Muhasilović za FR: Na političkom nivou izostaje solidarnost sa palestinskim narodom

Razgovarala: Amra Ličina

Ujedinjene nacije svakog 29. novembra obilježavaju Međunarodni dan solidarnosti sa palestinskim narodom, a ove godine je to u posebnom fokusu zbog rata u kome je Pojas Gaze praktično sravnjen sa zemljom. Kao što znamo, palestinski Hamas je 7. oktobra napao jug Izraela i tom prilikom ubio 1.200 ljudi. Izraelska vojska je odgovorila žestokim bombardovanjem Pojasa Gaze i dosad je stradalo više od 15.000 ljudi od kojih najveći broj djece i žena. Upravo zbog te neproporcionalnosti, širom svijeta se održavaju protesti u znak podrške Palestincima. Osim toga, Pojasu Gaze su uskraćene isporuke hrane, vode, goriva i struje. Izraelska vojska je započela 27. oktobra i kopnenu ofanzivu na enklavu, a građanima je naložila da se evakuišu sa sjevera i krenu na jug. Međutim, i jug Gaze je konstantno bio na meti. O sukobu na području Gaze za Radio Federacije govorio je Jahja Muhasilović, profesor međunarodnih odnosa i geopolitike.

Danas se obilježava Međunarodni dan solidarnosti sa palestinskim narodom. U datom trenutku, tokom primirja između Izraela i Hamasa, nakon ogromnog broja žrtava i sravnjene Gaze, koliko uopšte možemo govoriti o postojanju solidarnosti sa palestinskim narodom?

„Nažalost, moglo bi se reći da na političkom nivou te solidarnosti gotovo da nikako nema, s obzirom na to da velika većina razvijenog dijela svijeta zbog svojih vlastitih političkih i geopolitičkih interesa ne pomažu Palestini do one mjere do koje bi trebalo. Ono što dodatno frustrira je to što ponekad podržavaju Izrael koji je definitivno u ovoj situaciji postao agresor. Naročito jedan dobar dio svijeta šuti i žmiri na ono što se dešava u Palestini godinama. Tako da bih rekao da, barem što se tiče ovog političkog dijela, Palestinci ne dobijaju pažnju koju bi trebali. Što se tiče velikog dijela čovječanstva, civilnog stanovništva, tako da kažem, mislim da su tu, bez dileme, srca na strani Palestine, što nam dokazuju silni protesti koji se svaki dan dešavaju diljem svijeta.“

 Zaista su bile diskutabilne reakcije pojedinih visokih političkih zvaničnika koji su uporno izbjegavali osuditi ogroman broj ubijenih Palestinaca? Zašto je tako?

„To je taj neki politički stav koji vlada kolektivno na zapadu. Izrael de facto i prije nego je bio osnovan aktivno je lobirao za to jevrejsko pitanje naročito u zemljama engleskog govornog područja, tako da je taj izraelski lobi dosta jak. S obzirom na to da su SAD ekonomski, politički i vojno najjača sila na svijetu zbog toga na neki način ostale zemlje slijede taj stav SAD-a. Samom činjenicom da zapad kao kolektiv na globalnoj sceni dominira ekonomski, kulturološki, politički i geopolitički, na taj način se to odrazilo i na ostatak svijeta. Međutim, i to se polahko počinje mijenjati s obzirom na činjenicu da je došlo do promjena na geopolitičkoj sceni gdje se aktivno počeo formirati taj neki drugi blok koji predvode Rusija i Kina. Mi vidimo da se na toj drugoj strani, u kvantitativnom smislu, to jeste veći dio čovječanstva, s obzirom na to da Kina i Indija jesu skoro pola čovječanstva, počelo mijenjati i da sve više preovladavaju stavovi koji nisu usaglašeni sa stavovima koji vladaju na političkom zapadu. Tako da vidimo da se i po pitanju palestinskog stradanja koje se dešava evo već sedam decenija globalna javnost počela dijeliti. Mislim da je hegemonija koju je Izrael imao na narativ koji je dugo vremena trajao, narušen pojavljivanjem televizije Al Jazeera i taj fenomen je primijećen. Do tada su međunarodni mediji formirali cijelu sliku o Palestini na način koji je odgovarao Izraelu. Već se vidi da se sve to polahko počelo mijenjati te da su se počela javljati dva neka stava po pitanju Palestine, a to će se jednog dana morati odraziti i na samo djelovanje Izraela prema Palestincima i na generalno ponašanje jednih prema drugim na Bliskom istoku.“   

 Kada se uzme u obzir broj ubijenih koji je neproporcionalan te  izostanak empatije da li postoji šansa da u nekom narednom periodu neko odgovara zbog ratnih zločina počinjenih u Gazi?

„Mislim da se to neće desiti. Međutim, nikada ne znamo. Ukoliko posmatramo historiju razvitka država vidjet ćete da države često nastaju i nestaju, sa određenim historijskim momentima budu jake, ali se zna desiti da padnu. Ukoliko se desi da Izrael stvarno izgubi na moći to se može desiti. Ne vjerujem da će to brzo biti, ali jednog dana ako se promjene odnosi snaga na Bliskom istoku nešto takvo moglo desiti.“

 Godine 1947. Generalna skupština UN-a je usvojila rezoluciju 181 (II), koja je postala poznata kao Rezolucija o particiji. Time je omogućeno osnivanje jevrejske i arapske države u Palestini, sa Jerusalemom kao zasebnom pravnom cjelinom pod posebnom međunarodnom ingerencijom. Ipak, od dvije države koje je trebalo da budu stvorene, samo jedna je nastala, a to je Izrael. Tome je prethodilo masovno iseljavanje Palestinaca poznatije kao nakba. Zbog čega je došlo do ovoga? Kako je moguće da su jednom narodu oduzeta sva moguća prava, pa i pravo na državu?

„To je ono poznato dvodržavno uređenje koje je i Izrael bio obavezao da ga sprovodi. Međutim, Izrael je zbog činjenice da ima silu na svojoj strani i podršku prvenstveno SAD-a odlučio da se ponaša bahato i da ignoriše međunarodno pravo. Samim tim, nisu dozvolili palestinskoj državi da ona bude u svojoj punoj formi iako su se na to obavezali. Ilegalno su počeli da naseljavaju Zapadnu obalu, koja njima ne pripada po međunarodnom pravu. To bi bilo isto otprilike da Hrvatska ili Srbija naseljavaju svoje stanovništvo u Bosni i Hercegovini, ignorirajući postojanje BiH. Druga stvar je bila što su držali Palestinu pod okupacijom. Vi ćete i danas vidjeti da na djelovima  Palestine granicu kontroliše izraelska vojska koja drži punktove i ne dozvoljava Palestincima da se slobodno kreću. Ta izraelska vojska otima zemlju Palestincima. To bi vam otprilike bilo kao da su BiH i Srbija potpisale Dejton, da se Srbija obavezala da će se pridržavati Dejtona, a onda na silu počela naseljavati stanovništvo iz Srbije, postavljati punktove, kontrolisati granicu i otimati nam zemlju. Tako da, Izrael je ovdje najodgovorniji jer oni ne dozvoljavaju Palestincima da žive normalno.“

Međunarodni dan solidarnosti podsjeća da pitanje Palestine i dalje ostaje neriješeno, te da narod Palestine tek treba da dobije svoja prava kao što su pravo na samoopredjeljenje bez spoljnog miješanja, pravo na nacionalnu nezavisnost i suverenitet, i pravo na povratak u svoje domove. Da li je ovo trenutno uopšte moguće?

„Sa ovakvim Izraelom mislim da nije moguće jer Izrael godinama ne uvažava Palestince. Nije ova situacija između Izraela i Hamasa nastala ove godine, 7. oktobra. Tortura palestinskog naroda traje već decenijama i mislim da su sad šanse da se ostvare snovi Palestinaca o nezavisnoj državi još manji, s obzirom na to da je Izrael nastavio aneksiju. Ovaj put će vjerovatno ići na to da aneksira i Gazu što nije bio slučaj do sada. Nisu prekinuli svoju okupaciju Zapadne obale. Tako da je Izrael samo ubrzao svoju politiku aneksije cjelokupne nekadašnje Palestine i u kojoj su trebale da koegzistiraju dvije države. Tako da je državno rješenje i nezavisnost palestinskog naroda, nakon 7. oktobra, i ovakve reakcije Izraela, postalo manje vjerovatno.“

U petak, 24. novembra, prekid vatre u Gazi je stupio na snagu. Hamas je počeo sa oslobađanjem talaca, a Izrael je pustio na slobodu određene palestinske zatvorenike među kojima su bili i maloljetnici te žene. Međutim, u isto vrijeme dok Izrael pušta zarobljenike, ponovo hapsi Palestince na Zapadnoj obali. Također, tu je i posebni problem sa kojim se suočavaju Palestinci na Zapadnoj obali, jer ih izraelski doseljenici izbacuju iz kuća u kojima su njihove porodice živjele decenijama.

„Upravo primjer koji ste naveli pokazuje da Izrael nije prestao da se ponaša na način na koji se ponašao do sada i taj način ponašanja je upravo i doveo do ovog rata koji je eskalirao 7. oktobra. Naime, oni često koriste taktiku otimanja ljudi da bi imali taj čip za pregovaranje sa palestinskim rukovodstvom ili u ovom slučaju sa Hamasom. Tako da nam ti primjeri pokazuju da se Izrael nije opametio nakon onog što ga je snašlo, 7. oktobra, i da oni ne uvažavaju Palestince i njihove zahtjeve. Naravno, prije ovakvog djelovanja prema Palestincima na djelu je bila sistemska dehumanizacija Palestinaca koja je trajala decenijama. Tako da Izrael svoje postupke opravdava na način da njihovo rukovodstvo ne smatra Palestince ljudima i da je to način na koji se treba prema njima ophoditi. Oni su jednostavno izjednačili Palestince sa teroristima i na taj način ih dehumanizirali. Tako da su kroz tu sistemsku dehumanizaciju uspjeli da prigrabe podršku velike većine izraelskog stanovništa koje većinom, a i ankete nam to pokazuju, podržava ovo što se trenutno radi. Mislim da smo sve dalje od konačnog mira i rezolucije i vjerovatno će se nastaviti ta tortura Palestinca. Ono što podržava tu tezu jeste činjenica da je u Izraelu sve više onog radikalnog ortodoksnog stanovništva, a sve je manje sekularnih Jevreja koji su bili za mir sa Palestincima. Međutim, demografske prilike i socioekonomski kontekst kroz koji trenutno prolazi Izrael nam pokazuje da će Izrael definitivno u budućnosti biti radikalniji, više autokratski nastrojen i više militarizovan. Samim tim će biti više ekspanzionistički nastrojen prema Palestincima.“