Na Međunarodni dan migranata, priča o djeci u kampu Ušivak
Tri stotine maloljetnika bez roditelja živi u kampu Ušivak. 120-ero djece je sa porodicama. O njihovom djetinjstvu i životu u našoj zemlji malo se govori. Uglavnom slušamo i pričamo o onima na ulici, koji prave probleme. No, na Međunarodni dan migranata, odlučili smo posebnu pažnju posvetiti djeci u pokretu. Djeca i tinejdžeri dio su migracijskih valova. Putuju sa porodicama, a često i sami, bez ikakve pratnje. Ovakav pohod je nepredvidiv i opasan za sve, a u prihvatnom centru Ušivak trude se da im omoguće bar mali dio normalnog života.
Kamp Ušivak njihov je dom. Iako nemaju djetinjstvo kao ostala djeca, igre i osmijeha ne nedostaje. A ni pjesme. Onako kako to samo djeca znaju.
“Imamo oko 120 djece u porodicama, imamo i oko tri stotine maloljetnika bez roditeljskog staranja. Najviše korisnika, kad su u pitanju porodice, dolazi iz Iraka i Afganistana, ali svaki dan se stanje mijenja, vrlo je dinamično zaista, a kad su u pitanju maloljetnici bez roditeljskog staranja - imamo ih iz Afganistana, Pakistana iz Iraka iz Maroka i sličnih zemalja”, kaže Anela Suljović, psihologinja IOM-a.
Iako dolaze iz različitih zemalja, među njima nema podjela i razlika. U kampu imaju svoje kutke za igru i učenje. Svaki dan uče sadržaje prilagođene njihovom uzrastu. No, nažalost, za sada je to samo neformalno obrazovanje.
“Što se tiče neformalnog obrazovanja, tu se svaki dan uči bosanski jezik, matematika, geografija, historija i slično. I također imamo Acelius projekat, u saradnji sa njima djeca uče preko tableta. Imaju mogućnost da uče njemački i engleski jezik. Što se tiče formalnog obrazovanja, UNICEF trenutno razgovara sa Ministarstvom obrazovanja i nadamo se da će uskoro djeca iz Ušivka moći da idu u škole i da pohađaju redovnu nastavu”, ističe Samra Džumhur, suradnica u zaštiti djece u hitnim slučajevima (UNICEF).
Raditi i živjeti s njima znači svaki dan iznova doživjeti njihovu ljubav, ali i patnju.
“Imaju dva dječaka koja baš često vole kada mi dođemo da s njima radimo tako da nas redovno čekaju ispred naše kancelarije, žele da nam donesu cvijeće, idu da uberu i slično. Tako da je to postala kao jedna anegdota svaki dan gdje svi uposlenici znaju da oni traže nas”, otkriva Džumhur.
A Suljović kaže kako je puno priča: “Ja se sjećam jedne koja je meni dosta ostala u sjećanju, a to je jedan dječak iz Sirije koji je bio sa bratom ovdje. Jedne prilike brat je otišao nešto da završi, dijete je samo sjedilo i uzelo je neko drvce i nešto kao razmišlja i ja ga pitam šta je bilo - kaže, pa, brat je otišao, ali sad će se brzo vratiti. Sam taj prizor i scena da on sam sjedi - meni se nekako urezao".
Oni nisu izabrali ovakav život. Budućnost im je neizvjesna, a put trnovit. Bez obzira na sve nedaće, djeca u Ušivku marljivo uče, rastu, vole i sanjaju. Za bolje sutra.
federalna.ba