Nenošeni snovi – Saida Mustajbegović

**

Dobro je čitati ... čitati poeziju koja ogleda sanjano i nedosanjano, koja kazuje o nesavršenostima ... čitati verse, oštre i bolu kuća, pa ih tako raskošne i britke i svoje, čuvati u mapi nezaborava.

**

Istraživati, pripovjedati, spisivati, pjevati, trajati u kreaciji posve jasnih količina bola, protesta protiv iznova nametnutih rampi, metafora i ljepote ... Saida Mustajbegović – ponajprije istraživačica i pjesnikinja, boravila u maternjem, turskom i njemačkom jeziku, pa opet u maternjem. Ispisala je prozu „Kuća bez krova“, sačinila dokumentarni film “Boje i ritmovi nemira: Collegium atristicum“ i, evo darivala nam „Nenošene snove“ u izdanju Buybooka-a, 2022.godine.

**

Draga moja Saida. 

jučer sam se, kao i noćas, bavio tvojim odličnim rukopisom nove knjige, zapravo sam se njime branio od ove sulude stvarnosti. 
Idemo odmah na stvar, kako se veli : 

Prvo, naslov knjige je odličan, privlačeći, vidljiv, i svojim volumenom zahvaća veliku paletu emocija koje će biti unutar korica knjige. 
Podjela na pet dijelova vrlo je promišljena, poput pet zagrljaja, koji dozivaju bruj ugasle ljudskosti. Od prvih riječi "ne sjećam se ničega" do završnih "bez oprosta" -

vodila si me kroz paletu boja, nijansi duboke tuge i potrešenosti ovim i ovakvim svijetom.
Mili bože, kakvih riječi ima u tvojoj poetici - "civari", "gazipoljke", "nespretnici", i kakvih očaravajućih stihova - "tkaljina narisana krila", "tijelo pamti i imenuje ožiljke",
"zebem od vlastitoga smijeha", "jorgovan olovom miriše", "kuća u kojoj sam rasla/presvučena je"....
Mogao bih dugo izdvajati i nabrajati..."Bura još nanese kikot zrikavaca", naprimjer. 

"Vrisak općeg", po meni, jest centralna pjesma, centrična os, oko koje se kristaliziraju druge sintagme, čitavi grozdovi metafora.
Utroba novorođenčeta puna plastike i silikona, tako je zastrašujuća slika, da sam nakon pjesme ostao zuriti u noć kao omamljen, ošamućen!!
Da, to je "poezija poput Kleeove, ali na Balkanu"! 

Budi mirna.
Napisala si izvanrednu knjigu, poeziju obzirne ekonomije, ukinutih viškova, naelektriziranih sudara smislova i zvukova, s tim čuvenim grčem u grlu, 

koji ne propušta krik, već ga drži kao tvoj "udar suze".
Obje posvete (i Tvrtku Kulenoviću i Selmi Alispahić) su brižljive, nježne, suptilne, nepatetične...
A sve je impregnirano tako jasnom količinom bola, nevjerice, zapanjenosti svijetom utrnulim od nemilosti, brutalnosti, svijetom koji je "sjećanje Jude i Bruta". 

Čestitam ti, moja Saido, i još jednom hvala na povjerenju!

Tvoj Darko

01.mart 2022. Prijedor

**

Salu za licitiranje aranžirali su pauci, zapisuje u svojoj knjizi poezije Nenošeni snovi Saida Mustajbegović, i rekapitulira protekle decenije naših života: simbioza pohlepe i kiča tvori društveni okvir. Jasno i precizno, jer svakodnevno se vrti felerična roba, i odavno se nema šta prodati, pjesnikinja govori o mjestu u kojem se sve događa. Jeftina kockranica s mašinama za igru, i očajnicima koji se nadaju da će otići kući punih džepova, odakle niko nikada nije otišao, zapravo je vrlo dobro zapažanje o tome gdje su otišli naši životi. U nekakvu rupu na ničijoj zemlji, gdje, kako pjesnikinja kaže, maštamo o svjetovima za koje naši pasoši ne vrijede. Bolna, ponekad brutalna knjiga koja uzdiže poeziju, i bavi se vrstom spoja univerzalnog i kosmičkog. Nije vrijeme za poeziju, kao što nije vrijeme ni za nošenje snova, ali, kao u pjesmi Mišić – izopći se ako se ne koristi. Vjerujem da je ovo još jedan glas koji će u budućnosti imati šta reći, jer smo autoricu dosad prepoznavali kao novinarku, a ti se poslovi često susreću: novinarstvo je zemaljska, a poezija „nebeska“ stvar. Okrenite zato stranice ove knjige i zavirite u nju. Neki od stihova u njoj imaju efekt ogledala –

Ahmed Burić, 15. mart. 2022. Sarajevo

**

Saida Mustajbegović ispisuje ovu zbirku o gubljenju tla pod nogama, uznemirenu zbirku o svim našim lutanjima. Intimistička i lirska, poezija nam uzgred otkriva svoju intimnu geografiju, geografiju malih ulica, kućnog praga, prozora, komšiluka i sete, sećanja i čekanja. Detinjstvo je važan motiv u Saidinom stvaralaštvu. Ovde je ono prepuno praznog hoda, čekanja, dokonih trenutaka oko šporeta, ogledala i knjiga. Detinjstvo je u ovoj zbirci upravo ono što vam o detinjstvu retko ko priča – vreme ukočenosti, vreme zavisnosti od drugih, istovremenog nemira i bezbrižnosti. Ova zbirka prepuna je senki, senki ljudi kojih više nema, kao i mesta koja to više nisu. Autorka beleži stanja u kojima sreće te senke od ljudi, u senkama bivših mesta, ispisujući takođe priču o prekidu, o uniformama i ratu, depersonalizovanom ratu sa televizora, kao i našem, ličnom ratu sa svakodnevicom. Prepuna je i čežnje, kako one detinje, za Fa sapunima i mitološkom tetkom iz Nemačke, kao i čežnje za radosnim buđenjem u nekom drugačijem svetu. Gradeći pažljivo i minimalistički metafore i poređenja, ova nas zbirka vodi kroz prošlost koja vrlo lako može biti naša, kao i sadašnjost u kojoj se često nalazimo nesnađeni, pronalazeći ipak lepotu u prirodi. –

Ana Pejović, 26. februar 2022. Beograd

**

Zapis o poeziji Saide Mustajbegović

Poezija, iz perspektive i čitatelja i pjesnika, zna počesto ostati na razini monologa, u kojem riječi, brušene više umom nego jezikom, odjeknu negdje u nutrini bez da im se osjeti vanjska zvučnost i lepršavost. Nekada je ta preskriptivna i zatvorena forma poželjna i dostatna. Ova zbirka pjesama Saide Mustajbegović, međutim, spada u drugačiju poeziju, onu u kojoj se čitatelj osjeća više kao sugovornik nego recipijent pjesničkih poruka. Saidine pjesme progovaraju i razgovaraju. Progovaraju o osobnom i kolektivnom, o vremenu i prostoru koje (meta)fizički dijelimo i koji nas omeđuju i određuju. Iz nekih pjesama tutnji protest protiv iznova nametnutih rampi, koje nas razdvajaju i pred kojima padamo, kao Walter Benjamin pred španjolskim rampama, čiji dobri duh lebdi u pjesmi Duh padajućeg vojnika. U toj i drugim Saidinim pjesmama, one koji pažljivije osluhnu, pjesnikinja vodi izvan korica svoje knjige, u knjige i riječi pisaca i dobrih duhova, koje prepoznajemo i slutimo: u jednoj kao da se Nedžad Ibrišimović nastanio; iz druge kao Tvrtko Kulenović progovara. (Pre)ostale dobre duhove ostavljam čitatelji(ca)ma da sami prepoznaju i njihove poruke dešifriraju. Ono što želim istaći jeste da je ova zbirka također prozor u spisateljicinu osobnu biblioteku, u djela i pisce koji su odredile njen pjesnički i humanistički kurs, a koji, oslobođen patosa i ogoljen do ljudskosti, ne estetizira niti romantizira stvarnost, nego je kritički problematizira i etički preispituje. Prije svega, Saida je pjesnikinja svojeg vremena (i svojeg stila) i ona se kreativno hvata u koštac sa svim bitnim društvenim fenomenima post-genocidnog društva, podsjećajući nas da umjetnost ne smije ostati neutralna ili indiferentna pred licem zla. O pisanju o zlu koje je samo sebe ispisalo i ljudsku kreativnost obesmislilo — odnosno o (be)smislu poezije nakon Auschwitza, kako se svojevremeno tvrdio njemački filozof i umjetnik Theodor Adorno — još uvijek se vode debate. U osnovi ove moralne dileme leži odnos etike i estetike umjetničkih formi koje se bave problematikom ljudskog zla, jer, po Adornu, puko pisanje poezije, tj. estetika bez etike, u kontekstu ljudske patnje, je čisti barbarizam. Umjetnost nakon genocida ima etičku odgovornost ne da ublaži, zamaskira ili uljepša brutalnu stvarnost, nego da je ogoli i prikaže u svoj njenoj surovosti, pa čak i ono što se nekad običnim osjetilima ne može prepoznati. Poezija Saide Mustajbegović konfrontira zlo koje je osakatilo njenu generaciju te, kroz svoju poeziju, nudi dinamiku u kojoj estetika i etika nisu u antagonizmu, niti u nekom „dejtonskom“ kompromisu, nego objedinjene istovremeno slave život i traže odgovornost — ljudsku i generacijsku — za svijet koji smo naslijedili, koji dijelimo i koji ostavljamo onima koji dolaze iza nas.

Prof. dr. Hariz Halilović

**

Saida Mustajbegović - Dok čitamo treći svjetski rat

Otkako nas ima nad nama su zvijezde i mjesec, katkad oblaci dobrostivi ili divlji. Otkako me ima pred očima mi plamteća pe‑ čurka, koja je trajno promijenila svijet. Ima tu još mnogo slika, ugodnih s kojih često gubim fokus ali i onih manje dopadljivih s kojima srastem. Po tome nisam posebna, rođena na Balkanu, u nekoliko država, orođena strahovima ličnim i nacionalnim. Jed‑ nine i množine kreiraju okvir koji zovemo individuom, grupom ili nacijom. Često ne razlikujemo granice jednog ili drugog. S ta‑ kvim mislima i emocijom završila sam rukopis u drugom mje‑ secu 2022. i zamolila nekoliko meni dragih ljudi da ga pročitaju i napišu nešto o njemu. Naknadno sam shvatila da je svako od njih dio moje knjige. Svako od njih se u jednom trenutku utkao: Darko Cvijetić utjecao je na moje pisanje, vjerovatno trajno; Ana Pejović u djetinjstvu je dijelila iste ulice i učionice; s Ahmedom Burićem dijelila sam redakciju, interesovanja i prijatelje. Čekajući njihova čitanja, čitala sam Treći svjetski rat. Sklona potiskivanju straha, poezijom i umjetnošću branila sam se od ludila koje nas zapljuskuje posljednjih godina. Činila sam to i u februaru, nakon kojeg u Evropi ništa nije isto. Zato sam mišljenja da moja poezija, bez njihovog čitanja nije potpuna. Prof. dr. Hariz Halilović nije manje važan, već je i u životu i s recenzijom došao nešto kasnije

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar