala.
• Poštovati, cijeniti i voljeti prirodu koja nas okružuje.
• Prema svakoj travci, biljci, drvetu treba se ophoditi se sa posebnom pažnjom.
• Prilikom šetnje kroz šumu, stazom se treba hodati umjereno i tiho bez uznemiravanja životinja kojima je planina stanište.
Kako ići u planinu...
• U planinu nikako ne ići džipovima, motorima, četverotočkašima, traktorima ili kamionima! Naravno vozilom možemo doći do sela iz kojeg se ide na planinu, gdje se propisno parkira vozilo.
• Voziti motorna vozila po livadama i šumi osim što je sramotno, i zakonom je zabranjeno. Livade i šume brojnim živim bićima predstavljaju dom.
• Hodati po planinama je ljepše i zdravije nego voziti se po njoj. Planina pruža direktan susret s prirodom, potpuniji ugođaj i zadovoljstvo duši.
O našem otpadu u planini...
• Smeće nikako ne smijemo ostavljati iza sebe, potrebno je svaki komad papira pokupiti iza sebe, ali i iza onih koji su ostavili smeće i ukazati im na njihovu grešku.
• Organsko smeće (ostaci voća ili povrća) koje je podložno
razgrađivanju moguće je ostaviti da se razlaže, ali ga je potrebno skloniti u stranu kako ne bi bilo na vidnom mjestu.
• Na izletištima ne smijemo ostavljati hranu iza sebe za divlje životinje, jer iako mislimo da je to dobro djelo, zapravo nije jer se stvara privid životinjama da im je to izvor hrane.
Planine su ovdje bile prije nas, i trebaju ostati i nakon nas. Mi ih samo posuđujemo na jedan period tokom našeg života. Moramo ostaviti prirodu onakvom kakvom smo je zatekli za naredne generacije, jer samo odgovorno ponašanje svakog od nas je može sačuvati. Prethodna pravila nastala su s namjerom skretanja pažnje na odgovorno ponašanje prema prirodi i
našim planinama. Pravila nas podsjećaju na to da imamo samo jednu planetu, koju moramo sačuvati. Za nas i za naše buduće generacije. – Medin Aljukić, planinar i aktivista

**

Kristina Ljevak – Recenzija

Prva knjiga koju sam samostalno pročitala bila je „Heidi“ Johanne Spyri. Kontrast između prekrasnih sela planinske Švicarske i monotonije velegrada Frankfurta, odakle je stigla kod djeda djevojčica bez roditeljskog skrbništva, neke su od dominantnih slika u mojoj čitalačkoj memoriji. Takvim ih je vjerovatno dodatno učinila životna transformacija druge junakinje, Klare, koja zahvaljujući snazi volje i moći prirode, uspijeva da prohoda. „Planine pune priča“ vratile su
me u tu atmosferu. Podsjetile na ono što prečesto aboravljamo, na važnost i iscjeljujuću moć prirode. Iako ćemo ponekad prokomentarisati neprimjereni odnos prema planinama na kojima danas niču betonska naselja, poput replika najgorih savremenih izdanja u gradovima, sumnjam da dubinski razumijemo kompleksnost problema koji smo već stvorili. Ova knjiga,
osim što nam na netipičan način dočarava raskoš planina u našoj zemlji, istovremeno je i upozorenje. Jasmina Čaušević i Vanja Lazić, krenuvši od rijeka kojima su se posvetile u knjizi „Rijeke pune priča“, nastavljajući s planinama, postaju nesvakidašnje glasnogovornice onoga što je naš posljednji bedem odbrane. I veliki ispit ove civilizacije koja kao da ne namjerava ostaviti ništa iza sebe osim plastične ambalaže.
Ova knjiga nas podsjeća na dužnost poštovanja čovjeka prema
prirodi. Na one planine koje su i više od toga i koje su s razlogom predstavljene kao zaklon od stvarnosti, čuvarice istorije i riznice legendi. „Planine pune priča“ nas upućuju na širi društveni kontekst. One nisu samo posvećene biljnim i životinjskim vrstama, najvišim vrhovima i pristupačnosti terena, one nas upozoravaju na još uvijek minirana područja na nekim od planina, kao tragični relikt naše bliske prošlosti, ali i na slavne dane antifašističke borbe kada su na brojnim od njih partizanke i partizani vodili svoje najznačajnije borbe u Drugom svjetskom ratu. Jasminine i Vanjine planine su tužne, kao i naša stvarnost. Žale se što zima pahulje posipa po betonskim zgradama umjesto po livadama i drveću. One upozoravaju na neplansku sječu šuma i kratkoročne ciljeve investitora koji van betonskih, nemaju drugih ambicija.
„Planine su ovdje bile prije nas, i trebaju ostati i nakon nas. Mi ih samo posuđujemo na jedan period tokom našeg života“, jedna je od najvažnijih poruka knjige u kojoj se tekst i ilustracije nadmeću u izvrsnosti i pozivaju nas na promjenu vlastite perspektive. Na svijest o privilegijama kojima smo okruženi. Nikada nije kasno za planinarenje. „Planine pune priča“ mogu vam biti odličan saveznik u
promjeni životnih navika. Ako ne vama, onda djeci sigurno. Čitajte ih radi sebe i čitajte onima koji još uvijek ne znaju čitati. I to je dio duga prema onome što nam priroda pruža, i dio zahvalnosti prema posvećenosti koju Jasmina Čaušević i Vanja Lazić imaju.

**

Ljeto - Zelengora

Ko to lupa u zelena vrata šume sećanja

Sećanja gustog kao šuma, zelenog sećanja

Nabujalog kao mahovina na vlazi kamena

Ko se to vraća u dom taj uzvišeni

Kao u hram slobode

/dio pjesme „Zelengora“ Ljubiše Jocića/

Ne nosim uzalud ovo bajkovito ime. Čim ga čujete pred vama se ukažu šumovite padine najrazličitijih nijansi zelene boje, bistra planinska jezera, proplanci prekrivenim cvjetnim livadama. U mom podnožju izviru tri rijeke – Neretva, Izgorka, koja se malo dalje pretvori u Sutjesku, i Gozva, koja postane Bistrica. Kanjon rijeke Hrčavke izgleda bolje od bilo kojeg
seta za neki avanturistički film. Moje vode ulijevaju se i u Drinu. Osim izvorima, obilujem i jezerima. Ta jezera su nastala još u vrijeme kad sam oblikovana spuštanjem ledenjaka niz padine, i zato se stručno zovu ledenjačka jezera. Ljudi ih oduvijek poetski zovu gorske oči. Tokom ljetnih
mjeseci, planinari i planinarke se rado okupaju i osvježe u Orlovačkom ili Kotlaničkom jezeru, oba se nalaze na oko 1.500 m/nv, a ostala jezera baš i nisu prijatna za kupanje jer je voda u njima jako hladna. Inače, Kotlaničko jezero ima oblik srca i po tome je poznato, a u njemu živi i vodozemac triton. Šta su sve moje gorske oči vidjele tokom brojnih
vjekova, ne bi stalo u jednu knjigu. Na primjer, svojim sam gorskim očima vidjela kako su već u srednjem vijeku oko 1415. godine dolinama rijeka Drine i Sutjeske, na mom istočnom obodu, prolazili trgovci karavanskim putevima. Ipak, ako se nastavi njihovo zatravljivanje, što znači da se u
jezerima voda povlači pred vegetacijom, neću uskoro vidjeti više ništa. A to bi bila velika šteta, pa bi bilo dobro kada bi se ljudi organizovali da čiste jezera, i tako uspore njihovo smanjivanje. Mogli bi, za početak, da posjeku šiblje koje stvara podvodni sloj lišća i sprječava dotok kisika.

Sve mi planine na Balkanu dijelimo mit o životu vila i vilenjaka u našim gustim šumama, koji nas čuvaju od nemarnih ljudi. Svejedno je da li su ti čuvari i čuvarice naših čarobnih mjesta bića iz mašte ili realni ljudi koji vole planine, važno je da ih imamo. Vidjele su moje gorske oči i veliki požar, koji me je odmah nakon Drugog svjetskog rata zadesio i u kojem su šume izgorjele, a mnoge vrste biljaka i drveća nisu se ni do danas obnovile.

Moj najviši vrh je Bregoč i doseže do 2.014 m/nv. Po ljepoti se ističe i Uglješin vrh na 1.859 m/nv, sa kojeg se pruža pogled na Maglić. Zimi sam neprohodna, jer snijeg toliko napada da se po njemu teško kreću i vukovi, divokoze, divlje svinje i mačke. Neko kaže da se upravo kod mene nalazi najbrojnija populacija medvjeda u Evropi. Medvjed zimu prespava, a kad ne spava mogu se vidjeti grupe medvjeda kako šetaju po šumi. Ako bih morala da izdvojim koga najviše volim, pored medvjeda, to je svakako triton, jer je to vrsta koja rijetko gdje može živjeti, a odabrala je da živi baš kod mene. Suri orao i sivi sokol su moji čuvari iz zraka. Kad bih počela da nabrajam koje sve vrste biljaka i drveća rastu na mojim padinama, ne bih stala do sutra. Evo samo ću vam reći da su borove i hrastove šume najrasprostranjenije, a da me ljudi prepoznaju po Pančićevoj omoriki. Nekada sam bila dom brojnim selima, a ljeti su na ovim pašnjacima stočari čuvali krave i ovce. Danas najčešće nema nigdje nikoga.

Volim da se pohvalim da je moj dom Nacionalni park Sutjeska i za kraj, ispričaću vam svoju omiljenu priču o jednoj od najvažnijih bitaka, bici na Sutjesci, iz Drugog svjetskog rata, koja se odvijala na proljeće 1943. godine. Za ovu bitku važi da je bila jedna od najvažnijih u Jugoslaviji, kao i jedna od najvećih u Europi tokom Drugog svjetskog rata. U njoj su se od polovine maja do polovine juna 1943. godine u planinskim područjima istočne Bosne, u mojoj blizini, u neravnopravnoj borbi borili partizani i partizanke –  antifašistički borci i borkinje za slobodu svoje zemlje – pod vodstvom Josipa Broza Tita, sa njemačkim nacističkim trupama i njihovim saveznicima. Promjenjivi i loši vremenski uslovi koji u proljeće znaju ovuda vladati, dodatno su bili iscrpljujući. Cilj bitke je bilo probijanje obruča nadmoćnog nacističkog okupatora i u njoj je poginulo oko 7000 partizana i partizanki, a preživjeli su uspjeli da spasu ranjene. Bitka na Sutjesci i partizanski pokret sa svojom borbom za slobodu postali su simbol hrabrosti i otpora. Nakon rata, ovaj prostor je proglašen nacionalnim parkom i pretvoren u veliki memorijalni kompleks, u koji, pored ostalog, spada i spomen-kosturnica, u kojoj se nalaze posmrtni ostaci borca sa Sutjeske, a iznad nje je 1971. godine podignut čuveni spomenik koji simbolizuje probijanje obruča i snagu otpora, a prije svega sjećanje na žrtve koje su svoje živote dale za slobodu, mir i pravdu, podsjećajući nas na antifašističke vrijednosti.

**

Jesen - Visočica

Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku

Jači od kandža kiše, povampirenja i krađe

Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe

Davno su prevezli dušu, vjekuju sa u doku.

/dio pjesme „Stećak“ Skendera Kulenovića/

Iz dubokog, neprohodnog kanjona rijeke Rakitnice, na čijoj se zapadnoj i sjevernoj strani nalazi Bjelašnica, baš na razmeđu Bosne i Hercegovine, uzdižem se ja, planina sa mnogo vrhova. Iako biste zbog mog imena mogli pomisliti da sam jako visoka planina, ipak ni jedan moj vrh nije viši od 2.000 m/nv. Visoka sam, ali ima i viših od mene, a ime sam zapravo dobila po brojnim visovima, koji se izdižu iznad visoravni. Na istoku, između moje drugarice Treskavice i mene teče rijeka Ljuta, na
jugu između Prenja i mene teče Neretva. Pod mojim obroncima naći ćete prava planinska sela, kojih najviše ima na mojoj južnoj strani, a samo neka od njih su sela – Luka,  Ježeprasina, Svijenča, Dužani, Blaca.

Šetajući naići ćete na zanimljive prirodne fenomene – vrtače, snježnjače, ponore i pećine, a sigurna sam da će vam Veliko jezero (na 1.660 m/nv) oduzeti dah svojom ljepotom. Veliki broj vodenih površina, koje se zovu još i bare ili lokve, koje preko ljeta nestanu, kad dođe jesen opet se pojave, jer ih pune kiše, i u njima tada žive žabe i tritoni. U svojim planinarskim turama, kada naiđete na izvore vode, slobodno je natočite, jer je zdrava za piće.

Planina sam sa šumom na svom južnom dijelu, zelenim pašnjacima na sjevernom, i sa mnogo ljekovitog bilja, koje raste na skrivenim mjestima. Najpoznatija sam po šumama crnog bora, koje ljudi još zovu i „carska šuma“, možda jer izgleda raskošno. Za sve koji žele sebi da priušte dendroterapiju, preporučujem im da upravo dođu u ovu šumu. Ne znate šta je dendroterapija? To je ono kad ljudi zagrle drvo, umire  se, povežu se sa zemljom i prepuštaju se vibracijama prirode. Ne morate se bojati životinja. Još uvijek, ali sve manje, ima konja, divokoza, medvjeda, vukova, srna lisica i kuna. Za nestanak mojih prijatelja i prijateljica životinja kriv je čovjek i njegov krivolov.

Na mojim pašnjacima pastiri i pastirice čuvaju ovce koje sa jesenjim danima završavaju svoju ispašu na mojim visoravnima. Znatiželjni ljudi željni avanture mogu pronaći neobične, jako stare kamene ploče. To su stećci, koji se tu nalaze vjekovima i čuvaju priče o životu ljudi u pradavnim vremenima. I o stećcima i o tritonu pričale su vam druge planine u ovoj knjizi, pa ja neću, ali narednu priču moram podijeliti sa vama. Prema jednoj legendi, u davna, pradavna vremena, jedan srednjovjekovni kralj je sakrio svoje blago negdje kod mene na planini, i od tada me, više stotina godina već, pohode radoznali ljudi koji traže ostatke tog skrivenog
blaga. Moram vam odati tajnu, a vi je slobodno širite dalje svima koji žele da vas čuju – to skriveno blago Bosne i Hercegovine za kojim se vjekovima traga sam ja. Omiljena sam planina dobronamjernim ljudima koji žele uživati u ljepoti prirode, onima koji znaju da se najveće tajne nalaze na najneočekivanijim mjestima, u prirodi u kojoj život buja.

**

Jesen - Kozara

Oj, Kozaro, joj oj Kozaro

Moja gusta šumo ...

/do pjesme „Oj, Kozaro“/

Kada se u jesen niz moje bujne šume počnu spuštati  najrazličitije nijanse zelene i smeđe, i kada kiša ne prestaje padati danima, znam da je došlo vrijeme dugih bajkovitih večeri. Tada okupim sve svoje bubice, rakove, fazane, prepelice, divlje patke, svinje i mačke, lisice, zečeve i po kojeg jelena i vidru i pričam im priče. Dođu tu i kesteni, bukve i jele. Okupe se i najrazličitije vrste gljiva, i one koje ljudi mogu jesti i one nejestive. A Sava sa sjevera, Vrbas s istoka, Sana s juga, Una i Gomjenica sa zapada
načule svoje riječne uši da me što bolje čuju. Svi oni dobro znaju, na primjer, priču o Kozaračkom kolu, narodnoj igri poznatoj od davnina, koja je nastala u selima na mojim obroncima, kada bi se nedjeljom, na svadbama ili praznicima skupili momci i djevojke, počeli da pjevaju i hvataju se u kolo. U toku Drugog svjetskog rata, partizani i partizanke s
Kozare, odlazeći i u druge krajeve Jugoslavije, igrali su ovo kolo.

A evo jedne priče koju niko nije ranije čuo. Jednom  davno, u srcu jedne niske planine čiji ni jedan vrh nije viši od 1.000 m/nv, u dijelu guste šume u koji ljudska noga nije nikad kročila, živjele su srne koje su čuvale tajanstvenu šumu koja je štitila planinu. Ta šuma bila je dom mnogim
čarobnim bićima kao što su šumske vile i vilenjaci, ali i neobičnim gljivama, čije boje su se mogle vidjeti samo u određeno doba dana kada sunčevi zraci padaju pod određenim skrivenim uglom.

Jedna od srna zvala se Kozara, a ime je dobila po selu, blizu kojeg se rodila, na istoimenoj planini. Dok je bila mala, Kozara je bila posebno znatiželjna i voljela je da istražuje svaki kutak ovih nepreglednih šuma. Jednog sunčanog jutra, dok je trčala kroz gustiš, došla je do velike livade na kojoj se nalazilo nešto što nikad ranije nije vidjela – neobičan, veliki spomenik, posvećen vremenu Drugog svjetskog rata, kada je ova planina bila poprište važnih borbi. „Šta je sad ovo?“, zapitala se iznenađena srna. U blizini ovog spomenika, u hladu stare bukve, sjedila je mudra sova koja je čuvala uspomene na prošlost. „To je  spomenik koji nas podsjeća na hrabre ljude koji su se borili za slobodu u Narodno-oslobodilačkom ratu,“ odgovorila je sova, znajući da je vrijeme da mala srna čuje ovu veličanstvenu priču na koju danas podsjeća memorijalni kompleks unutar Nacionalnog parka Kozara. Srna je s velikom pažnjom slušala kako joj sova priča o slavnoj prošlosti ljudi koji su živjeli oko planine. Nakon što je završila svoju priču, sova je srni pokazala tajne prolaze koji su vodili do skrivenih mjesta. „Ovdje rastu najljepše gljive i najzdravije šareno bilje koje su ljudi ikada vidjeli“ rekla je sova, pokazujući maloj srni put uz stabla i skrivena jezera. Kozara je shvatila da je dobila zadatak da sačuva od zaborava sve tajne koje joj je sova otkrila, a kada je porasla, postala je čuvarica čarobne šume i nadaleko čuvena pripovjedačica najzanimljivijih priča.

**

Zima - Vlašić

To osnovno osećanje da su oni odnekud drukčiji nego ostali svet. Stvoreni i pozvani za nešto više, ulazilo je u svako ljudsko stvorenje, sa hladnim vetrom sa Vlašića ... /“Travnička hronika“, Ivo Andrić/

Ako me gledate iz daljine učiniće vam se da nemam mnogo visokih vrhova i zato bi neko mogao reći da sam jedna nezanimljiva planina. Ali, svako ko me je ikada posjetio zna da to nije istina. Evo, za početak, postavit ću vam pitanje – šta spaja bosanskohercegovačkog pastirskog psa, poznatijeg pod imenom tornjak, ovcu pramenku dubski soj i najbolji
balkanski ovčji bijeli sir? Pa ja, Vlašić!

Tornjak je vrsta pastirskog psa, čije ime ukazuje na boravak oko tora ovaca i njihovo čuvanje. O njemu su ljudi pisali i prije hiljadu godina, što znači da tornjak oduvijek živi u mojom krajevima. Tornjak je krupan, vrlo snažan i lijep pas, guste bijele dlake sa crnim „flekama“ po tijelu i glavi. Pramenka je autohtona domaća ovca koja je nekada živjela svuda u Europi, a danas je najviše ima kod nas, na Balkanu, i može se razlikovati čak tridesetak sojeva ove vrste ovce. Naravno, meni je najdraži dubski, vlašićko-travnički, soj plamenke, koja je ime dobila po selu Dub, i od njenog posebno kvalitetnog mlijeka se proizvodi najbolji ovčji sir u Bosni
i Hercegovini.

A sada da vam se predstavim. Pitoma sam planina, sa mnogo pašnjaka i samo se jedan moj vrh posebno ističe – Paljenik na 1.933 m/nv – a sav ostali masiv mi je na oko 1.300 m/nv i prijatno je i lijepo za šetnju, uz uslov da se zimi dobro pazi kuda se hoda. Nadaleko poznati centar za zimske sportove se nalazi na mojih 1.260 m/nv i zove se Babanovac. Ima nekoliko skijaških liftova i skakaonica, kao i uređene staze za skijanje. Za vrijeme održavanja XIV Olimpijskih igara u Sarajevu 1984.godine, Babanovac je bio spreman kao rezervni sportski centar, što se kaže ‘za svaki slučaj’, ako neko od takmičenja ne bude moglo da se održi na Jahorini, Bjelašnici, Igmanu ili Trebeviću. To se nije desilo, ali se na Babanovcu od tada do danas održavaju brojna međunarodna takmičenja u raznim zimskim sportovima.

Da vam kažem još i da je mnogima među najljepšim prizorima koje su vidjeli u ovom kraju, izvor rijeke Ugar, jedne od pritoka Vrbasa, koji se nalazi na oko 1.550 m/nv i koji je poznat pod imenom Kraljica. Stijene koje okružuju Ugar čuvaju legendu o kamenoj ženi, koja vjekovima privlači poglede onih kojih koji mi dolaze, a na stijenama u kanjonu nalazi se kamen koji iz daljine podsjeća na ženu koja stoji na litici.

Iako postoji nekoliko različitih priča o porijeklu mog imena, najviše mi se sviđa ona verzija u kojoj su Sunčeva i Mjesečeva majka poslale sedmoricu braće da donesu sreću i ljepotu iz dalekog svijeta. Šestorica su se vratila, ali sedmi brat nije. Mjesec je krenuo da ga traži i pronašao ga je na prelijepoj planini, meni, u koju se pretvorio. I još ovo da znate – ljudi koji žive u ovom kraju vjekovima prenose priču da sam dobio ime po čobanskim nomadima Vlasima, koji su ovdje uzgajali svoja stada još od pada Rimskog carstva. Historičari se slažu sa ovom pričom, i čak dodaju da su upravo ti nomadi donijeli recept za pravljenje vlašićkog sira još prije hiljadu godina.

Ponosan sam što su mnoga djeca u prethodnih pedesetak godina baš kod mene naučila da skijaju, dok su za vrijeme zimskih raspusta dolazila iz svojih zagađenih gradova – posebno iz željezarom zagađene Zenice – da se oporave i uživaju na čistom planinskom zraku. Iako nisam surov kao Bjelašnica niti zahtjevan kao Zelengora, ko zimi namjerava da me pohodi, mora se držati nekih pravila ponašanja, ali o tome ćete čuti malo kasnije u knjizi.

Kao da je bilo juče, sjećam se koliko je u samo nekoliko dana u zimu 1954.godine napadao snijeg, kako su mećave zagospodarile ledenim prostranstvima, a temperatura se spustila na -40 stepeni. Stočarima u raštrkanim selima nije bilo lako da prezime, jer je ljeto bilo sušno, pa se nije sakupilo dovoljno hrane za zimu, a još su se i vukovi spuštali do sela u potrazi za hranom. Ljudi su se dovijali na razne načine da se prehrane i u tri smjene su se plele tople vunene čarape za sve. Ljudi se danas sa nostalgijom sjećaju davnih vremena, ali život je tada bio izrazito surov – po nekoliko braće i sestara je dijelilo jedan par čizama, nije bilo dovoljno hrane, radilo se od jutra do mraka, od ranog proljeća do jeseni, a zimi su sela bila odsječena od ostatka svijeta. U dugim zimskim mjesecima morala su se sačuvati i sjenom prehraniti stada ovaca. Trebalo je mnogo napora i strpljenja da se izdrže sve opasnosti kojima zima prijeti planini, jer zima ovdje dođe na jesen, a traje i kad svuda već stigne proljeće.

I za kraj ću priznati da sam danas tužan, kada pogledam kako moja priroda nestaje pod betonom i kako zima veselo posipa pahulje između zgrada, umjesto po livadama i drveću.

**

Zima - Bjelašnica

Bjelašnica, okćena gorom

Vitom jelom  zelenim borom

/dio narodne pjesme/

Ime sam dobila po bijelom snijegu koji se na mojim vrhovima zna zadržati sve do ljeta kao i po kamenju koje bliješti na suncu. Najveći poklon koji ljudima mogu dati je moj dah – moj zrak im čuva zdravlje, bez obzira na to da li planinare,  šetaju, sjede i uživaju na suncu, skijaju se ili sanjkaju.
Inače, moje Dinarsko gorje, koje se proteže 300 kilometara, granica je između mediteranske i kontinentalne klime, i zbog ovog sukobljavanja dva klimatska područja nadaleko sam poznata kao izrazito vjetrovita planina, na kojoj se za samo nekoliko sati mogu izmijeniti sva četiri godišnja doba. To zaista nije pretjerivanje.

Evo, dok se pjesma ptica širi mojom šumama punim jela i bukvi i mojom prašumom, za koju su samo rijetki čuli, dok se srne sklanjaju pred vukovima, a lisice, zečevi i medvjedi traže svoja blago po mojim amfiteatrima i udolinama, ispričaću vam nekoliko zanimljivih priča o sebi.

Prva zanimljivost je ta da je na mom najvišem vrhu, koji se nalazi na 2.067 m/nv, još prije 130 godina, davne 1894. godine, izgrađen Opservatorij, meteorološka stanica koja se i danas koristi za mjerenje temperature zraka. To najstarija meteorološka stanica u Bosni i Hercegovini, a na Balkanu je samo jedna starija od nje. Druga zanimljivost je vezana za
Lukomir – planinsko selo koje se nalazi na mojom južnim obroncima na 1.495 m/nv i zato je najviše naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini, a sva ostala se nalaze ispod 1.300 m/nv. Treća i za mnoge najzanimljivija priča veže se za jednu aždaju. Da, da, pravu aždaju. Legenda kaže da je jedna aždaja krenula, skrivajući se, preko doline da proguta selo
Umoljane. Svojim tijelom je ostavila vijugavi trag u zelenoj dolini, a ljudi iz sela su, vidjevši je, pobjegli na brdo i zamolili Boga da ih spasi. Njihove molbe su uslišene i aždaja je ostala skamenjena, a vijugav trag koji je ostavila iza sebe ispunila je kristalno čista, hladna voda koja je nazvana Studeni potok.

Takmičenja u raznim alpskim i nordijskim skijaškim disciplinama, u okviru XIV Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, održana su baš na mojim padinama. Skijaši su se spuštali savršenim, dugačkim ski stazama sa vrha pa sve do Babinog dola. Dobro, moram reći da je i na Igmanu
organizovano mnogo takmičenja kao i kod mene, samo u drugim disciplinama. Maskota Olimpijskih igara je bio vuk, nazvan Vučko, i iako vuk jeste izrazito opasna životinja pokazalo se da može biti simpatičan i da ga ljudi mogu i zavoljeti. Ima još brojnih zanimljivosti kojima vam se mogu pohvaliti.  Nekoliko je nekropola stećaka na koje možete naići u svojim šetnjama i obilascima sela, jezera, polja i brda. Mnogo je knjiga napisano o ovim nekropolama, a ako bih morala da vam izdvojim jednu i preporučim da je posjetite, evo, neka to budu stećci na brdu Zlatarić kod sela Dejčići.

Zima je surova na planini, uz snažne vjetrove i molim vas, zapamtite da je zimsko planinarenje u odnosu na ljetno mnogo drugačije. Kao da niste na istoj planini. Ko me je upoznao penjući se do mojih vrhova Krvavac (2.062 m/nv), Velika Vlahinja (2.056 m/nv) ili Mala Hranisava (1.964 m/nv) u ljeto, sigurno me neće prepoznati ako bude išao istim rutama zimi. Mijenja se okolina, priroda, atmosfera ... Obucite se  slojevito, da ne biste osjetili posljedice izlaganja hladnoći, snijegu i vjetru. Ukoliko planirate da se penjete nakon obilnih snježnih padavina, dobro se pazite jer postoji opasnost od lavina. Ponesite dovoljno hrane i toplog čaja.
Zimi nemojte sami planinariti, jer je ljepše i sigurnije u društvu, a ako vidite da se vrijeme ne šali, odustanite i ne rizikujte da se izgubite u snježnoj mećavi.

Zbog svega što sam vam ispričala, zimi tek kada i posljednji čovjek napusti moje padine, dolove, pećine i šume, ja se u miru mogu prepustiti snu okružena svojim biljkama, bubicama, drvećem, pticama i vukovima, ne brinući se da li će se neko izgubiti, ozlijediti pa i smrznuti u mojim bespućima.

Kao i Vlašić, i ja sam tužna. Moje šume se uništavaju i sijeku bez ikakvog plana i nezakonito kako bi privatni investitori gradili nove apartmane i bogatili se na moju štetu i štetu svih ostalih ljudi.

**

Tekstove interpretirali – Jasmina Čaušević, Vanja Lazić i Haris Etemi

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Foto – Planine pune priča, facebook stranica