Na vijest o smrti Vahidina Musemića: Svjetlo za daljine budućim generacijama

Knjiga pokojnog Slobodana Đurasovića „Svjetla za daljine“, koja govori o našim sportskim legendama Mirzi Delibašiću i Vahidinu Musemiću zasigurno jedna je od najboljih i najzanimljivijih knjiga koje govore o bh. sportistima. Zanimljivo je i to da niti jedan nisu često davali intervjue, posebno Vahidin, ali ipak za njihovih života autor ove priče o legendarnom Spenceru napravio je nekoliko na Hasetovom stadionu i nedaleko od njega, u njegovom domu u blizini Koševa.

Vahidin Musemić je rođen u Janji kod Bijeljine 29. oktobra 1946 . godine.  Počeo je 1962 . u podmlatku Sarajeva, da bi 1964 . postao prvotimac i do 1973. godine odigrao 293 utakmice, postigavši 169 golova. Za reprezentaciju bivše države odigrao je dvije utakmice za mladu selekciju (1967-1969) i 17 utakmica uz devet golova za najbolju „A“ selekciju. Debitovao je 6. aprila 1968 . protiv Francuske (1:1) u Marseju , postigavši jedini gol, a posljednju utakmicu u državnom dresu odigrao je 28.  oktobra 1970 . protiv tadašnjeg SSSR-a (0:4) u Moskvi . Učesnik Evropskog prvenstva 1968. u Italiji, na kojem je bivša Jugoslavija zauzela drugo mjesto. Dvije sezone je igrao u Francuskoj za ekipu Nice (1974-1976).

„Ja sam kao dječak počeo, kada su sva djeca trčala za loptom, tako sam i ja počeo sa četiri, pet godina. Kasnije sam došao u Sarajevo, prošao mlađe selekcije. Mnogo sam volio taj fudbal i mnogo sam se trudio da napredujem. Na kraju je ispalo dobro. Uspio sam u svojoj želji da postanem igrač“.

Vahidin Musemić je član prve šampionske generacije Sarajeva 1966/67. godine.

„Sarajevo zaista volim beskrajno, svakako pored porodice. Sjećam se mnogo divnih momenata provedenih u Sarajevu. Svakako, kada smo postali prvaci države, pored Partizana koji je tada bio u finalu Kupa šampiona. To je bila prva klupska titula donesena u Bosnu i Hercegovinu. Upravo na ovom stadionu smo igrali posljednju utakmicu. Pobijedili smo Čelik s 5:2.  To je bilo zaista neopisivo slavlje. I danas kada se sjetim tih trenutaka, naježim se. Tada se na poseban način volio fudbal i svi su jednostavno uživali. Bili smo kao jedno“.

Nakon Sarajeva, uslijedio je odlazak u inostranstvo.

„Nisam želio da idem nikad iz Sarajeva. Igrom slučaja pozvao me je Vlatko Marković da idem u Nicu. Nisam se pokajao. Vežu me zaista divne uspomene za taj klub, grad. Izuzetno smo igrali, imali smo veoma jaku ekipu. Poslije je došao i Katalinski, tako da smo imali jednu malu koloniju Bosanaca“.

Vahidin Musemić je bio reprezentativac bivše Jugoslavije.

„Mogu da kažem da sam imao tu sreću i zadovoljstvo da igram za nacionalnu ekipu. Imali smo zaista mnogo uspjeha. To je bila jedna od najjačih reprezentacija koje smo imali u istoriji. Na Evropskom prvenstvu u Rimu igrali smo finale koje smo izgubili zahvaljujući nekorektnom suđenju. Moram da kažem, da sam sa tom reprezentacijom igrao protiv najjačih selekcija svijeta, počev od Brazila, Argentine, Engleske, Francuske, Italije...  Skoro svima sam davao golove.

Vahidin Musemić je relativno rano okončao svoju karijeru, u 29. godini.

„Igrom slučaja imao sam zaista mnogo povreda u svojoj karijeri, jer sam igrao pošteno, nisam se čuvao, nisam spekulirao u igri. Imao sam desetak operacija i one su doprinijele da rano prestanem igrati. Mislim da je to bio pravilan potez. Možda sam mogao još koju godinu, ali nije to bilo to, ono što sam ja naučio i što sam želio da dajem na sportskim terenima“.

Vahidin Musemić je prije nekoliko godina operisao srce.

„Mlad sam počeo, organizam godinama iscrpljen... Desilo se da sam imao zakrčene arterije, pa sam bio primoran da ugrađujem bajpase. Odlučio sam se za Tuzlu, kod dr. Kabila, koji je iskusan, koji je rekao da će sve biti uredu, mada sam razmišljao o operaciji u Ženevi. Međutim, ispalo je izuzetno dobro, operacija je super uspjela. Ja se osjećam sasvim dobro i sada uživam u porodičnom krugu sa svojim unučadima“.

 „Svjetla za daljine“, Mirza i Vahidin.

„I Mirza i ja smo bili ljudi, trudili smo se da pomažemo ljudima, da budemo korektni i pošteni ljudi, na stranu naš sportski uspjeh. I tako se došlo na ideju da se nešto zabilježi, da ostane iza nas za sva vremena. Napisana je knjiga da se zna da su sa ovih prostora bili veliki sportisti u samom svjetskom vrhu. Nažalost, Mirza je otišao vrlo mlad, što mi je izuzetno žao, kao i mnogih drugih koji mi strahovito nedostaju. Drago mi je da je ova knjiga ostala uspomena i da će živjeti iza nas“.

Na kraju, Vahidinova poruka za mlade, za generacije koje dolaze.

„Drago mi je kada vidim mnogu djecu da se bave bilo kojim sportom, posebno fudbalom. Ovdje u Sarajevu ima oko 700 djece, tako i u drugim klubovima. Kada vidim da trče, da se druže, da sazrijevaju, zaista se osjećam presretno, puno mi je srce. Sva djeca trebaju da se bave bilo kojim sportom,  da vole to što rade, da vole taj sport i da zaista budu ono što trebaju da budu, da sazriju kao ličnosti, da uspiju u životu, da završe škole i fakultete. Još ako uspiju u profesionalnom sportu ... A i ako ne uspiju, velika je stvar da se druže, da se razvijaju kako treba. To je najveće bogatstvo ove zemlje“.

Kako smo i počeli ovu priču o legendarnom Spenceru, tako ćemo i završiti sa knjigom „Svijetla u daljine“ u kojoj Vahidin Musemić kaže:

"... Pa svako je znao ko sam! Nisam volio druge brojeve, imao sam osjećaj da mi devetka donosi sreću. Ja sam ti, ustvari, samo bio centarfor!"

Na kraju još dodajmo da je jedan od rijetkih, posljednjih intervjua legendarni Vahidin Musemić dao Federalnoj televiziji i to u svom domu, prije nepune 4 godine, zauvijek nas je napustio 30. juna 2023. u 77. godini života.

federalna.ba/Muhamed Bikić