„Dani kruha i plodova zemlje“ u Vitezu

Osnovna škola Bila u općini Vitez, bila je domaćin  kantonalnoj  smotri  pod nazivom „Dani kruha  i plodova zemlje“ na kojoj  je učestvovalo trideset srednjobosanskih škola. Smotra je organizirana u povodu obilježavanja Svjetskog dana kruha te Dana siromašnih, kojih je, kažu, u svijetu više od milijardu. Cilj je ne samo zahvaliti se za plodove zemlje i očuvati tradiciju nego najmlađe naučiti zdravom životu i pripremi domaćih jela koja gube utrku sa brzom hranom. A imalo se šta vidjeti i zbog čega zahvaliti ovoj zemlji koja nas hrani.

Sve je danas u krugu škole u Biloj bilo u znaku različitih proizvoda pripremljenih od plodova zemlje čije se branje čekalo od proljeća. Primarno mjesto zauzimao je kruh te brojne vrste peciva i kolača koje su sinoć dokasno mijesile majke i bake, naravno, uz pomoć dječijih ruku. Jer s kruhom počinje i završava dan.

„U mojoj kući se jede domaći kruh svaki dan“, kazala nam je Petra.

„Kruh je hrana koja je nama nešto najvažnije“, kazao nam je Antonio.

„To je hrana svijeta“, kazao je Petar.

„Pa, ja sam sinoć ovo napravila“, kazala je Anđela.

„Ja i moja mama smo se trudile da napravimo i bubamare“, kazala nam je Zorica.

Za razliku od njih, koji su pripremu obavili sinoć, Mihaela i Stjepan iz travničkog Katoličkog školskog centra nastoje oživjeti prošlost u kojoj se jufka nije tražila u prodavnici - nego razvijala.

„To sam većinom vidjela kod bake i mame - onda ja to zapamtim i onda znam da to napravim“, kazala je Mihaela.

„Ovo je prilika - ako sad ne znamo, nećemo nikad“, kazao je Stjepan.

I dok Mihaela razvija tjesto, prisutne će majke nerado priznati da su za ovu uspješnu smotru najzaslužnije bake, koje na svoje unuke nastoje prenijeti iskustvo prema kojem zdravlje na usta ulazi.

Majka Darija Kajić ističe: „Puno tih nekih jela čak mi neke mlađe generacije ne znamo praviti, neke smo imale sreću da su nas bake naučile i mame".

Nažalost, kaže Vinko Bošnjak, prvi čovjek škole, ovakve su smotre najčešće jedinstvena prilika za podsjećanje na život kojim se živjelo nekad i kuhalo isključivo od plodova uzgojenih vlastitom rukom, a iz sna nas budio miris svježe pečenog kruha: "U razgovoru s djecom također smo došli do spoznaje da u kući nema onoga domaćeg kruha, onoga mirisa“.

Mirisi koji su obavijali nosnice, ali i različiti proizvodi koji su potvrđivali  vještine i umješnost naših baka i majki othranjenih i očvrslih na ovoj plodnoj zemlji, mamili su poglede i budili želju da ih se proba. Eto zbog čega treba biti zahvalan na plodovima te zemlje od kojih živimo.

federalna.ba