Ani Radošević-poetesa pokreta – Saida Mustajbegović

**

Dobro je čitati ... čitati o zaboravljenim ili skrajnutim Ženama ... čitati i pamtiti njihov rad, poštovati njihovo znanje, učiti iz njihovih iskustava i to znanje, znanje o tim Ženama prenositi dalje.

**

Pripovjedačica i pjesnikinja, sociologinja, pasionirano povećena istraživanju svijeta oko nas, Saida Mustajbegović bavila se i novinarstvom, a iznimno bliska joj je književnost. Piše prozu i poeziju. Autorica je dokumentarnog filma o avangardnoj umjetničkoj grupi Collegium Artisticum. Priče Saide Mustajbegović objavljene su u zajedničkim zbirkama „Ključ je ispod otirača“ u izdanju Francuskog i Goethe instituta te u zbirci „Literarno mjerenje grada“, u izdanju Goethe instituta i Bosch-a. „Leteralno mjerenje grada“ ima i austrijsko izdanje - Literarische Vermessung einer Stadt Drava, Vienna, Austria 2012.godine. Saidine priče se nalaze i u zbirci priča, eseja i pjesama pisaca u rezidenciji Landis&Gyr Stiftung 1971-1921 Geschichte und Fakten“, Landis&Gyr Foundation, Zug, Switzerland, izdanje 2021.godine. U časopisu „Odjek“ objavljena je prva priča Saide Mustajbegović - „Čipka od azbuke“. Prvu knjigu -  zbirku priča Saide Mustajbegović „Kuća bez krova“ objavila je Izdavačka kuća Buybook, kao i njenu prvu knjigu poezije „Nenošeni snovi“. Knjigu „Ani Radošević – poetesa pokreta“ zajedno su objavili TPO Fondacija, Jevrejsko kulturno-prosvjetno i humanitarno društvo „La Benevolencija i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Knjiga „Ani Radošević – poetesa pokreta“ dostupna je na web stranici TPO Fondacije.

**

Šapat umjetnosti Ane Rajs Radošević

Zlatna epoha umjetnosti u Čehoslovačkoj između dva svjetska rata obuhvata razdoblje izuzetne kreativnosti i kulturnog procvata. Ovaj period obiluje raznolikošću umjetničkih pokreta i stilova, što ga čini razdobljem bogate umjetničke produkcije u različitim područjima poput slikarstva, književnosti, arhitekture, pozorišta i filma, stoga nije iznenađujuće da Saidu Mustajbegović upravo ova epoha i njeni umjetnici privlače i da se u njoj vješto snalazi. Mnogi akteri pridonijeli su stvaranju originalnih i inovativnih djela koja su odražavala duh vremena i političkih promjena.

U ovom ekspresionističkom, konstruktivističkom i razdoblju funkcionalizma neki od najpoznatijih čehoslovačkih umjetnika bili su slikari František Kupka, Josef Čapek, Toyen i Emil Filla; književnici poput Franz Kafke, Karela Čapeka i Jaroslava Hašeka; arhitekti Adolf Loos, Jožo Plečnik i Jan Kotěra. Uz bogatu umjetničku produkciju, Čehoslovačka je između dva svjetska rata također bila središte kulturnih događanja u srednjoj Evropi, privlačeći umjetnike, intelektualce i inovatore iz cijelog svijeta. Ovo razdoblje ostavilo je trajni pečat na čehoslovačku kulturu i zadržalo naslijeđe koje se i danas cijeni i proučava u svjetskim kulturnim krugovima.

Istraživanje Saide Mustajbegović o svestranoj umjetnici Ani Rajs Radošević upravo je priča u kontekstu političkih turbulencija i kulturnih promjena u Evropi u prošlom stoljeću na tlu Čehoslovačke i zemalja bivše Jugoslavije. Kroz intimnu priču, čitaoci dobivaju uvid u širu društvenu i političku situaciju tog vremena, kao i život umjetnika i kulturnih radnika u različitim sredinama.

Novorođena Čehoslovačka bila je plodno tlo za razvoj raznovrsne kulturne scene, uključujući i pozorište koje je bilo značajno oblikovano avangardnim idejama i eksperimentima. Ovaj period označen, i kao razdoblje sintetičkog pozorišta, poetističkih scena i preteča praške laterne magike, bilo je odraz širih promjena u društvu, politici i kulturi. Ovo je bilo vrijeme entuzijazma i nade za novi početak, kao što i vidimo u studiji Mustajbegović, što je utjecalo na umjetničke pokrete u modernom čehoslovačkom društvu, gdje se težilo istraživanju novih načina izražavanja umjetničke vizije. Istovremeno, praško umjetničko razdoblje Ane Rajs bilo izazovno i obilježeno političkim nemirima, kao što su nesuglasice između nacionalnih grupa unutar Čehoslovačke republike i rastući utjecaj nacizma u susjednoj Njemačkoj. Ovi faktori utjecali su na teatarsku scenu, ali istovremeno su je i nadahnjivali da istražuje društvene i političke teme kroz umjetnost što autorica vješto prezentira.

S druge strane, zahvaljujući studiji Mustajbegović zabilježena je još jedna vrijedna i zapažena umjetnička i ljudska priča. Otrgnuta je zaboravu. U njenoj interpretaciji vidimo Anu Radošević, talentiranu umjetnicu, koja je svojim izvanrednim umijećem obogatila pozornicu srednje Evrope, reprezentativni primjer profesionalne predanosti, rada  i strasti prema umjetnosti. Gdje god da se preselila za „većom“ scenom permanentno se usavršavala i educirala posebno u oblasti glume i plesa. Njen životni put bio je ispunjen hrabrošću, strašću prema umjetnosti, odanošću prema kolektivu i nepokolebljivom predanošću svojim umjetničkim idealima.

 Mgr. Hasan Zahirović, Ph.D.

**

Iz knjige „Ani Radošević – poetesa pokreta“

Saradnja sa Francom Zeffirellijem i Raymondom Rouleau

     U domaćoj štampi svojevremeno malo se pisalo o koreografskoj saradnji Ani Radošević s Francom Zeffirellijem, oskarovcem, filmskim i operskim rediteljem te Raymondom Rouleau, glumcem i rediteljem. Nekoliko godina prije smrti Ani Radošević, u neobaveznom ćaskanju te informacije su zatekle muzikologinju Nadeždu Mosusovu. Tišinu i zaborav prekinula je razgovorima s Ani koji su objavljeni u posebnom prilogu Orchestra plus 19/20. Potpunija je impresija o ovim izuzetnim saradnjama kada se pročita i razgovor Ani Radošević u knjizi Estetika operske režije autora Radoslava Lazića objavljenoj iste godine kad i razgovori s Mosusovom. O prijateljstvu i poštovanju koje je nastalo u periodu od 1960. do 1970. godine svjedoče i razglednice koje je Zeffirelli slao Ani Radošević s mnogobrojnih putovanja, a koje je sačuvala njena pokćerka Rea Živković. Zeffirelli nije štedio komplimente i nerijetko je isticao da je Ani njegova najdraža koreografkinja.

Saradnja je počela preporukom Oskara Danona. Prilikom gostovanja beogradske Opere u Veneciji, prisutan je bio Zeffirelli koji se interesirao da li neko iz njihovog Pozorišta radi staru operu. Maestro Danon mu je odgovorio da je Ani Radošević 1953. godine postavila Purcellov balet Vilinska kraljica.

Brzo su se Ani i Franco dogovorili da radi koreografiju u Alcini Georgea Friderica Handela, u kojoj ima osamnaest igračkih numera u Teatro la Fenice. Povela je Katarinu Obradović da igra solo. Bio je to i italijanski debi Joan Sutherland u naslovnoj ulozi.

Zeffirelli je tražio da Alcinu doživi kroz orijent (Alcina je čarobnica koja je vladarka na nekom fantastičnom ostrvu), što je i sprovela koristeći se poznavanjem egzotičnih igara. Italijanske kritike isticale su njen koreografski rad. 

     Saradnja se nastavila. Alcina je poslije postavljena u Dallasu – tu je solistkinja baleta bila Natalija Krasovska,^[1] pa onda i u Londonu u Covent Gardenu (Royal Opera Hause).

Zatim je uslijedila Euridice Jacopoa Peria, u čuvenom baroknom parku Bobili, na firentinskom majskom festivalu.

Veliki Zeffirelli odobravao je njen prilaz postavkama, njen ga je način podsjećao na stil ruskog koreografa Aleksandra Saharova. Pretpostavljala je da je tome razlog to što je polazila od muzike, ne zasnivajući pri tom koreografije na koracima klasičnog baleta. U Italiji su je nazvali koreografkinjom prve klase. Ono što jedni hvale dešava se da drugi kritičari kude. Tako je Zeffirellijeva Aida u milanskoj Scali dobila dobre i loše kritike. Za nju je Ani postavila balet. U Scalu je otišla sa strahom. Strepila je kako će je prihvatiti i ti nije bilo bez razloga, ali Zeffireli je bio taj koji postavlja uslove rada, a u tom slučaju želio je da ona radi koreografiju. Inače, zaista je neobično da se za Verdija dovodi neko iz Beograda, ili iz slavenskog svijeta uopće. Ani je tek u Italiji shvatila njegovu veličinu. Isti problem je bio i u Londonu za Alcinu, jer oni Handela smatraju za svoga. Imala je i Ani priliku da pomogne Zeffirelliju kao reditelju.

Prije toga je, u svojstvu prevoditeljice, prisustvovala probama Don Đovanija u Beogradu 1953. Dirigent je bio iz Beča. Isto djelo spremao je Zeffirelli u Dallasu. Zbog problema koji se javio između njega i ansambla predstava umalo nije otkazana. To je u Americi nezamislivo. Zatim se umiješala Ani koja je uspjela uputiti izvođače. O rezultatu njenog ondašnjeg angažmana govori činjenica da joj je nakon toga ponuđen stalni angažman u Dallasu.

     U vrijeme saradnje sa Zeffirellijem pozvao ju je i Raymond Rouleau, belgijski glumac i reditelj koji joj je ponudio da u Rimskoj operi radi postavku Rossinijevog baleta Kralja gurmana. Morala ga je odbiti zbog bolesti iako se toj saradnji radovala. Tri godine kasnije prihvatila je njegov poziv i radila je koreografiju u operi Orfej za Holandski festival u Amsterdamu. I tu je bilo protesta zbog njenog angažmana.

**

Rad u penziji

Penzionisana Ani Radošević uradila je koreografiju za Verdijevu operu Ernani. Radila je i dalje muzičke umetke za dramske predstave. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu sarađivala je s Tomislavom Tanhoferom, s Bojanom Stupicom je radila na komadu Glorija Ranka Marinkovića i Brechtovoj Prosjačkoj operi. U Beogradskom dramskom pozorištu radila je na koreografiji u komadu Plači voljena zemljo sa Sojom Jovanović. Saradnja se nastavila i na gostovanjima ove rediteljice u Nišu, Subotici i drugdje.

Radila je na filmu i televiziji vrlo često. Za Radmilu Bakočević napravila je koreografiju na djela domaćih kompozitora na televiziji. Za dječije pozorište “Boško Buha” prevela je dramu Benoševe Susret.

Zanimljiv joj je rad bio na televiziji u seriji Viva la musica, koju je režirala Mirjana Samardžić na prvom programu RTS-a.

Ani se zbog bolesti se povukla s televizije te iz drugih poslova. Po odlasku u penziju napisala je knjigu O scenskim izvođenjima Ohridske legende Stevana Hristića.   

Posljednjih petnaest godina života Ani je bila aktivna članica Društva prijatelja  Jugoslovena, Čeha i Slovaka. Organizirala je veliki broj tribina, koncerata i predavanja, kako bi članstvo upoznala sa češkom i slovačkom kulturom, muzikom i umjetnošću. U tome su joj pomagali operski pjevači, balerine i glumci, koji su se rado odazivali na njen poziv. Organizirala je tribine i predavanja o Masaryku, Čapeku, Smetani, Dvoržaku i Janačeku.  

Kako su godine prolazile, Ani je sve češće čeznula za domovinom. Često je do kraja života odlazila u Prag i sticala nove prijatelje. Na njenom radnom stolu uz porodične fotografije stajala je i jedna njenog vječnog prezidenta Masaryka.  

**

Život poslije kraja

     Djela Ani Radošević nastavila su živjeti i nakon što je njena životna zavjesa spuštena.

Oči je sklopila krajem decembra 2004. godine. Već u februaru 2005. godine Društvo prijateljstva, Jugoslovena, Čeha i Slovaka u Beogradu organiziralo je u dva navrata čitanje njenog rukopisa – prijevoda knjige o značajnim muzičarima koji su tokom dva stoljeća djelovali u Pragu. Vrijedna, uporna i sistematična s mnogo entuzijazma, iako sa sve manje snage, radila je do posljednjeg mjeseca na spomenutom radu i namjeravala ga je predočiti članovima Društva. U neobjavljenoj bilješci Ree Živković stoji da „knjigu koju je napisala Ani, ali nije uspela da je sama prezentuje. (...) posao je preuzela Maja Gruden, koja je čitala tekst i pred svako poglavlje puštala odabranu muziku kompozitora o čijoj se poseti u Pragu čitalo.“ Večeri i čitanja prijevoda organizirani su pod nazivom „Bili su u Pragu“ a pratili su ih slajdovi i muzika koju je za njih odabrala sama Ani Radošević za života. Rukopis je ostao u toj formi. Nikada nije odštampan.

Četiri godine kasnije, u sarajevskoj galeriji Collegium Artisticum, 16. oktobra 2008. godine, postavljena je spomen-ploča s imenima osnivača istoimene avangardne grupe Collegium Artisticum – Oskara Danona, Jahiela Fincija, Voje Dimitrijevića i Ani Rajs Radošević. Sedma dekada od njihovog djelovanja obilježena je i otvorenjem umjetničke izložbe „1939“ autorice Ivane Udovičić, uručenjem priznanja „Ključ Grada Sarajeva“ maestru Oskaru Danonu te otvorenjem internacionalnog teatarskog festivala MESS.

Anina usvojena kćerka Rea povodom stogodišnjice njenog rođenja inicirala je niz događaja. U Muzeju Narodnog pozorišta u Beogradu 13. oktobra 2015. Godine, organizirano je „Veče posvećeno Ani Radošević“. Eminentni savremenici i svjedoci njenog rada hronološki su navodili stavke iz njene biografije ilustrirajući ih vlastitim anegdotama.  

O nevidljivim nitima, kojima se rad Ani Radošević isprepleo kroz historijat beogradskog baleta na spomenutom skupu povodom stogodišnjice njenog rođenja, kazala je Milica Zajcev, srpska plesna kritičarka i teoretičarka. Prizivajući iz nezaborava sliku osnivačice i prve direktorica Srednje baletske škole „Lujo Davičo“ u Beogradu, vidjela ju je u čizmama, vojnoj košulji kratkih rukava i širokom kaišu oko struka. Bila je jedna od prvih polaznica škole koja je svjedočila kako je direktorica nabavljala nastavne materijale, rješavala sukobe i jačala saradnju među različitim pedagozima. 

 „Predstava traje i poslije spuštanja zavese i izlaska publike iz pozorišta, zato što svaki gledalac ponese duboko u sebi bar neki njen dio koji se povremeno javlja u njegovom sećanju kao odjek nekadašnjih zbivanja, zbog čega moramo od prvog do posljednjeg takta Travijate da damo sve od sebe da bismo pripremili i izveli to opersko remek-delo najbolje što možemo.“^[2]  Riječi Ani Radošević povodom stogodišnjice rođenja zapisao je Vladimir Jovanović, nekadašnji solista Opere Narodnog pozorišta u Beogradu i profesor na novosadskoj i beogradskoj Akademiji umetnosti. Upoznao je Ani 1960. na prvoj horskoj probi Verdijeve Travijate. Bio je to njihov prvi susret kojeg se živo sjećao i pola vijeka kasnije.

 Zajceva je zapisala da su Anine koreografije u operama, dramama, na filmu i televiziji odlikovale stilska čistota, maštovitost, izuzetna muzikalnost i plastična plesna leksika, uvijek prilagođena vremenu u kojem se određeno djelo dešava.^[3]

Trideset godina nakon što je napisana, a trinaest godina nakon smrti Ani Radošević, objavljena je njena studija O scenskim izvođenima Ohridske legende Stevana Hristića. Izdavač je Muzikološki institut pri Srpskoj akademiji nauka. Urednica izdanja Melita Milin u Uvodnoj napomeni napisala je: „Knjigu o scenskom životu Hristićeve Ohridske legende autorka je napisala na podsticaj muzikologa Mirke Pavlović koja je kao i ona bila članica projekta SANU Savremena srpska muzička scena.“^[4]

Nadežda Mosusova koja je bila zadužena za organizaciju postuhmne objave prethodno spomenute knjige u Predgovoru je napisala da „bez obzira na 'državni socijalizam' u jugoslovenskoj umetnosti Ana Radošević unela je novi burjanovski duh u beogradski nacionalni teatar kada se osamostalila kao operski reditelj i koreograf.“ ^[5]

     U međuvremenu rijetke su studije i tekstovi o glasovitom Zeffirelliju u kojima se ne spomene i ime Ane Radošević na italijanskom, kao i u knjigama koje objavljuju najprestižniji svjetski univerziteti. 

Jedno od najnovijih spominjanja lika i djela Ane Radošević, vezano za njen kratki period rada u Collegium Artisticumu, dešava se u dokumentarnom filmu Boje i ritmovi nemira (2022) čiji je scenarij i režiju priredila potpisnica ovih redova.

**

Priča o presađenom drvetu

(dio neobjavljivane bilješke - Rea Živković, usvojena kćerke Ani Radošević)

Kada govorimo danas o Aniki moramo naglasiti da je ona bila izuzetna osoba i veoma talentovana, svestrana i obrazovana umetnica i da se svakom poslu predavala. Njen život imao je mnogobrojne obrte i nepredviđene prepreke, ali ona se dosta uspešno nosila sa problemima i nedaćama. Tako je to izgledalo njenim prijateljima i poznanicima. Bila je tiha, krajnje nenametljiva, skromna i povučena. Svoje uspehe nije isticala niti je o njima govorila. Nije prikupljala ni dokumentaciju o svojim režijama ili gostovanjima. Kada je gostovala u inostranstvu, većinom nije ostajala na premijeri. Vraćala se kući posle generalne probe. Zbog toga nije imala ni jedan program, ni jedan plakat kao ni kritike.

     Međutim, onaj ko je Aniku bolje poznavao, znao je koliko je ranjena, koliko je osjetljiva bila. Jedna je od najtežih boljki bila je nostalgija i osjećaj da se, iako se veoma trudila, nije prilagodila današnjem svetu i ljudima. Osećala se drugačijom, i neprihvaćenom. Neki su je smatrali čak odbojnom.

     Ona jeste bila drugačija, imala je drugačije principe, drugačiji sistem vrednosti, različite prioritete, a bila je jako stroga prema sebi pa je to, očigledno, očekivala i od drugih. Dosta je strogo ocjenjivala druge, jer je i od drugih očekivala ono što je postavila kao merilo stvari.

     Volela je da zapisuje svoja zapažanja ili neke misli, pa su neki od zapisa čak dobijali oblik malog eseja ili priče. U jednoj priči govori o drvetu osušenih grana. Drvo je bilo teško zapaziti i stajalo je neupadljivo, bilo je sitno, a na njemu nijednog lista. Drvo je bilo okruženo visokim, bujnim i rascvetalim rastinjem. Suvo drvo, imalo je čudno izvijene grane od kojih su vetrovi stvarali tokom vremena najrazličitije oblike. Drvo je bilo kao nestvarno i kao da je bilo usamljeno. Ljudi su se divili raskošnoj lepoti rascvetanog rastinja oko drveta. Retko ko je zapazio suvo i neobično drvo. Ali, onaj koji ga je zapazio, bio je zadivljen čudesno izvijenim granama, koje ogoljene stoje usred bujne prirode. Priča o beznačajnom golom drvetu bila je sasvim obična. Ono je bilo presađeno. Presađeno na mesto gde su duvali divlji vetrovi, u kojima sunce jače prži i koja često nanosi bol. Lišće sa drveća imalo je svoj govor i ima svoja osećanja. Malo, suvo drvo govorilo je suviše tiho a zaklanjalo ga je visoko drvo. Drvce nije moglo da vidi nebo. Kad bi ptica sela na njegovu granu, drvo je bilo srećno i počelo bi da cveta.

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar

^[1] Natalija Krasovska molila je poslije američkog iskustva s Ani da joj za koncertne nastupe postavi Sibeliusov Valse triste.

^[2] Ani Radošević sto godina od rođenja, tekst je Vladimira Jovanovića objavljen 2015. godine u povodu jubileja u časopisu za pozorišnu umjetnost Teatron br. 172/173, Muzeja za pozorišnu umetnost Srbije.

^[3] Igra što život znači, Milica Zajcev, Muzej pozorišne umjetnosti Beograd, 2012. 

^[4] O scenskim izvođenjima Ohridske legende Stevana Hristića, Ana Radošević, Muzikološki institut SANU, Beograd, 2017.

^[5] Ibid.