Nezaposlenost i težak život prepolovili broj povratnika u Liplju
Vratiti se na svoja imanja značilo je početi od nule. Pa ipak, više od 70% stanovništva zvorničkog naselja Liplje imalo je hrabrosti za takav korak. No, nezaposlenost i teški uslovi života prepolovili su broj povratnika. Od rada na rada na vlastitim imanjima žive oni koji su ovdje ostali. A ostalo je, pretežno, starije stanovništvo.
„Imam penziju iz Srbije, Bosne i Austrije. Pa ’saletim’ oko jedne hiljade. Dosta mi je. Sad sam kupio 15 ovaca samo da jedu jabuke jer prošle godine sam ispekao pekmeza 500 kg, sad ga neće skoro niko“, priča Ahmet Sultanović.
U fabrikama i preduzećima s prostora bivše Jugoslavije ovi su ljudi obezbjeđivali egzistenciju za svoje porodice. Danas, osnovni izvor prihoda porodica pet mjesnih zajednica s ovog majevičkog okruga predstavlja poljoprivreda. U najvećoj mjeri stočarstvo.
„Danas su nam to jedini prihodi od kojih možemo nešto da ostvarimo, osim ako je neko u penziji“, ističe Hajrudin Okanović, predsjednik MZ Liplje.
„Krenuli smo s održivim opstankom, imamo pilićare, autoprevoznika, plastenike. Znači, bavimo se svime samo da bismo opstali“, dodaje Muharem Sinanović.
Okanović kaže da se sada brže dolazi do grada, te navodi da imaju problema s vodosnabdijevanjem jer se pretežno radi o primarnim i sekundarnim vodovodima gdje svaki drugi-treći stambeni objekat ima vodovod.
Kuće obnovljene, ali prazne. Uz pomoć Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica obnovljena je infrastruktura. No, brojne donacije s ciljem održivog opstanka teško mogu zadržati mlade koji odlaze tražeći bolje sutra.
„Nažalost, zadnjih godina ti visokostručni radnici pošto ovdje ne mogu da se zaposle napuštaju ovaj kraj i odlaze“, kaže Sinanović.
„Ista ta djeca danas, 80% njih koji imaju porodice, poikrenuli su akciju ulične rasvjete kroz selo, do škole, sanaciju puta, u planu su da saniraju i školsko igralište“, napominje Okanović.
Područnu osnovnu školu danas pohađa devet učenika. Njihova borba za pravo na izučavanje bosanskog jezika traje godinama i do danas nije dobila epilog. I to je, kažu, jedan od razloga što je djece u školskim klupama sve manje.
„2018. godine bila su 34 učenika, sad ih ima devet. Ne kukamo, ne tražimo ništa osim da ispune naše zakonsko pravo koje imamo“, poručuje Okanović.
U raljama političkog potkusurivanja i birokratije ostali su prepušteni sami sebi. Od teško zarađenog novca u obnovu imanja uglavnom ulažu sami. Osim u izbornim godinama - kada im se uz mnogo puta ponovljenih, a nikad ispunjenih obećanja, obnavljaju jedino putevi i jača jedino volja da njima što dalje odu sami tražeći bolje sutra.
federalna.ba