Ofelija, baštovanka – Nikolina Todorović
**
Dobro je čitati ... čitati, i kako pjesnikinja kaže – trijebiti riječi, rastresati sjećanja, otkrivati smislenosti i savršene nesavršenosti svijeta oko nas i u nama.
**
Nikolina Todorović piše poeziju, prozu, književnu i filmsku kritiku. Studentica je master studija književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prije toga, završila je srednju muzičku školu i studij komparativne književnosti. Priča Slovo Nikoline Todorović bila je u užem izboru Trećeg regionalnog konkursa Živjeti queer život, koji raspisuje Queer Montenegro. Pjesme su Nikoline Todorović prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski jezik. Mnogi domaći i regionalni časopisi i portali - Novi Izraz, Život, Lgbti.ba, XXZ, Bona, Strane, Nomad.ba, Libartes.rs, Kult, Afirmator mjesta su na kojima nalazimo autorske tekstove ove pjenikinje i aktivistice. Nikolina Todorović učesnica je projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N.Centra u BiH, i u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica. Takođe, Nikolina je istraživačica na projektu Historija queer života u BiH u organizaciji i vođstvu Sarajevskog otvorenog centra. Na portalu Lgbti.ba redovno objavljuje kolumne i prikaze iz svijeta queer kulture i života. Nositeljica je projekta Nijemi svjedoci: zaboravljeni spomenici i izgubljeni glasovi - kultura antifašističkog naslijeđa u okviru IMEP-ovog granta New Voices za građane/ke novinare/ke. Nikolina Todorović jedna je od urednica elektronskog časopisa Libartes. Knjigu poezije „Ofelija, baštovanka“ kao suizdavači objavili su Izdavačka kuća Buybook Sarajevo i Udruženje građana Slovo Gorčina Stolac, 2022.godine. Na Književnoj manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu, 2021.godine Nagradu za najbolju prvu neobjavljenu knjigu pjesama dobila je Nikolina Todorović za knjigu poezije „Ofelija, baštovanka“.
**
Iz recenzije - Po čitav dan ona igra šah s kostima svijeta – prvi je stih pjesme Autorica Sylvie Plath, dok zadnji uprizoruje kako se ona skriva od sivih dječijih lica što plaču na ulicama u suptilnu metaforu… I zaista, koliko odvažnosti iziskuje pjesnički način bivstvovanja i djelovanja, i objelodanjivanje prve zbirke pjesama? Nikolina Todorović osmjelila se na preuzimanje identifikacije s pjesnikinjom, s autoricom. U prvom ciklusu njene prve i prvonagrađene zbirke Ofelija, baštovanka najistaknutija je upravo pozicija pjesnikinje – ona, najprije, piše sebe, a zatim, piše i umjesto svoje sestre, i u ime svoje majke, i za svoje bake Irenu i Dušanku (kojima je knjiga i posvećena). Kako stoji u minijaturi O pjesničkom umijeću: domaćice su dobre pjesnikinje/ jer one znaju kako/ od „ničega“ napraviti „nešto“ – tako i pjesma Češljanje raskriva „manuelnost“ zanata, sami praxis pisanja:
trijebim mrtve riječi, rastresam sjećanja/ prelazim preko pjesme kao četkom preko mokre kose/ rješavam se neuglednih krajeva/ labavi dijelovi trune se sami od sebe/ cijedim suvišnu vlagu/ raspetljavam neuvjerljive čvorove (…)
Poezija može biti i pribježište i umobolnica. Nelako je ekvilibrirati između te dvije nesigurnosti. Koje neugledne suvišnosti odbaciti i šta ako su one zapravo neprepoznati kristali? Kada i kako pjesma završava? Pitanja se preslaguju i usložnjavaju ad infinitum. Autorica ima još i osebujno „breme“ ženskosti. Pa ipak, pjesma Predstavljanje je parezija upravo sopstvene ženske arhitekture nesavršenstva, njene hrabrosti-ludosti:
(...) ja sam pjesnikinja utiskujem riječi kao poljupce na mačiju glavunižem slike kao ptice jutarnju melodijuolovkama trošim srcašumama presijecam životdakle: čitateljima ipak otimam dah(...)
Ona uranja, ili preciznije rečeno ruje i prekapa po svojoj ženskoj genealogiji, što je nužno da bi se razumjele svoje dijagnoze, jer mi zaista nasljeđujemo i strahove i mladeže, i vidljive i nevidljive „boljke“ naših pretkinja:
(...)naše mame, nažalost,postaju zaboravljene ženea njihove kćeri misle da ih pamtesamo po epizodama, rukama,riječima i patnjamanjihove kćeri, čudno,iznenade se kad na svom tijeluotkriju mladežna istom mjestu, iste bojeiste veličine i oblika(Mladež-mama)
Retoričkim pitanjem Za koga smo je sačuvali? – kojim završava pjesma Lutke ćelavih glava i spuštenih očiju – iskazano je predosjećanje (ne)izvjesnog nasljeđivanja bolesti, a nepredvidiva baština ognjišta predstavljena je i pjesmom Porodična anamneza (ženska): (…) ja živim u zatvorenom svijetu nevidljivih bolesti/dijagnoze su mi svaki dan sve raznovrsnije, dok stih nemoćna sam pred cikličnim ritualima maternice (Tijelo žene) svjedoči o neumoljivosti ženske biologije. A prisjetit ćemo se i kako se kćeri kod nas odmalena uče lekciji da okrenu glavu ako sretnu komšiju dok piša pored trafoa (Individualni i nacionalni identitet). Bez svega toga nemoguće je i početi osluškivati, makar, odgovor na pitanje – Zašto sam takva kakva jesam? – a koji bi bio jedan od prvih anksiogena na putu osvješćivanja ženske pojedinke, odnosno, njenom prelasku iz one sartrovske „loše“ u „dobru vjeru“.
Na stihovima pjesme Sjeme, kojima se autorica obraća praroditeljki, moglo bi biti čak i težište ove zbirke:
(...)kako i kad se sadi – naučila si meali nisi mi objasnila da si sijala i sijalajer nisi mogla podnijeti ono što je ostalo u kući:prazno i beživotnovrijeđalo te, proganjalo i boljelosvako sitno sjeme nezasijano
Zašto neko sije? zašto piše(mo)? Neke (bar) apriorne praznine uvijek zijevaju unutra očekujući (nemoguće?) ispunjenje, iskupljenje, toplinu, saučesnika, sabesjednika. Pa i onda kad neizgovorivo i nezasijano (pohranjeno u svakom porodičnom arhivu) ne posustaje, sijanje i pisanje (blizanački) čine nešto, ali ne ni od ničega, već svakako od trauma i duhova koji neutješni škripuću i štipkaju. Za/od njih se stvaraju ti raznobojni biljezi, simbolički „mladeži“ – nevidljivo znamenje zahvaljujući kojem prepoznajemo neki tekst kao poeziju.
Ljubav je u pjesmama Nikoline Todorović demistifikovana, odnosno, „prava“ – ona je i duboko (su)osjećanje (kao u pjesmi Dodiri):
sjedinjavale smo se i stapale na bezbroj načinaali nikad mi nisi bila bliža kao ondakad si mi dodirom noge ispod stoladala znak da je sagovornik preko puta nasrekao nešto glupoali i sunovrat u banalnost: (...) ljubav je završila među polovnim stvarima/ na nedjeljnom buvljaku (u pjesmi Centrifugalna sila). O kvirnosti se ovdje može govoriti ne samo zbog tematiziranja žensko-ženske ljubavi, već i zbog nebježanja od jednostavnosti njenog poetskog oblikovanja: i dok ljetou vodu, zajedno sa suncem,niz klizave alge, odlazi,mi se i dalje obuzdavamo da sa vlažnih molovajedna u drugune poskliznemo (Ljeto u grču)
Svi stihovi u ovoj zbirci su dosljedno slobodni te je moguće naslutiti utjecaj poljske pjesničke lektire, ali provjetrenost izraza pokatkad priziva i čitalačku želju za očuđenjem i pojačanom semantizacijom pjesničkih elemenata ostvarenim, naprimjer, ponavljanjem sintagmi naše mame i njihove kćeri (u pjesmi (Mladež-mama), dok prisvojne zamjenice (moja, mi, naše, njihove) pridonose da se ova poezija, između ostalog, označi kao intimistička. Vješto oneobičavanje u vidu potenciranja mačjeg glasa brižnosti (ali i dovođenja u pitanje predrasude o porodici) ostvareno je i u pjesmi „Mama mačka, ja i ostala njena djeca“, dok se na fonetsko-fonološkom planu ističe pjesma Drvo u kojoj učestalost skliskog „l“ i vibrantnog „r“ upotpunjava sliku ljubavnog zagrljaja.
Ofelijin usud čest je poetski zamajac, u smislu da je poklekla pred pravilima, savladana vrtoglavicom na rubu provalije… Ali Ofelija Nikoline Todorović proživljava svoj „rad žalovanja“ (leći ću u tek okopanu, vlažnu zemlju/ čekati da me pregaze puževi – sporo/ poput priznanja i objave/ tvoje ljubavi ), i svoju tugu sublimira s tankoćutnošću Ofelije, ali bez njene ambivalencije i posrtanja pred arhontima.
I autorica Todorović i Ofelija poznaju tajne gnoze hortikulture. Ofelija je, prisjetimo se, dijelila cvijeće likovima u drami onako kako je pristajalo čijem karakteru i „grijesima“. Baštovanka iz ove zbirke nalazi smiraj i sklonište u dodirivanju sa zemljom (zar postoji neko drugo?), svakodnevnim monotonijama koje su to samo naizgled, jer: dok kopam – više sam od bašovanke i arheologinje/ ulazeći u utrobu zemlje, ulazim i u utrobu moje porodice (Prekopavanje).
Baštovanka je odnjegovala svoj glas i posadila sjeme za nepretencioznu a odvažnu poeziju, suptilnu i susretljivu, i ubuduće, vjerujem, nadasve jedinstvenu vlat trave. – Bjanka Alajbegović, Ženska čitaonica, PEN Centar BiH
**
Odabrala i uredila – Selma Dizdar
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Izvor / foto – Selma Dizdar