Novi roman Amera Kapetanovića "Fond solidarnosti" dostupan javnosti

Nedavno je izašao iz štampe novi roman Amera Kapetanovića, „Fond solidarnosti“. Kapetanović, bosanskohercegovački diplomata, nekadašnji novinar i, kako sam kaže, “pisac u pokušaju jer status pisca tek treba zaslužiti”, ovim djelom je učinio iskorak iz diplomatsko‑političko‑historijskih tema i književno zašao u vlastito sjećanje na 'obične' ljude iz komšiluka čije dojmljive sudbine nosimo u sjećanju zauvijek.

Tema solidarnosti i društvene nepravde

Roman je ujedno priča o mnogoproklamovanom pravu svih nevoljnika na jednaku društvenu solidarnost – o toj deklarativnoj floskuli, bestidno napadnoj i sveprisutnoj, koja je i onda i sada najčešće varala one s društvenih margina, bez statusne zaleđine, bili oni dobri ljudi ili ne.

Njihovo antičko stradanje ne pogađa nikoga osim možda samozatajnog dječaka koji će ih kasnije ovjekovječiti među koricama knjige, shvativši odrastanjem da su pojedini od tih ljudi zaslužniji od mnogih da ostanu u toplom sjećanju.

Autorovo svjedočanstvo

“Ova knjiga i svi likovi su dio mog života, neka moja intimna prošlost; to su ljudi s kojima sam se družio i sve njihove priče, vrlo bliske, tople, ljudske, čak pomalo priče ljudi s margine. Otuda i naziv knjige, jer fond solidarnosti bi po principu trebalo da bude – solidarnost jednaka za sve, fond iz kojeg mogu svi dobiti pomoć kad su u nevolji, što je bio koncept i tada i danas. Ali iz knjige se vidi da je taj koncept pomalo utopijski – da je one kojima jako treba i puno iznevjerio. Više slojeva ima u romanu, on je mješavina fikcije i fakcije gdje ono što je faktualno prevladava otprilike 70:30” – rekao je autor u izjavi za Fenu.

Roman je nastajao još u vrijeme pandemije, kada je u opštoj zatvorenosti svega i svakoga, pisanje predstavljalo način mentalnog otpora planetarnom ludilu.

Intimnija perspektiva i univerzalne priče

Za razliku od prvog romana, “Hronika izgubljenog stoljeća”, gdje se bavio historijom Bosne iz perspektive stranih diplomata gotovo od Prvog svjetskog rata do danas, “Fond solidarnosti” predstavlja autorov puno intimniji prostor, s pričama koje se njemu čine zanimljivim, a mogu i univerzalno poslati poruku da “svaki život piše neki roman i svako iskustvo može se pretočiti u tako nešto”.

Da bi priče dobile formu kakvu imaju, autor je mjestimice prizivao i maštu. U uvodu je zapisao: “Ako već morate birati između tačnosti i istine, birajte istinu – tačnost je za zapisnike, istina je za ljude.”

federalna.ba/Fena