Najljepši od svih svjetova – Almir Imširević

Dobro je čitati ... Pisac Paul Auster kaže da je čitanje susret dvije samoće i nema razloga da mu se ne vjeruje. Razgovor dviju samoća u tišini. U čitanju jedna samoća prepoznaje drugu i stvara se najljepši od svih svjetova.

**

„Imao je dvanaest godina kada su mu u „Politikinom zabavniku“, u rubrici 'Pisma čitalaca', objavili nekoliko rečenica. Nije sačuvao primjerak časopisa niti pamti o čemu je pisao, ali zna da je zaraženost čitanjem, baš u to vrijeme, postala neizljčiva. Od dječije bolesti pretvorila se u utješnu dijagnozu, postala neizbježan dio organizma, poput hemoglobina ili šećera u krvi. Razina prisutnosti se mijenjala s vremena na vrijeme, ponekad bi prekoračila granice prihvatljivog, ali on je bivao najsretniji kad je ne drži pod kontrolom . . . Godine 2004-e rađa mu se kćer. Djetetu dopušta da se igra s knjigama, uživa u njenom šaranju nedodirljivih spisateljskih veličina, od najranijeg djetinjstva pokušava je uvjeriti da je knjiga prijatno društvo, dobro raspoložena prijateljica spremna na razgovor, ali i na igru i ludorije“ – odlomak iz priče „Almir Imširević, biografija ili istorija čitanja.

**

Knjigu priča „Najljepši od svih svjetova“ objavio je NOMAD - portal slobode, 2020.godine. Knjiga ima 22 priče i svaka priča za naslov ima vlastito ime i prezime, uz dodatak.

**

Almir Imširević o knjizi „Najljepši od svih svjetova“ – Insistirao sam na tome da svaka priča ima ime lika i nešto što bi bio klasični naslov. Bilo mi je važno napomenuti da je u svakoj priči čovjek u centru. Sve su priče priče o ljudima, makar oni bili i izmišljeni. To ih ne čini manje stvarnim, bar ne za mene. Jesam, izmišljao sam imena ljudi, ali najveći dio priča i onih sudbina je nešto što se desilo. A, za mene činjenica da se nešto i moglo desiti je i dalje istinito ... Sve priče imaju imena likova i dodatak – taj naslov. Osim jedne priče koja u naslovu ima ime čovjeka i nema prezime. To je – Muhamed, kiša.  To je jedina priča koja je potpuno istinita. Tu sam imao potrebu da jedinog stvarnog čovjeka kojeg ja znam, zaštitim tako što mu sakrijem pravo ime i prezime.

**

Riječ kritike - Pjesnik Darko Cvijetić u tekstu „Šaputanje gromovima“ piše – Nisu to priče, šapnuo bih, nisu ni kronike, najprije živa mjesta za šaputanje. A, na takvim mjestima nomadi, nomadske duše uvezane posvemašnjom žudnjom, garderobnim teatarskim nišama i nesrećama, tabletama za smirenje i spavanje i 'sekundarnim domovinama strašnim kao sekundarne grobnice'. Jer, nomadi, znate, to su oni ljudi koji ne samo da putuju u potrazi za boljim mjestom, oni čak i svojim odsustvom čine dobra djela – lutkari i lutkarice, šminkerice živih glumaca i mrtvih statista, garderoberke i klauni, oni koji šahovske poteze unaprijed zamjenjuju vizijama čitavih budućih šahovskih partija, i ne samo šahovskih. A, galerija kao i svaka teatarska galerija miriše od gledateljskih parfema i nadanja, strasti i životnih promašaja, mašte i žestokih stradanja. U njoj sjede jedan do drugog – udbaške djecoubice i mađioničarski šegrti, neuspjeli baletani i koreografi, cirkusanti, nemoguće Sarajlije koje ne poznaju Valtera, oni koji Lenonovom ubojici prodaju primjerke „Lovca u raži“. I kakav vješt pričopričatelj ih premrežava u „šaptačevu knjigu“, volitelj Kiša, braće Grimm ili biografije Čarlija Čaplina, onaj koji lizne kamenje da im vrati mjesečinu, onaj koji bijelim skakačem naoružava maštu one koja čeka princa na bijelom konju ili koja recitira na dženazi Zuki Džumhuru ... Almir Imširević je strpljivi časovničar, saudadist i plemenik Imširevića za decilitar krvi, briljantni portretist mraka ispod petrolejke, mraka u kojem je moguće okidati slku za slikom i to tako da ostane fototisak šapata i nekazan Helianthus.

**

Riječ kritike - „Najljepši od svih svjetova“ u konstrukcijskom principu dokumentiranja odražava poetiku intime. Pisac uranja u hronike ličnosti, pažljivo istražene da bi nas otud izvjestio o životu i njegovim okolnostima. Imširevićeva knjiga posjeduje nepobitnu krhkost ovo koliko ambivalentnog toliko i lijepog i jedinstvenog svijeta.“ – Ivana Golijanin u časopisu Život.

**

Almir Imširević dramaturg je, dramski pisac ... Autor dramskih tekstova „Kad bi ovo bila predstava“, „Cirkus Inferno“, „Balkanski đavo sram“, „Playback sevdalinka“, „Mausfuckers“, „Kad bi ovo bio film“ ... i svi ovi tekstovi postali su teatarske predstave. U knjizi priča „Najljepši od svih svjetova“ nisu dramski tekstovi, ali dramatika sinhroniciteta kroz koje nas autor vješto i suptilno vodi podjednako je jaka i bogata da je bespogovorno prihvatamo pratimo i vraćamo se po još. „Najljepši od svih svjetova“ je i „Šaptačeva knjiga“, kako piše u podnaslovu.

**

Priča – Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu

Skica za portret

Rođena u Banja Luci 8. aprila 1912. godine, imala je sedam dana kada je, par hiljada kilometara zapadnije, potonuo “Titanic”. Ne znam da li položaj udaljenih brodova, baš kao položaj zvijezda, utiče na život novorođenih, ali je jedno sigurno – Julijana Pašić je do samog kraja voljela putovanja. Bila je kćerka katoličkog sveštenika, čovjeka koji je u Bosnu došao iz okoline Zadra, sedam godina služio Boga i narod, a onda bio ubijen u ratu koji je svijet, nakon stoljeća prosipanja krvi, priznao kao Prvi. Ostaje nepoznanica kakvu je ulogu u njegovoj smrti imao Bog, ali je ostalo zapisano da je narod preuzeo veliki teret krivice. Oca Julijane Pašić nije ubio vojnik, već lokalni pijanac, pa je porodična istorija opasno bila ugrožena od trivijalnosti. Sredinom tridesetih godina zatičemo je u Egiptu. Na ulicama Kaira upoznaje Lee Miller, američku fotografkinju, ali i Aragoz, lutku sa crvenom odjećom i crnim brkovima. Ljubav prema lutkarstvu začeta je na tom mjestu i više je neće napuštati. Pravi svoje prve ručne lutke, proučava teatar sjena, ali sve više se okreće marionetama, lutkama na koncu, po čijim izradama će ostati poznata i cijenjena. Lee Miller je nagovara da se vrati u Evropu, te period pred Drugi svjetski rat provodi uglavnom u Parizu i zahvaljujući svojoj karizmatičnoj američkoj prijateljici, druži se sa vodećim umjetnicima tog vremena. Pablo Picasso i Man Ray su, između ostalih, stalni gosti na njenoj pariškoj adresi, a Lawrence Durrell joj iskazuje posebnu naklonost. (Postoji opravdana sumnja da je Julijana Pašić glavni krivac za njegovo buduće putovanje Balkanom na kojem će biti napisana i pjesma “Sarajevo”.) Nastavlja sa proučavanjem lutaka, te u naredne tri godine izrađuje brojne marionete za lutkarsko pozorište u Jardin du Luxembourg. Upoznaje Jacques Chesnaisa, slikara i lutkara, te usavršava svoje znanje o umjetnosti lutkarstva, polako izgrađuje vlastiti rukopis u izradi marioneta i biva prepoznata kao vrhunski majstor. Iz tog perioda sačuvano je njenih sedam lutaka. U pismima, koja je Julijana Pašić slala svojim brojnim prijateljima, vidi se neskriveno podržavanje tadašnje ljevice,  ali ipak ostaje nejasna odluka da se u jesen 1940. godine vrati u Jugoslaviju. Nekoliko mjeseci boravi u Zagrebu, a onda joj se gubi trag, sve dok je dvije godine kasnije ne nađemo na spisku boraca Prve krajiške proleterske brigade osnovane u okolini Prijedora. Ostaju nam samo dvije pouzdane činjenice iz ratne biografije lutkarke Julijane Pašić. Udala se za saborca Milana Dajića i rodila kćerku Danicu, te zadnji dan okupacije provela ulazeći sa partizanima u oslobođeni Zagreb. Legenda kaže da je sa prijateljem, slovenačkim piscem i partizanom, Vitomilom Zupanom, već prvog jutra otišla u stan Bele i Miroslava Krleže. Ne postoje zvanični dokumenti, niti je slučaj zaveden u sudsku arhivu, ali urbana partizanska legenda tvrdi da su, ljuti zbog Krležinog “ostajanja uz NDH”, odlučili uzeti “pravdu u svoje ruke”. O tome šta su, Vitomil i Julijana, radili tokom dvije noći, koliko su proveli u kući velikog pisca i Titovog prijatelja, možemo samo nagađati, ali je posve jasno da je njihova sudbina promijenjena tog maja 1945. godine. Vitomil Zupan je završio na Golom otoku, a Julijana Pašić emigrira u London. Nakon smrti Milana Dajića, kćerka Danica je data na čuvanje najbližoj familiji, te odrasta u Banja Luci, rodnom gradu svoje majke koju neće vidjeti do svoje devetnaeste godine. Lee Miller, sada već poznata fotografkinja koja se proslavila poziranjem u Hitlerovoj kadi, i slikama iz nacističkih logora, sređuje papire za Julijanin boravak u Londonu. Julijana Pašić ima 35 godina i sprema se za nov život, vraća se izradi lutaka, radi za London Marionette Theatre, sarađuje sa Waldom Lanchesterom i Harry Whanslawom, te već 1955. godine njeno ime nalazimo u “The History of the English Puppet Theatre” autora Georgea Sheaighta. U narednih nekoliko decenija bez prestanka radi na novim lutkama, usavršava njihovu izradu, sarađuje sa najznačajnijim lutkarima tog vremena, putuje svijetom i piše kratki priručnik za majstore lutkare. U nizu zanimljivosti koje su obilježile život “Titove lutkarke”, kako su je u šali zvali engleski prijatelji, stoji i podatak o poznanstvu sa strip crtačem Alexom Raymondom. Opčinjen pojavom i šarmom Julijane Pašić, otac detektiva Ripa Kyrbija, koristi njeno lice stvarajući Pagan Lee, ženu koju decenijama podjednako cijene ljubitelji stripa i pristaše borbe za ženska prava. U Jugoslaviju dolazi još samo dva puta – 1968. je gošća novoosnovanog lutkarskog festivala PIF u Zagrebu, a naredne godine dozvoljen joj je dolazak u Banja Luku gdje u oktobru prisustvuje kćerkinoj sahrani, jednoj od petnaest žrtava razornog zemljotresa. Danica Dajić, jedinica Julijane Pašić, tog 21. oktobra 1969. godine, oko devet sati ujutro, nalazila se u četverospratnoj zgradi koja se protezala od hotela Palas do Kastelovog ćoška, na mjestu današnjeg Trga Krajine i robne kuće “Boska”. Zgrada je bila poznata pod imenom Titanik. Julijana Pašić je umrla 1976. godine u Bochumu, gradiću u zapadnoj Njemačkoj. Imala je 64 godine i hotelsku sobu gdje su je čekale lutke. Na njenom grobu, u Londonu, stoji ispisano: “Good night, Pinocchio, little funny face. Good night, Cleo, my little water baby. Figaro, you say good night, too. Good night.”

**

Emisija „Libris legere – Čitamo knjige“ emitira se svakog petka, od 16 sati, u programu Radija Federacije BiH

**

Urednica – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar