"Moja djeca se boje ići dok psi napadaju grobove u Rafi"
Djeca čuju pse kako reže vani, odmah iza tanke plastike šatora.
Sedmero djece Rehab Abu Daqqa okupilo se oko svoje majke. Ona je posljednja sigurna luka u njihovim životima. Podijelili su priče koje se ne mogu ni opisati onima koji ih nikad nisu doživjeli. Postoje li uopšte riječi kojima bi se opisalo šta dijete osjeća znajući da samo nekoliko metara dalje životinje vuku nečije tijelo iz groba?
Rječnik djetinjstva je neadekvatan usred užasa ovog hitnog groblja u Rafi.
Strah je riječ koju Rehab Abu Daqqa koristi.
UPOZORENJE: Ovaj izvještaj sadrži uznemirujuće opise
To je tačno. Ali ima tu još nešto. Ona zna. Djeca su vidjela pse kako jedu tijela. Ljudska noga leži uz ogradu. Pa da, boje se. Ali i revoltirana, i bez razumijevanja. Djeca koja su nekada imala dom, išla u školu, živjela ustaljenim ritmom svoje porodice i zajednice, sada su izbjeglice u mjestu koje zaudara na smrt.
"Jutros su psi izvadili tijelo iz jednog od grobova i jeli ga", kaže Rehab Abu Daqqa. "Od noći do zore psi nam ne daju spavati... naša se djeca drže za mene koliko su uplašena." Psi dolaze u čoporima od njih desetak. Kućni ljubimci čiji su vlasnici mrtvi ili raseljeni, pomiješani s postojećom populacijom lutalica u Rafahu, svi su sada divlji i traže sve što mogu pojesti. Na groblju se nalaze brojni plitki grobovi u koje ljudi polažu svoje mrtve dok ne dođe vrijeme kada bi ih mogli odnijeti u rodni kraj. Na neke grobove rodbina je postavila cigle kako bi pokušali zadržati pse podalje od mrtvih.
Rehab Abu Daqqa je mršava i iscrpljena. Usta i nos su joj prekriveni tkaninom kako bi odagnala smrad iz grobova. Ona hvali mladiće koji su ranije došli ponovno ukopati tijelo izvučeno tog jutra.
"Ne prihvatam da ja ili moja djeca živimo pored groblja. Moje dijete ide u 3. razred i danas je umjesto igrice crtalo grob, a u sredini je nacrtalo mrtvo tijelo. Ovo su djeca Palestine... Šta da vam kažem jadno, riječ jadno to čak i ne objašnjava."
Groblje je jedno od nekoliko u Gazi pored kojih su ljudi čiji su domovi uništeni u napadima pronašli utočište. U Rafi se nalazi više od 1,4 miliona ljudi - pet puta više od prijeratne populacije. Prema Norveškom vijeću za izbjeglice, to iznosi 22 000 ljudi po kvadratnom kilometru. Bolest se već širi, s izbijanjem diareje, hepatitisa A i meningitisa - kao i kontinuiranom krizom gladi. Rafah je mjesto gdje izbjeglice iz Gaze dolaze do posljednjeg zida, granice s Egiptom koja je zatvorena za veliku većinu raseljenih. Oni stižu nakon što ih je napredovanje izraelskih snaga potisnulo s jednog mjesta na drugo. Rehab Abu Daqqa bježala je već tri puta i možda će uskoro opet morati iseliti svoju porodicu, ako se nastavi ofanziva Izraelskih obrambenih snaga (IDF) na Rafah.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao je da će se vojna operacija u Rafahu nastaviti "sa ili bez" primirja kako bi se uništila, kako kaže, četiri bataljuna Hamasa u gradu. Hamas insistira da ne može biti dogovora bez obaveze trajnog okončanja rata. Krajnje desničarski članovi izraelske koalicijske vlade upozoravaju Netanyahua na kompromis. Ministar finansija, Bezalel Smotrich, stjegonoša pokreta doseljenika, pozvao je na "apsolutno uništenje" u Rafi, rekavši da ne može biti obavljeno "pola posla".
"Kamo da se oni (izbjeglice) sele?" pita dr. Rik Peeperkorn, regionalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), koji se nedavno vratio iz Rafe. "Već imamo krizu u zdravstvu. Imamo krizu s vodom i kanalizacijom, krizu s hranom. Došlo je do humanitarne katastrofe. Dakle, bit će samo još jedna humanitarna katastrofa povrh ovoga... Ono što očekujemo bit će znatna dodatna smrtnosti i bolesti kada se dogodi vojni upad, dakle, puno više ljudi će umrijeti...puno više smrti i puno više bolesti." Dr. Peeperkorn radio je sedam godina u Afganistanu za UN i nije čovjek kojeg je lako zastrašiti. Ali kad ga je BBC sreo u Jeruzalemu, izgledao je umorno. Umor čovjeka koji se svako jutro budi s izvjesnošću krize koja kao da prijeti još gorim posljedicama.
WHO se već priprema za dodatne terenske bolnice koje će pomoći ako ljudi budu prisiljeni ponovo seliti. No, šta je s teško bolesnima i starima, 700 pacijenata na dijalizi koji se trenutno liječe u ustanovi koja ih je nekad primala 50?
"Ako pogledate naš zdravstveni sektor, on je već osakaćen i upad će zapravo značiti da gubimo još tri bolnice... kao i da se do njih ne može doći, mogle bi biti oštećene, mogle bi biti djelomično uništene. Mi se za to pripremamo s planom za nepredviđene situacije koji je poput flastera." BBC je pružio i grafičke dokaze o uslovima u bolnicama, snimajući dan za danom tokom rata. U Evropskoj bolnici u Rafahu porodice su kampirale na bilo kojem mjestu koje su mogle naći, na van bolnice i unutra. Pripremaju obroke u odjelima. Njihova djeca lutaju zamračenim hodnicima, pokraj ranjenika koje voze na kolicima, starice koja sama sjedi i bulji u daljinu.
Na odjelu hitne pomoći, 11-godišnji Yassin al Ghalban plače na svom krevetu. Ostao je bez nogu, amputirane su ispod koljena nakon što je stradao u zračnom napadu. Rođak koji stoji kraj kreveta kaže, "preživljava na tabletama protiv bolova".
Na groblju, Rehab Abu Daqqa gleda svoju djecu kako se igraju nekoliko metara od grobova. Psi su otišli, ali djeca su ostala uz svoju majku. Uskoro će opet biti u pokretu jer ne može podnijeti da joj djeca ostanu na ovom mjestu. Ovdje nema govora o nadi. Nada u Gazi odlazi različitim brzinama u skladu s vašim okolnostima. Može nestati u sekundi ubistvom voljene osobe. Ili može nestajati postupno, sat za satom, dok vas guraju iz jednog bijednog kampa u drugi, a riječi nestaju dok se pitanja djece gomilaju.
federalna.ba/BBC