Marš mira - put sjećanja, poštovanja i obećanja da žrtve genocida nikada neće biti zaboravljene

Prilog: Jasmina Šukalić

Treći je dan Marša mira. Učesnici su pri kraju puta. Umor je odavno potisnut, jer što su bliže Potočarima, učesnici su bliže mjestu koje za hiljade porodica predstavlja vječnu bol, ali i vječni podsjetnik. Korak po korak, prošli su istom trasom kojom su u julu 1995. godine hiljade Srebreničana pokušavale pronaći spas. Danas, 31 godinu kasnije, taj put više nije put bijega, već put sjećanja, poštovanja i obećanja da žrtve genocida nikada neće biti zaboravljene.

Tišinu posljednje etape Marša mira povremeno su prekidali stihovi srebreničkog inferna. Njegove riječi odjekivale su među krošnjama, kao podsjetnik na bol koja ni nakon tri decenije ne jenjava. Još nekoliko kilometara dijeli hiljade učesnika Marša mira od Potočara. Tri dana pješačenja kroz šume, makadamskim putevima i preko brda završavaju tamo gdje svake godine završava i put sjećanja – među bijelim nišanima Memorijalnog centra. Koraci su danas sporiji, ali težina koju nose nije od umora. To je težina sjećanja na juli 1995. godine i na hiljade osoba koje nikada nisu stigle do slobode.

Učesnici su ranije prošli kroz lokalitet Bukve i Šušnjara, gdje su u julu 1995. godine upravo odzvanjale ove riječi. Ramo Osmanović, pod prisilom i nadajući se da će mu tako spasiti život, pozvao je svog sina u smrt. Na ovom lokalitetu iz zasjede je ubijeno blizu 1.000 nevinih ljudi. Među učesnicima Marša mira je i Mirnes Smajić, dječak koji je u Srebrenicu stigao nadajući se da je to sigurna zona. Ipak, nije bila. Preživio je, ali, kaže, slike iz tog jula 1995. ne mogu izblijedjeti:

„Došli smo u te zgrade, proizvodnja akumulatora je bila tu. Mama nam nije dala vode da pijemo, jer su vode bile zatrovane. Dok nije počela ta evakuacija. Kad smo krenuli, nekad sam se napio vode, tetka je bila, mlađa jedna, jedna je išla na izvor i donijela nam malo vode i mi smo uspjeli tu da se malo napijemo. U kamionima je bilo, možda ste i gledali kad oni gađaju kamenjem. Tako da smo mi uspjeli da se izvučemo tamo do Kladnja gdje smo tu izašli iz kamiona i onda smo pješačili tamo do slobodne teritorije. Samo želim da moje neko iskustvo prenesem na tu mladu djecu, na te mlade momke, mlade djevojke. Da dolaze, da prođu, da obiđu, da vide šta jedna ljudska ruka može da učini.“

Među učesnicima su i preživjeli, koji su ovim šumama nekada prolazili spašavajući goli život. Danas istim stazama koračaju njihova djeca, unuci i hiljade mladih iz Bosne i Hercegovine i svijeta. Za jedne je ovo pješačenje, a za druge, povratak na mjesto gdje su posljednji put vidjeli svoje najmilije. Svaki korak nosi nečije ime, uspomenu i neispričanu priču:

„Svaki korak koji napravim ovde, ovo je zbog njega i njegove braće i djeda koji je također ostao ovde. Za sve šehide koji nisu uspjeli preći ovaj put. Jako je teško. I sami dolazak u Potočare budi strašne emocije. Kad se sjetim svih žrtava, dobijem neku motivaciju. I dosta je moje porodice na ovom putu poginulo i nekako to me motivše.“

Kolona će ubrzo stići u Memorijalni centar Potočari, gdje će dočekati 11. juli – dan kada Bosna i Hercegovina i svijet odaju počast žrtvama genocida. Gdje hiljade bijelih nišana svjedoče o genocidu i opominju da brojke nisu samo brojke, nego nečiji sinovi, očevi, braća i prijatelji. Srebrenica je znala da kraj dolazi. Svijet je znao. Ali niko nije stao između njih i smrti. Gledali su i šutjeli. Zato, ne smijemo zaboraviti. S posljednjim korakom, Marš mira će završiti. Ali poruka zbog koje postoji nastavit će živjeti – da se Srebrenica pamti, da se istina čuva i da se ovakav zločin nikada i nikome više ne ponovi.

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.