Nedjeljom u 10 - Pašović: Umjetnost mora štititi i osvajati prostor slobode, umjetnost me nikad nije izdala

Razgovarala: Aida Hasanbegović

Živimo u, geopolitički posmatrano, turbulentnom i veoma izazovnom vremenu kada kapital inteligenciju želi pretvoriti u robu, a politika u klasnog neprijatelja. Živimo u svijetu opterećenom totalitarizmom i nepravdom, brutalnosti moći i sunovratu etičkih načela. Šta se dešava s naslijeđenim kulturnim kapitalom? Da li umjetnost posustaje pred najezdom destrukcije i šta umjetnik mora i može učiniti pred tolikom količinom realnog užasa?

Gost Nedjeljom u 10 bio je jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih reditelja, Haris Pašović. 

Govoriti o globalnim temama, o kontroverznim, bolnim, poput vršnjačkog nasilja, femicida, imati umjetnički stav o anomalijama društva, znači ne biti nijem, a biti sposoban dijeliti najvažnije vrijednosti. Vi ste, gospodine Pašoviću, uvijek isticali da umjetnost ima misiju, da bude lijepa, da čovjeka čini sretnim, da slavi vrijednosti  života, ali i da bude korektiv društvenim devijacijama.
„Pa jeste. To je cilj koji želim uspostaviti u onome što radim, a znam da i dosta drugih umjetnika misli slično. Međutim, jasno je da to nije tako lako. Nije lako ni u najboljim okolnostima, a posebno je teško u težim okolnostima. Ali ja ne volim da se žalim. Ne volim da se žalim iz više razloga. Prvo, Vi ste sada nabrojali i opisali sliku svijeta koja je zaista teška. Ljudima je, što bi se reklo, puna kapa te težine i ne bih htio da joj još i sam doprinosim. S druge strane, mi ipak u umjetnosti živimo jedan prilično privilegiran život. Ne kažem to da bih rekao da je naš posao lagan. Nije. Naš posao je također težak. Međutim, nije težak kao posao rudara, nije težak kao posao nekoga ko gotovo svakodnevno rizikuje život odlazeći na posao, niti kao posao ljekara koji u svojim rukama drži nečiji život. Mi smo oslobođeni te vrste težine. Zato ne volim ni da se žalim, a ne volim ni kada se moje kolege žale, jer to nekako djeluje nepristojno.“

Za taj prostor nužna je umjetnička sloboda, a ona se, nažalost, ne podrazumijeva. Koliko je teško doći do nje zbog vanjskih, ali istovremeno i unutrašnjih okova?
„To ste vrlo precizno definirali. Jedna od najvažnijih zadaća umjetnosti upravo jeste da štiti i osvaja prostor slobode, bez kojeg nemamo zdravo društvo. Moramo, posebno kod nas, ali ne samo kod nas, insistirati na tome. U Bosni i Hercegovini nemamo neki politički, vrlo jasan program nijedne stranke koja se zalaže za slobodu govora, demokratiju, umjetničku slobodu i slobodu medija. Ako pitate političare, oni će u načelu reći da jesu za to, ali u praksi vidimo da, u najboljem slučaju, ne polažu dovoljno računa o tim pitanjima, a nerijetko i utiču na ograničavanje različitih sloboda – bilo da je riječ o novinarskim slobodama, bilo o slobodi umjetnika. Vidjeli ste kako su u Republici Srpskoj donosili zakone koji direktno ograničavaju slobodu govora. Ima takvih tendencija i u Federaciji. Nije to baš dobra situacija. Zato je važno da umjetnici rade najbolje što mogu i da podsjećaju društvo na ono što je u osnovi ljudskog odnosa jednih prema drugima i šta je u osnovi slobode o kojoj ste govorili.“

U vrijeme kada mnogi nastoje marginalizirati kulturu, najčešće finansijskim ucjenama, osim umjetnošću, kako se suprotstaviti nečijoj želji da vladaju neukost i siromaštvo duha?
„To nije samo današnje pitanje. To je pitanje koje prati politiku i umjetnost cijeli život. To je stalna napetost između politike koja želi ostvariti kontrolu i umjetnosti koja tu kontrolu ne želi, koja želi da se slobodno izražava. To mora ostati tako, ali vrlo često za to plaćamo veliku cijenu. Na neki način smo ucijenjeni time što je to naš posao i što mi želimo da ga radimo. Zato na umjetnike postoje pritisci s različitih strana i na različite načine. Ima još jedna stvar. Kada su u pitanju društveni slučajevi koji predstavljaju kršenje nečijih sloboda ili borbu za nečije slobode, često ćete vidjeti da umjetnici, barem kod nas, posebno oni najistaknutiji, govore o tim slučajevima i podržavaju organizacije i pojave koje se za te slobode bore. Obrnuto nije tako. Kada mi imamo problem, ne vidimo da drugi ljudi podržavaju nas. Ako je riječ, recimo, o LGBT zajednici, vrlo često ćete čuti da se umjetnici bune protiv napada na njih. I to je ispravno. Ali, s druge strane, ja nikada nisam čuo da, recimo, Sarajevski otvoreni centar podržava nekoga ko ima problem – bilo da je riječ o Jasmili Žbanić, Danisu Tanoviću, meni ili bilo kome drugom. Od umjetnika se očekuje da podržavaju svakoga, dok se ne očekuje da različite nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima i slobodama, ali i drugim društvenim pitanjima, podrže umjetnike kada je njima potrebna podrška. Mi nekako ne dobijemo taj glas koji nam je potreban.“

Hoćete da kažete da se očekuje da vaši problemi budu isključivo vaši lični problemi?
„Upravo to. Ali to bismo morali prevazići. Morali bismo utvrditi da su to zajednički problemi, problemi svih nas kao društva. Ono što je kod nas problematično jeste to što kao društvo sve teže funkcionišemo. Zato je, naprimjer, festival kao što je Sarajevo Fest veoma bitan. Taj festival ne ide na spektakl. Mi nismo festival koji je zabavan, nismo festival koji dovodi turiste i pravi zabavu. Ja podržavam i Sarajevo Film Festival i sve druge festivale koji imaju takvu misiju. Zaista ih podržavam i mislim da je odlično to što rade. Ali istovremeno moramo imati i nešto drugo. Moramo imati kritički pogled na stvarnost. Moramo se baviti i temama koje nisu pogodne za ljetnu zabavu. Mi ćemo sada, naprimjer, imati jednu predstavu iz Poljske koju je režirao veliki poljski reditelj Norbert Rakowski. Predstava se zove 'Ja sam nigdje', a govori o eutanaziji – o pravu da kontrolišemo vlastitu smrt kada život postane previše bolan i komplikovan. To je važna tema i važno je da se o njoj u jednom društvu govori.“

Sarajevo Fest kao prostor društvenog dijaloga i javnog govora.

„Mi nemamo takvih razgovora u javnosti. Nemamo ih ni kod zakonodavca, ni u javnosti, ni u medijima. Prosto ih nemamo. E tu mi, kao umjetnici, dovodimo jednu superzanimljivu, izvrsnu predstavu. Igraju je poljski i španski umjetnici. To je značajna evropska predstava koja, između ostalog, pokreće tu temu. Imamo i druge predstave. Imamo predstavu koja govori o ženskom erosu. To je predstava 'Horsnij'( Horse Me) iz Grčke, Sofije Mavraganie, koja vrlo otvoreno, slobodno i provokativno govori o ženskoj seksualnosti. I to nam isto treba, jer mi nemamo takvih predstava, nemamo takvog javnog govora. Očekujem zapravo da će ta predstava proizvesti priličnu buru. Ali mi moramo biti spremni i na bure.“

Da, Sarajevo Fest je istovremeno estetski, ali i društveno angažiran događaj. Ovog septembra donosite predstave koje propituju mnoge dileme i činjenice koje prolaze kroz naš život, a neke od njih ostaju zauvijek.
„Tako je. Divno je da imamo neku radost u gradu, da se ljudi zabavljaju, vole i raduju. Jer to je život. Nije život samo da sjedimo i patimo. Ali, s druge strane, kada se reflektor usmjeri na neke naše probleme, onda ostajemo sa pitanjima koja su veoma bitna za naše živote, a na koja možda nemamo odgovor. I onda ja razmišljam da će doći neka mlada žena ili neki mladi muškarac, gledati tu predstavu i da će mu nešto značiti. Možda će doći neko od zakonodavaca i reći: Pa čekaj, mi moramo da vidimo možemo li u parlamentu pokrenuti temu eutanazije, jer je to human postupak i primjenjuje se u nekim zemljama. Moramo da vidimo šta znači kada se napadne ljepota, kao što je to u predstavi 'Smrt u Dubrovniku', koja govori o tome kako mladi Crnogorci, odnosno nove generacije, doživljavaju činjenicu da su Crnogorci bombardovali Dubrovnik 1991. godine. To nije još jedna ratna predstava. To je predstava o tome da je Dubrovnik jedan od najljepših gradova na svijetu. I kada vi bombardujete takav grad, kada hoćete da uništite tu ljepotu, koja nema nikakvo strateško značenje, nema vojne garnizone ili nešto slično, onda shvatite da je on nekome jednostavno smetao zbog svoje kulturne istorije i zbog svoje demokratske istorije. Trinaest vjekova oni su zapravo bili slobodni. Imaćemo predstavu 'Electra'. To je sada vrlo aktuelno, pošto se puno govori o filmu Odisej i o svim grčkim temama. Mi imamo jednu vrlo značajnu predstavu Dimitrisa Tarlowa, veoma značajnog grčkog reditelja, koja govori o osveti. To je priča o jednoj mladoj ženi koja je ostavljena na vjetrometini, kojoj je majka ubila oca i koja sada sprema osvetu. To je velika tema i kod nas.
I, naravno, tu je i predstava 'Brechtovi duhovi' Berliner Ansambla, koja dovodi više od 100 ogromnih lutaka na scenu, koje pokreću ansambl i muzičari. To je jedna fascinantna istorija 20. vijeka. Tako da sam ja sretan što smo mi uspjeli, uz pomoć Ministarstva kulture Federacije, koje nam je najviše pomoglo, zatim Ministarstva kulture Kantona, Gete instituta, Grčke ambasade i drugih naših partnera, koji su učestvovali u ovom projektu, da dovedemo te izuzetne predstave i da Sarajevo ponovo postane centar međunarodnog pozorišta, što se u proteklim godinama, nažalost, bilo izgubilo.“

Gospodine Pašoviću, više od 20 godina internacionalni teatarski projekt East West Centar Sarajevo uspješno traje. Rekla bih da mu je publika dala, odnosno osigurala život, birajući, prije svega, kvalitet. Željeti jedan širi kulturni prostor znači živjeti umjetnost punim plućima, i to se pokazalo kao pravi izbor. Da li je tajna East West Centra zapravo u njegovanju raznovrsnosti, kako u pogledu forme, tako i sadržaja?
„Apsolutno. Tako bih i ja to rekao. To je upravo naša misija, naš zadatak. To je ono što smo mi formulisali kao svoju zadaću i što uspješno radimo. A to, što Vi kažete, ne bi bilo uspješno da publika to nije prihvatila, zagrlila i podržala. Bez obzira na to što bi možda nekad bilo bolje da vičemo i nešto tražimo. Meni je to prosto nekako grozno. Ja stvarno ne mogu da se nadglasavam s javnošću oko stvari koja je, prvo, mala u odnosu na sve ostalo, a drugo, rekao sam već na početku: mi nismo najvažniji u društvu. Imamo velike ambicije, imamo odlične kontakte s Evropom, ljudi nas poštuju i razumiju šta radimo. Mi smo jedina članica iz Bosne i Hercegovine Evropske festivalske asocijacije i prosto smo nekako zaradili taj svoj status upornim i strpljivim radom. Mnogo puta smo morali da se, što se kaže, smanjimo, stisnemo, ali eto, još smo tu i još radimo.“

Posmatrate ljude koji stvaraju iz veoma ograničenih resursa, izložene neprestanoj torturi, svedene na pokretne mete. Možda je to jedno od najvažnijih iskustava o ljudskoj prirodi. Vi često govorite, gospodine Pašoviću, o tome da umjetnost kreira smisao i slavi život. U opsadi Sarajeva pronašli ste motiv da niko nema pravo da vas izolira od svijeta. Zato su nastajale predstave, održavani su koncerti, transformirali ste festival MESS, organizirali prvi Sarajevo Film Festival — mnogi to ne znaju. Da li ste mogli pretpostaviti budućnost SFF-a koji ovih dana živi svoje 32. izdanje?
„Oni su se stvarno lijepo razvili i postavili jedan značajan regionalni festival. Imaju svoje mjesto na evropskoj mapi festivala. Publika je to prepoznala, publika dolazi, gleda filmove, profesionalci dolaze iz cijele Evrope, svijeta, iz Balkana. Jednostavno, to je jedan dobar, uspješan projekat. Mi imamo jednu zanimljivu situaciju za koju niko ne zna kako će se razvijati, a to je umjetna inteligencija. To što se sada jako mijenja način pravljenja filmova vjerovatno će promijeniti i način gledanja filmova. Vidjet ćemo šta će to donijeti. Mi još ne znamo. To se možda neće dogoditi u naredne dvije-tri godine, ali nije baš ni da ćemo dugo čekati. Bilo bi dobro možda razmišljati o nekim alternativnim putevima, ako je to moguće, jer dosta je, onih i u svijetu, da kažemo, zatečeno. Vidimo da i veliki festivali, kao što su Cannes i Berlin, baš ne znaju šta će. Ali su svjesni da će doći promjene. Mi živimo u jednoj digitalnoj revoluciji koja je, bukvalno, uporediva s vremenom kada je Tesla otkrio izmjeničnu struju i kada je krenula industrijska revolucija. To je bukvalno na tom nivou. I kao što je tada život iz temelja bio promijenjen, mi ćemo sigurno ući u neki proces transformacije za koji u ovom trenutku ne znamo tačno kako će izgledati. Ali treba da budemo otvoreni, da gledamo lijevo i desno, da proučavamo i da pokušamo da nađemo načine da nas ne pregazi ta digitalna revolucija.“

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.