Na rubu nuklearnog rata: intervju Fidela Castra za BBC

Godine 1961., kubanski revolucionarni vođa Fidel Castro razgovarao je s BBC-jem o svojoj zemljišnoj reformi i kako želi mir. Ali to je bio početak spiralne situacije između SAD-a i Kube koja će gurnuti svijet na rub katastrofe.

Dana 26. juna 1961. na farmi izvan Havane, Robin Day iz BBC Panorame sjedio je s 34-godišnjim Fidelom Castrom kako bi razgovarali o promjenama koje su se dogodile na ostrvu otkako je on vodio revoluciju za svrgavanje kubanskog diktatora Fulgencia Batiste.

Castro je bio ljubazan, iako povremeno izbjegavajući, sagovornik, koji je želio impresionirati novinara BBC-ja kako politika agrarne reforme – koju je potpisao dvije godine ranije – poboljšava standard života Kubanaca, kao i njegovu želju za mirnim životom u odnosima sa SAD-om.

Malo je toga u naizgled genijalnom intervjuu ukazivalo koliko je situacija između Kube i SAD-a postala teška i opasna.

Day je bio jedan od brojnih pozvanih reportera, a revolucionarni vođa bio je u optimističnom raspoloženju dok su obilazili kubanska sela.

"On je prirodni govornik s beskrajnim protokom riječi", izvijestio je Day, priznajući da je Castro ostavio priličan dojam dok je energično govorio grupi o svojoj viziji zemlje. „Ne bi ga se trebalo odbaciti kao ludaka ili klauna. Impresionirao je čak i novinara New York Timesa kao duhovit, eruditan i vješt. On je predmet fascinacije gdje god dođe", rekao je tada Day.

Castro im je želio pokazati svoju podršku među kubanskim narodom, a ranije ih je odveo na novu državnu farmu, gdje su se radnici na plantaži okupili kako bi razgovarali s njim, a on je poticao novinare da ih ispituju. Za kubanskog vođu, osnaživanje siromašnih na ostrvu i poboljšanje njihovih životnih uslova bio je ključni cilj revolucije. Ta je ambicija bila utjelovljena u Zakonu o agrarnoj reformi koji je Castro potpisao u maju 1959., preokrenuvši kubanske stoljetne obrasce izrabljivanja.

Prije revolucije, ogromni dijelovi kubanske zemlje bili su u rukama nekoliko bogatih porodica i stranih multinacionalnih kompanija, poput Coca-Cole i United Fruita.

Većina ruralnih Kubanaca radila je za njih kao radna snaga, često pod opresivnim uslovima, ili se boreći za preživljavanje kao seljaci na oskudnim parcelama zemlje, podložni nezakonitim deložacijama.

Ova oštra nejednakost ukorijenila je siromaštvo na ostrvu i pružila plodno tlo za puštanje korijena u ideale Castrove revolucije. Zakon o agrarnoj reformi zabranio je svako strano vlasništvo nad zemljom, a posjedi od preko 1000 jutara bili su konfiscirani. Ta su zemljišta redistribuirana, neka su pretvorena u državne komune, druga su data oko 200.000 seoskih radnika koji su dobili pravo na zemlju. Castro je očito čak razbjesnio vlastitu majku konfisciranjem dijela imanja njegove porodici u Finci Las Manacas.

Želio je pokazati novinarima kako je taj zakon, koji je i danas temelj kubanskog poljoprivrednog modela, mijenjao živote običnih Kubanaca na bolje. "Putovali ste Kubom, što ste vidjeli tokom svog putovanja? Svi rade, svi su sretni. Jeste li vidjeli ekonomske poteškoće?" pitao je Dayu.

Vrijeme napetosti

Ali ispod površinske ljubaznosti turneje, situacija nije mogla biti napetija. Zakon je doveo Castrovu vladu u sukob s Washingtonom, a posjeta novinara organizirana je kao dio šarm-ofanzive da se pokuša preokrenuti situacija između dvaju nacija, koja se tako rapidno pogoršavala.

Castrov iznenadni uspon na vlast izazvao je duboke međunarodne posljedice za malo karipsko ostrvo. Posebno se američka vlada snažno protivila rastućem kubanskom socijalističkom eksperimentu. Batistina vojna diktatura, iako je bila korumpirana, opresivna i duboko nepopularna među Kubancima, bila je izrazito proamerička, a režim se smatrao saveznikom američkih kompanija koje su posjedovale velik dio industrije zemlje. „Batista se smatrao najboljim čovjekom SAD-a na Kubi, koji je stvarno provodio zakon za dobrobit američkih kompanija", rekao je kubanski diplomata i naučnik Carlos Alzugaray za BBC Witness History 2016. "Na primjer, on i njegov kabinet dobijali su po 2000 dolara mjesečno od mafije da im dopusti da rade šta god žele na Kubi, u kockarnicama, prostituciji."

Kada je nova revolucionarna vlada preuzela vlast, nacionalizirala je te američke tvrtke bez naknade, uklonivši njihov pritisak na privredu. Kao odgovor, 1960. godine SAD je uveo trgovinski embargo – onaj koji je i danas na snazi – nadajući se da će nestašice i glad destabilizirati novi režim.

No kako je SAD zatvorio svoju trgovinu s Kubom, Castrova vlada je to kompenzirala okretanjem novom trgovinskom partneru, američkoj suparničkoj supersili, Sovjetskom Savezu. Zatim su početkom 1961., šest mjeseci prije intervjua za BBC, SAD prekinule sve diplomatske odnose s Havanom.Kad te mjere nisu uspjele srušiti novu socijalističku vladu, CIA je provela plan na kojem su radili od početka 1960.

Uz odobrenje predsjednika Eisenhowera, CIA je tajno obučavala i finansirala oko 1400 Kubanaca koji su pobjegli iz svojih domova kad je Castro preuzeo vlast. Planirali su iskrcati ove invazione snage u Zaljevu svinja, 161 km jugoistočno od Havane, vjerujući da će to pokrenuti narodni ustanak protiv Castra. Novi američki predsjednik, John F Kennedy, oprezno je dao zeleno svjetlo za projekat. Ovo se pokazalo kao dramatična pogrešna procjena, napad je bio krajnji neuspjeh, a „osvajači“ su se predali nakon manje od 72 sata, više od 1000 ih je zarobljeno.

Nešto više od dva mjeseca kasnije, Castro je sjedio i razgovarao sa skupinom novinara među kojima su bili i Amerikanci, očito svjestan da ga njihova vlada aktivno pokušava svrgnuti. A tim američkim novinarima nije bilo jednostavno. Castro ih je podvrgnuo ponoćnoj konferenciji za novinare koja je trajala do 3:15 ujutro, prije nego što je u 6 ujutro započela turneja. Turneja je namjerno uključivala scene katastrofalnog napada u Zaljevu svinja – uključujući olupinu oborenog aviona B26 koji je SAD isporučio osvajačima, i bombom napadačkih snaga uništenu kuću, koju je Castro obećao sačuvati kao spomenik.

Ali Castro je u intervjuu bio željan deeskalacije sve nestabilnije situacije sa SAD-om i uspostavljanja normalnijih odnosa. Na pitanje je li bio neutralan u Hladnom ratu ili je bio na strani komunističkih sila, odgovorio je: "Zašto razmišljate o ratu? Mislim da je najbolja stvar za mir razmišljanje o miru. Ja sam za mir."

Postao je neobavezniji kada ga je Day upitao kada će Kuba imati demokratske izbore, rekavši: "Pitali smo ljude i ljudi kažu da sada ne želimo politiku jer radimo." Prethodno je u januaru 1959. rekao za BBC News, da misli da će se izbori održati "za 18 mjeseci, otprilike, imat ćemo slobodne izbore – za manje od godinu dana". Sada je preoblikovao pojam demokratije od samo prava glasa na vladinim izborima, prema radnicima koji imaju stvarnu kontrolu nad svojim svakodnevnim životom i radom.

"Vjerujete li da ovdje nema demokratije? Uvjeravam vas da ima više demokratije nego u SAD-u", rekao je. "Jer ovdje, onome što je bio radnik, što je bio seljak, suprotstavili su se vlasti vlasnici zemlje. Sada oni organiziraju svoj rad, oni organiziraju svoju zadrugu. Najslobodniji čovjek kojeg možete naći u svim Amerikama je Kubanac."

Ali uprkos Castrovim obećanjima, slobodni i pošteni izbori na Kubi se nikada nisu ostvarili. U to je vrijeme Castro već bio nametnuo jednostranački sistem, poslavši stotine ljudi u zatvor kao političke zatvorenike. Tokom 1960-ih postao je sve više represivan i netolerantan prema bilo kakvoj percipiranoj kritici, s eliminacijom slobodne štampe i s hiljadama homoseksualaca, disidenata i drugih koji su smatrani "nepoželjnima" koji su poslani u logore za prisilni rad. Napredak koji je Castro postigao uvođenjem besplatnog obrazovanja i zdravstvene skrbi za sve Kubance u isto je vrijeme bio ublažen sistemskom represijom njihovih osnovnih sloboda.

"Pristup javnim uslugama kao što su zdravstvo i obrazovanje za Kubance znatno je poboljšan Kubanskom revolucijom i zbog toga se mora pozdraviti njegovo vodstvo. Međutim, uprkos ovim postignućima u područjima socijalne politike, 49-godišnju vladavinu Fidela Castra karakteriziralo je nemilosrdno gušenje slobode izražavanja", rekla je Erika Guevara-Rosas, direktorica Amerike u Amnesty Internationalu 2016., nakon Castrove smrti.

Naposljetku, novinarsko putovanje malo bi promijenilo putanju u kojoj su dvije zemlje naizgled bile zarobljene.

Nakon neuspjeha Zaljeva svinja, pet mjeseci nakon intervjua za BBC, predsjednik Kennedy odobrio je operaciju Mongoose, tajnu kampanju u kojoj su operativci CIA-e i kubanski prognanici izveli niz sabotaža na ostrvsku industriju i poljoprivredno zemljište, kao i pokušaje atentata na Castra i državne službenike.

To je uvjerilo kubanskog vođu da mu je potrebna sovjetska potpora, a vjerujući da će SAD pokušati još jednu američku invaziju, pristao je dopustiti Sovjetskom Savezu da rasporedi nuklearne projektile na ostrvo - samo 145 km od Floride.

Ta je odluka poslužila za pokretanje sukoba oko Kube između dvaju supersila koji je doveo do Kubanske raketne krize 1962. i, kako je rekao bivši dopisnik BBC-ja iz Moskve Allan Little 2002., "za nekoliko dana približio svijet nuklearnom ratu više nego ikada prije ili poslije".

federalna.ba/BBC