Naučnik koji je rano izgubio oca i odlučio da otputuje u 1955. da ga spasi

Nakon što je izgubio voljenog oca kada je imao 10 godina, Ronald Mallett je čitao HG Wellsa i Einsteina. Oni su inspirisali njegovu eminentnu karijeru teoretskog fizičara – i njegovu doživotnu ambiciju da izgradi vremeplov.

Profesor Ronald Mallett misli da je otkrio kako putovati kroz vrijeme. Tajna je, kaže on, u izvrtanju fabrikacije prostora i vremena pomoću prstena rotirajućih lasera kako bi se napravila vremenska petlja koja bi vam omogućila da putujete unazad. Biće potrebno još mnogo objašnjavanja i eksperimenata, ali nakon pola vijeka rada, 77-godišnji astrofizičar je došao do takvog otkrića.

Njegova tvrdnja nije tako apsurdna kao što se čini. Čitavi akademski odjeli, poput Centra za vrijeme na Univerzitetu u Sydneyu, posvećeni su proučavanju mogućnosti putovanja kroz vrijeme. Massachusetts Institute of Technology (MIT) radi na "mašini za preokret vremena" kako bi pokušali otkritie tamnu materiju. Naravno, još uvijek ima puno fizičara koji vjeruju da je putovanje kroz vrijeme, ili barem putovanje u prošlost, nemoguće, ali to nije baš san o naučnoj fantastici kakav je nekada bio.

Međutim, priča o tome kako je Mallett, sada profesor emeritus na Univerzitetu Connecticut, došao do ove tačke kao da je nastala u nekom stripu.

Godinu dana nakon što je izgubio oca, Boyda, u dobi od 10 godina, Mallett je uzeo primjerak knjige Vremeplov HG Wellsa i doživio je epifaniju: namjeravao je da napravi svoj vlastiti vremeplov, otputuje u 1955. i spasi očev život.

Mallett i dalje obožava svog oca i razmišlja o njemu svaki dan. Bio je izuzetno blizak s Boydom, kojeg opisuje kao zgodnog, eruditskog i smiješnog “renesansnog čovjeka” koji je pokušao da pobudi radoznalost kod Malleta i njegova dva brata i sestre. “Kada je preminuo, kao da se svjetlo ugasilo. Bio sam u šoku,” priča Mallett iz svoje radne sobe u Connecticutu.

Boyd je otišao u krevet sa svojom ženom Dorothy u noći njihove 11. godišnjice braka i duboko uzdahnuo. Tek kada ga je gurnula i kada mu je glava pala s jastuka "kao vreća brašna", Dorothy je shvatila da nešto nije u redu. Mallett se kasnije te noći probudio nakon što je čuo nekontrolisano plakanje svoje majke i saznao da mu je otac umro od srčanog udara. “Nisam mogao da shvatim kako je to moguće. Do danas mi je teško povjerovati da ga više nema. Čak i nakon 60 i kusur godina”, kaže on.

Boyd se borio u Drugom svjetskom ratu, a zatim, po povratku kući, koristio je račun za GI, koji je pomogao kvalifikovanim vojnim veteranima sa njihovim školarinama, da se preeduciraju u elektronici. Donosio je kući žiroskope i kristalne radio-uređaje, rastavljajući ih i objašnjavajući svojoj djeci kako funkcioniraju. Nakon što se porodica preselila u novi stambeni kompleks u Bronxu kasnih 40-ih, Boyd je počeo raditi kao serviser televizora.

„Obožavao sam ga“, kaže Mallett. “Jedno od velikih zadovoljstava za mene je bilo kada bi ga dočekao dok izlazi iz podzemne željeznice noseći svoju kutiju sa alatom kući. Bukvalno bi osvijetlio sobu kada bi ušao.”

Iako je Boyd skromno zarađivao za život, razmazio je svoju djecu i njihovu majku. „Radio je veoma, veoma naporno, volio je što ima porodicu i volio je da se igra sa nama“, kaže Mallett. “Jedna od posljednjih stvari kojih se sjećam bila je – na jedan od posljednjih Božića – htjeli smo bicikl, a on je uzeo dodatni posao. I svo troje smo dobili biciklo; to je bilo tako nevjerovatno od njega.”

Nakon što je Boyd umro, balon sigurnosti koji je stvorio za svoju porodicu je nestao. Dorothy i djeca preselili su se u Altoonu, Pennsylvania, kako bi bili bliže njenim roditeljima. Jednog dana, dok su Mallett i njegova braća šetali svojim novim komšilukom da upoznaju prijatelje, vidjeli su četiri bela dečaka kako se igraju u blizini i prišli su im da ih pozdrave. Kada su se približili, jedan od klinaca ih je nazvao pogrdnom N-rječju. Niko nikada ranije nije tako nazvao Malletta. Nešto je u njemu puklo i krenuo je udarati tog dječaka dok se nije izvinio. „Već sam tada bio na nekom mračnom mjestu. I taj događaj je samo doprinjeo tome, mislim. Postajao sam razdražljiv jer sam bio u veoma dubokoj depresiji nakon što je otac umro”, kaže Mallett.

Mallett nikada nije imao razloga da razmišlja o svojoj rasi u Bronxu. “Kvart u kojem smo živjeli bio je pretežno bijeli jevrejski kvart. I nikada nisam iskusio nikakav osjećaj predrasuda. Ja sam zapravo bio jedini Afroamerikanac u pretežno bijelim jevrejskim izviđačkim trupama i osjećao sam da se prema meni ne postupa drugačije od ostalih”, kaže on. Mallett je odjednom postao povučeni dječak, koji je bježao u svoj utješni svijet fantazije knjiga i časopisa. Jedna od tih knjiga bila je Vremeplov. „Nekako mi se činilo kao da se meni obraća“, kaže on. „Već prvi pasus je promijenio moj život. Još se sjećam citata: 'Naučni ljudi vrlo dobro znaju da je vrijeme samo neka vrsta prostora i da se možemo kretati naprijed i nazad u vremenu, baš kao što možemo u prostoru.'” Inspiriran slikom vremeplova na naslovnici knjige, Mallett je spojio repliku svog bicikla i tatinih rezervnih TV i radio dijelova. Ali, naravno, to nije uspjelo.

U filmovima, putovanje kroz vrijeme je jednostavno kao dijeljenje telefonske govornice s Georgeom Carlinom, ili à la Bill i Ted; dostizanjem 141 km/h u DeLoreanovom opremljenom fluks kondenzatoru iz Povratka u budućnost; ili prolijevanje napunjenog energetskog napitka preko kontrolne ploče hidromasažne kade, kao u filmu Hot Tub Time Machine iz 2010. U stvarnosti, to je malo teže. Pa, putovanje u budućnost je lako – zapravo svi to radimo sada – ali vraćanje u prošlost predstavlja daleko veći problem.

Neustrašiv, Mallett je nastavio čitati. Naišao je na Einsteinova djela. Čak je sa 11 godina shvatio da, prema Einsteinu, vrijeme nije apsolutno. Mallett je obrazložio da je ključ za ponovno viđenje svog oca bilo razumijevanje svega u toj knjizi, pa se vratio u školu, brzo postao jedan od najboljih učenika i završio školu sa svim peticama. Bez sredstava da ode direktno na koledž, pridružio se zračnim snagama, s namjerom da koristi račun za GI kao i njegov otac. „Bio je to veoma, veoma usamljen život“, kaže on. Birao je smjene u „gluho doba noći“ kako bi mogao učiti i “biti samo u svom svijetu, sa svojim knjigama”.

Nakon zračnih snaga, Mallett se upisao na Pennsylvania State University i postao jedan od prvih Afroamerikanaca koji je dobio doktorat iz fizike. Međutim, uprkos svom akademskom uspjehu, nije imao samopouzdanja da javno raspravlja o putovanju kroz vrijeme. Bile su to 1980-te i pričanje o tome još uvijek se nije čulo u “ozbiljnim” akademskim krugovima; to bi moglo biti samoubistvo u karijeri. Osim toga, odrastanje u „bijeloj“ Americi naučilo ga je da, koliko god se visoko popeo, i dalje je u opasnosti da bude nepoštovan.

Tek sredinom 90-ih, kada su ljudi počeli pričati o mogućnosti putovanja kroz vrijeme, Mallett se osjećao spremnim da bude otvoreniji u pogledu svog poduhvata. Problemi sa srcem značili su da je morao na operaciju angioplastike i proveo je svoje mjesece oporavka proučavajući svoja istraživanja. Mallett je svoj eureka trenutak pronašao u crnoj rupi.

"Ispostavilo se da rotirajuće crne rupe mogu stvoriti gravitacijsko polje koje bi moglo dovesti do stvaranja petlji vremena koje vam mogu omogućiti da odete u prošlost", kaže Mallett. Za razliku od normalne crne rupe, rotirajuća crna rupa ima dva horizonta događaja (površinu koja zatvara prostor iz kojeg elektromagnetno zračenje ne može izaći), unutrašnji i vanjski. Između ova dva horizonta događaja događa se nešto što se zove povlačenje okvira – povlačenje prostora-vremena.

„Dozvolite mi da vam to analoški dočaram“, kaže Mallett, strpljivo. „Recimo da trenutno imate šoljicu kafe ispred sebe. Počnete da miješajte kafu kašikom. Počelo je da se vrti okolo, zar ne? To radi rotirajuća crna rupa.” „Ali“, nastavlja on, „u Einsteinovoj teoriji prostor i vrijeme su međusobno povezani. Zato se i zove prostor-vrijeme. Dakle, kako se crna rupa rotira, to će zapravo uzrokovati uvrtanje vremena."

Iako u ovom uglu Mliječnog puta nema mnogo crnih rupa, Mallett misli da je možda pronašao umjetnu alternativu u uređaju zvanom prstenasti laser, koji može stvoriti intenzivan i kontinuiran rotirajući snop svjetlosti – “svjetlost može stvoriti gravitaciju… a ako gravitacija može utjecati na vrijeme, onda sama svjetlost može utjecati na vrijeme,” objašnjava on.

Neki od Mallettovih kritičara prigovorili su da bi njegova vremenska mašina morala biti veličine svemira kakvog poznajemo, te je stoga potpuno neostvariva i nepraktična. "Potpuno su u pravu; govore o galaktičkim vrstama energije da bi se to uradilo”, priznaje on. Na pitanje kolika bi bila njegova  vremenska mašina, odgovara: „To još ne znam. Stvar je u tome što je prvo potrebno pokazati da možemo izokrenuti prostor – ne vrijeme – izokrenuti prostor svjetlom.” Tek tada će, kaže, znati šta je potrebno da uradi ostalo. Mallett to upoređuje sa pitanjem braće Wright, odmah nakon njihovog prvog leta, odnosno kao da je neko njih pitao za njihova predviđanja kako će ljudi stići na Mjesec. Sve što nam Mallett može reći u ovom trenutku je da će njegova vremenska mašina, koliko god velika, izgledati kao cilindar rotirajućih svjetlosnih zraka.

Takav poduhvat, naravno, ne bi bio jeftin, a malo je vjerovatno da bi bilo koja vlada uložila svoje resurse u putovanje kroz vrijeme. Jedini milijarder koji je dovoljno otkačen da potencijalno finansira takav projekat je zauzet Marsom i Twitterom. Osim toga, čak i kada bi pametni inženjeri i šašavi milijarderi primjenili Mallettove teorije u praksu, to bi omogućilo samo putovanje u prošlost do tačke kada je stvorena vremenska petlja, koja nikada ne bi mogla biti 1955. Uz sve Mallettove radove i teorije, jednostavno ne postoji mogućnost da on putuje nazad da ponovo vidi svog oca.

Kako se osjećao kada pomisli na sve ovo? “Tužno je, ali nije tragično, jer se sjećam da je postojao jedan mali dječak koji je sanjao o mogućnosti da ima vremeplov. Shvatio sam kako se to može uraditi.” Mallett se također tješi ogromnim potencijalom koji bi njegova mašina mogla imati za dobrobit života na našoj planeti. “Pretpostavimo da smo već imali ovaj uređaj prije nekoliko godina, a sada imamo lijekove koji mogu izliječiti Covid. Zamislite kada bismo mogli precizno predvidjeti kada će se dogoditi zemljotresi ili cunami. Dakle, ja sam otvorio vrata mogućnosti. I mislim da bi moj otac bio zaista ponosan na to.”

federalna.ba/The Guardian