Obilježavanje 31. godišnjice genocida u Srebrenici nastavljeno obilaskom mjesta masovnog stradanja Bošnjaka

U Srebrenici danas nisu govorila samo mjesta zločina. Govorile su tišine, praznine i poruke onih koji i 31 godinu kasnije čekaju odgovore. Porodice žrtava genocida obišle su mjesta na kojima su u julu 1995. godine ugašeni životi hiljada Bošnjaka. Među njima i Kravicu – mjesto na kojem majke, žene, sestre i danas traže pravo na sjećanje i dostojanstven oproštaj. Tokom sedmice počet će i bolni proces za sve porodice – proces reekshumacije.

U okviru obilježavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici, porodice žrtava obišle su mjesta masovnog stradanja Bošnjaka u nekadašnjoj zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija. Prva zaustavljanja bila su u Srebrenici – ispred Čaršijske džamije, zgrade Osnovnog suda i nekadašnje Policijske stanice. Šehida Abdurahmanović, članica Udruženja Pokret „Majke enklave Srebrenica i Žepa“:

„Ja sam možda jedan od adekvatnih, preživjelih očevidaca, unutrašnjosti MUP-a, kad sam ušla da mog Jakuba nađem i da ga iznesem. Dvije osobe iz komšiluka, koje su me prepoznale s prozora, su mi pomogle. Taj dan sam završila da ga donesem u stan, da mi pomognu da iskopamo neki mezar i da ga ukopamo iznad škole, iznad stana gdje smo stanovali.“

Obilazak je nastavljen u Potočarima, na lokalitetu Budak, jednom od mjesta na kojima su pronađene masovne grobnice. Posebno težak trenutak bio je dolazak u Kravicu. Ponovo su stajali ispred zatvorenih kapija nekadašnje Zemljoradničke zadruge. Nisu mogli ući na mjesto gdje su mnogi izgubili svoje sinove, muževe, očeve i braću, gdje je 13. jula 1995. godine ubijeno blizu 1.300 Bošnjaka. Sjećanje je danas vodilo i do Nove Kasabe, Orahovca, Petkovaca, Branjeva, Kozluka i Pilice. Na svakoj lokaciji položeno je cvijeće i proučena Fatiha uz podsjećanje na hiljade ubijenih čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnim primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama. Munira Subašić, članica Udruženja Pokret „Majke enklave Srebrenica i Žepa“:

„Nisu oni direkt ubijali odjednom. Oni su htjeli da se namuče, da sami padnu i da se ubiju. Čovjek je svjedočio, NN svjedok, zahvaljujući njemu, i Karadžić je dobio 40, a poslije je dobio doživotnu kaznu. Prvo su ovdje odvojili one za koje su smatrali da su važni. Prvo je odvojen Ekrem, koji je bio geometar, koji je bio ugledan momak, brat od moje Kade Hotić, koja danas nije mogla doći zbog bolesti. I onda mnoge druge su odvojili i tu su počeli da odvajaju djecu od majki. Tu je dosta curica silovano, koje su ovdje dovođene silovane, neke su preživjele, neke nisu, a ima jedan dio curica koje nikad nisu izašle sa psihijatrije.“

Danas svako od ovih mjesta nosi svoju priču. Svaki dolazak na ova mjesta za porodice znači ponovno suočavanje s boli koja traje decenijama. Tokom sedmice počet će i bolni proces za sve porodice – proces reekshumacije. Šehida Abdurahmanović, članica Udruženja:

„Mislim da je to za porodice možda i najteže, ti nekompletni posmrtni ostaci koji se pohrane u Memorijalni centar. Jer to je negdje ponavljanje one prvobitne situacije. Tu nikada ne možete biti ravnodušni. Kad dođete na mezar i vidite da se to nešto ponovo kopa, ponovo se nešto dodaje. Sve je to za porodice teško, ali mi to prosto moramo prihvatiti. Jer da nije bilo te DNK analize, mi ne bismo imali ove brojne nišane.“

Obilazak mjesta stradanja nije samo dio protokola obilježavanja godišnjice. Za porodice žrtava to je povratak na mjesta bola, ali i podsjećanje da imena ubijenih nikada neće biti zaboravljena, jer iza svakog broja je bilo ime. Iza svakog imena bila je porodica. A iza svake porodice ostala je praznina koja traje već 31 godinu.

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.