Njeno tijelo, njihova pravila: Afganistanke zarobljene trudnoćama i bez izbora

Parwana* više ne prepoznaje vlastitu djecu. Nekada poznata kao jedna od najljepših žena u svom selu u provinciji Kandahar, danas 36-godišnjakinja sjedi na podu majčine kuće, njiše se naprijed-nazad i rijetko govori. Nakon devet trudnoća i šest spontanih pobačaja, većinom pod pritiskom muža i njegove porodice, Parwana je izgubila dodir sa stvarnošću.

„Ona je izgubljena“, kaže njena majka Sharifa. „Slomili su je – strahom, trudnoćama i nasiljem.“

Parwanina priča nije izuzetak. Ona je samo jedno lice rastuće humanitarne i zdravstvene katastrofe koja se tiho odvija širom Afganistana otkako je, početkom 2023. godine, započela neformalna zabrana kontracepcije pod vlašću Talibana, piše u četvrtak The Guardian.

Zabrana koja nikada nije izrečena – ali se svuda osjeća

Talibani nikada nisu zvanično objavili zabranu kontracepcije. Nema pisanih dekreta, nema javnih saopćenja. Ipak, već početkom 2023. godine, ljekari i babice širom zemlje počeli su primjećivati isti obrazac: kontraceptivna sredstva su stizala sve rjeđe, u manjim količinama – a zatim su potpuno nestala.

U razgovorima za međunarodne medije i lokalne nezavisne platforme, žene iz najmanje sedam provincija svjedoče o istim traumama: trudnoće koje ne mogu spriječiti, pobačaji koje ne mogu liječiti i nasilje iz kojeg nemaju izlaz.

Tijela koja više ne izdržavaju

Shakiba*, 42-godišnja majka dvanaestero djece iz Kandahara, kaže da se više ne može ni uspraviti bez vrtoglavice. Kosa joj opada u pramenovima, kosti je stalno bole, a tijelo je iscrpljeno do krajnjih granica.

I ponovo je trudna.

„U klinici više nema nikakve kontracepcije“, kaže. „A muž mi ne dozvoljava da ih tražim drugdje.“

U ruralnom dijelu provincije Jawzjan, ljekarka koja već tri decenije vodi kliniku opisuje kako je sve nestalo gotovo preko noći.

„Nakon dolaska Talibana, količine su se smanjivale. U roku od nekoliko mjeseci, više nije bilo ničega. Ranije je barem 30 od 70 žena koje su dolazile tražilo kontracepciju. Sada im samo kažemo – nemamo ništa.“

U provinciji Badghis, doktorica iz privatne klinike kaže da su talibanski borci lično došli i naredili uništavanje svih zaliha.

„Rekli su nam: ako vas još jednom vidimo da ovo dajete ženama, zatvorit ćemo kliniku. Odmah smo prestali.“

Trudnoća kao smrtonosna prijetnja

Zarghona*, 29, prije dvije godine je nakon snažnog zemljotresa s porodicom živjela u šatoru. Tri dana bez toaleta dovela su do teške crijevne blokade. Operisana je u posljednji trenutak, a ljekari su njenom mužu jasno rekli: nova trudnoća mogla bi je ubiti.

Godinu dana kasnije, bez ikakve dostupne kontracepcije i pod pritiskom muža koji je „želio kćerku“, Zarghona je ponovo ostala trudna.

Tokom trudnoće pokušala je izazvati pobačaj biljem i šafranom. Imala je samo jedan prenatalni pregled. Kada je počeo porod, ljekari u Heratu rekli su joj da su i carski rez i prirodni porod izuzetno rizični.

Preživjela je. Ali sedmicama kasnije i dalje krvari i živi u stalnim bolovima.

„Rekli su mi da nikada više ne smijem zatrudnjeti“, kaže. „Ali nema injekcija, nema zaštite. I dalje sam prestravljena.“

Kolaps zdravstvenog sistema

Prema podacima Ujedinjenih nacija i Svjetske zdravstvene organizacije, više od 440 bolnica i klinika u Afganistanu zatvoreno je ili je drastično smanjilo svoje usluge nakon što je međunarodna pomoć prekinuta prošle godine.

Za žene u ruralnim područjima to znači sate pješačenja ili porođaje kod kuće – često same. U selima odsječenim planinama i blatnjavim putevima, babice svjedoče da žene krvare danima prije nego što stignu do pomoći.

Istovremeno, reproduktivna kriza duboko je isprepletena s ekonomskim kolapsom zemlje. U Jawzjanu, jedna doktorica procjenjuje da je 80 posto trudnica i dojilja pothranjeno.

„Imaju anemiju, nedostatak vitamina, nizak krvni pritisak. Njihova tijela su preslaba da bi iznijela trudnoću“, kaže.

Nasilje kao sredstvo kontrole

Gotovo sve žene koje su govorile o svojim iskustvima spominju i porodično nasilje – kao uzrok pobačaja, ali i kao sredstvo kontrole u domaćinstvima iz kojih ne mogu pobjeći.

Reyhana* iz Kandahara priča o svojoj sestri Sakini*, mladoj udovici koju su svekri prisilili da se uda za djevera.

„Kad se bunila, tukli su je. Svaki put kad bi je udarili, krvarila je. Izgubila je bebu.“

Hamida*, babica u prenatrpanoj porodilišnoj sali u Kandaharu, kaže da nasilje stoji iza velikog broja pobačaja.

„Svaka 24 sata imamo više od 100 poroda. Dnevno vidimo oko šest pobačaja – mnogi su posljedica batina, mnogi zbog teškog fizičkog rada.“

Spol kao presuda

Humaira*, 38, priznaje da je uzela tablete kada je saznala da nosi djevojčicu. „Muž je želio sina. Da sam rodila još jednu kćerku, tukao bi me ili ostavio.“

Slične priče dolaze i iz Jawzjana i Kandahara, gdje žene govore o prisilnim, samoiniciranim ili nasiljem izazvanim pobačajima nakon što se saznalo da je fetus ženskog spola.

U provinciji Ghor, petnaestogodišnja djevojčica kaže da je pobacila nakon što je nosila dva puna kanistra vode uz strmu padinu. „Bilo me sramota reći ikome. Kad me majka vidjela, već je bilo kasno.“

Strah koji zamjenjuje politiku

Prije neformalne zabrane, ruralne klinike su redovno održavale edukacije o planiranju porodice. Danas su ti programi u potpunosti ukinuti. „Nema smisla govoriti o svijesti kad nema lijekova“, kaže jedna doktorica. „Talibani nisu izdali pisane naredbe, ali strah je stvaran. Ako govorimo javno, mogu nas zatvoriti.“

Za žene Afganistana, tišina je postala još jedno oružje. A njihova tijela – bojno polje.

* Imena su promijenjena radi zaštite identiteta.

federalna.ba