Mala sredina – veliki izazov za poslovanje
Pčelarstvom se, kako je ispričala za Diskriminacija.ba, ozbiljnije počela baviti tek 2015. godine kada je od komšije kupila 40 košnica pčela.
“Morala sam sve sama raditi oko njih, a nisam znala skoro ništa. Tada sam bila baš primorana da naučim, a u tome sam još više zavoljela taj posao”, govori Reufa.
Vremenom je kako kaže napredovala, a 2022. godine je saznala za Preduzetnički fond za žene u Kozarskoj Dubici koji su omogućili Opština Kozarska Dubica i Vlada Sjedinjenih Američkih Država, kroz USAID-ov Program podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/INSPIRE).
Odlučila je da se prijavi na javni poziv i pokrene vlastiti biznis. Program je, kako ističe, bio jedinstvena prilika jer nikada nije bila zaposlena zbog životnih okolnosti i manjka poslovnih mogućnosti u njenoj struci-ekonomskog tehničara. U ranijim pokušajima da nađe posao, sputavalo je i to što je, kako kaže, odgajana u patrijarhalnoj porodici i što se i nakon udaje, od nje očekivalo da radi kućanske poslove i vodi brigu o djeci i starijim članovima porodice.
“Svekar je imao operaciju na mozgu, i on sada treba njegu i neko mora biti tu. Ja znam da je to na drugim mjestima drugačije, stariji idu u dom, ali ovdje oni ostaju kod kuće, a ovo je taj posao koji ja mogu raditi kod kuće”, objašnjava Reufa.
Finansijska podrška od 10 hiljada konvertibilnih maraka koju je dobila kroz Preduzetnički fond, omogućila joj je da, između ostalog, za svoje pčele kupi nove košnice, i plaća doprinose tokom jedne godine. Međutim, da bi njen bio održiv, potrebni su i pogodni vremenski uslovi koji bi omogućili veću proizvodnju meda koji prodaje. Prošla godina je, kaže Reufa, bila jako loša za proizvodnju meda zbog čega je nakon završetka programa podrške, koji je trajao godinu, u februaru ove godine, morala zatvoriti svoj biznis.
“Proizvela sam 300 kila meda, a to faktički nije dovoljno. Treba svaki mjesec plaćati doprinose, obaveze, znači to se ne može pokriiti od prodaje”, govori ona.
Dodaje da bi za uspješnu godinu bilo potrebno proizvesti oko tonu meda.
“Ako plaćam doprinose, ako moram plaćati knjigovođu, hranim pčele, to je to da se pokrijete. I da nešto ostane, da vi faktički možete i živjeti, da imate platu”, objašnjava ona.
Iako je zatvorila biznis, kaže da je nastavila baviti se pčelarstvom. Ovog ljeta je u odnosu na godinu prije proizvela više meda, i nada se da će se proizvodnja u godinama koje dolaze, poboljšati kako bi ponovo prijavila svoj biznis.
“Ja ovo ne smatram propalim. Sigurno idem dalje. Ja imam samopouzdanje, vjerujem u sebe i u to da mogu i da hoću. A ovakvi programi podrške su važni za sve žene sa sela koje misle da su na margini. Žene nisu na margini, bar ja to tako smatram, i veliki su oslonac u kući”, poručuje Reufa.
Kroz USAID-ov Program podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/INSPIRE) za pokretanje biznisa u februaru 2023. u Kozarskoj Dubici se odlučila i četrdesetogodišnja Zorica Burazor Grbić koja se bavi proizvodnjom rukotvorina od drveta.
Zbog životnih okolnosti i bolesti oca, Zorica po završetku gimnazije nije upisala fakultet. Nakon udaje se ostvarila i kao majka dva dječaka zbog čega, kako kaže, nije mogla raditi. Uprkos tome, uspijevala je realizovati svoje kretivne ideje i proizvoditi različite predmete, od vezenih peškira, do sitnih unikatnih poklona i prodavati ih.
Zahvaljujući podsticaju koji je dobila, Zorica je kupila CNC mašinu koja se koristi za izradu i iscrtavanje dijelova i komponenti pomoću računara. Susrela se i sa prvim izazovom jer je pri kupovini dobila samo mašinu, ali ne i obuku i uputsvo za njeno korištenje.
“Uz mašinu nisam dobila nikakav priručnik. Snalazila sam se i nalazila instrukcije na internetu. Naučila sam dosta, ali može ta mašina mnogo više. Za sada radim ono što znam i ono što mogu”, priča Zorica.
Osim toga, priča da je njen posao dodatno bio usporen zbog kvara na mašini koji njen proizvođač nije mogao ukloniti. Iako je nakon dva mjeseca uspjela riješiti problem kvara na mašini, kaže da je tada već prošlo vrijeme praznika kada ona najčešće prodaje svoje proizvode od drveta. Zbog loše zarade, bila je primorana da po isteku programa, u februaru ove godine zatvori svoj biznis.
“Ja nisam zarađivala toliko da mogu plaćati doprinose. Sve što zaradim, to je sve nešto sitno”, kaže Zorica.
Kao razlog zbog čega njen biznis nije postao dugoročno održiv je, kako je navela, i mala sredina u kojoj je teško poslovati.
“Dubica je malo mjesto, premalo mjesto. Stariji ljudi nemaju para tj. imaju male penzije, mladi nemaju para zato što nemaju primanja, a oni u sredini, pa i nema ih baš nešto, oni su vani”, ističe Zorica.
Ipak, kaže da na ovome neće stati i da će nastaviti smišljati nove ideje kako bi pronašla način da dođe do što većeg broja kupaca.
Kočan Emir, šef Odsjeka odjeljenja za privredu Opštine Kozarska Dubica, kaže da je na području ove opštine veoma teško doći do zaposlenja. Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, na birou za zapošljavanje u ovoj opštini se nalazi 275 žena, od čega ih je više od pola, njih 170, sa srednjom stručnom spremom. Kočan govori da dodatni problem predstavlja i odlazak stanovništva u veće gradove i u inostranstvo.
“To se pogotovo nedjeljom vidi ovdje, kad su kolone prema granici sa Hrvatskom. Kolone u nedogled, prema Sloveniji, Austriji… Dosta ih prelazi i na dnevnoj osnovi, odrade smjenu i vraćaju se kući”, za Diskriminacija.ba priča Kočan.
Ističe da je veoma značajno da postoje ovakvi fondovi podrške, jer je “tendencija opštine da što više stanovništva ostaje”. Kada je riječ o podršci za marginalizovanu grupu žena, Kočan govori kako ovakvi programi mogu pomoći u smanjenju stigme i diskriminacije žena u društvu.
“Samim tim što žena počne doprinositi svom domaćinstvu, ta se stigma da je žena samo u kući, u kuhinji, briše. Osim toga, takve žene postaju uključene u društvo, postaju dio produktivnog društva pogotovo ako spadaju u grupu marginalizovanih žena, bilo da se radi o ruralnim ili, recimo, žena koje su žrtve nasilja”, govori Kočan.
Uprkos “kolonama u nedogled”, govori da se u posljednih nekoliko godina, u Kozarsku Dubicu iz inostranstva vratilo nekoliko porodica.
Povratak kući i uspješno pokretanje biznisa
Među onima koji su se vratili iz inostranstva, a koje danas uspješno vode biznise u Kozarskoj Dubici su Jelena Trubarac i Tatjana Drvenica.
Tridesettrogodišnja Tatjana se nakon završenog studija i zvanja tehnologa u Novom Sadu vratila u Kozarsku Dubicu najviše zbog toga što u Novom Sadu nije mogla pronaći adekvatan posao u struci. Budući da se ranije bavila rukometom, odlučila je da svoj posao usmjeri ka sportu. Prošla je brojne edukacije i posjeduje “IFBBC” licencu izdatu od Svjetske organizacije za fitness i bodybuilding.
“Nakon šest mjeseci rada za drugog, sa suprugom, koji je profesor fizičkog vaspitanja i trener u sportu, sam odlučila da izgradimo naš objekat, otvorimo vlastiti fitness centar kako bismo se osamostalili jer smo uvidjeli da za naše treninge postoji veliki interes i da bi ova branša mogla uspjeti”, govori Tatjana.
Za Diskriminacija.ba se prisjetila da je u to vrijeme saznala za Program podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/INSPIRE) i da se prijavila na poziv. Dobijena sredstva su joj pomogla da završi izgradnju objekta i pri kupovini sprava. Iako je ugovor sa USAID/INSPIRE programom zvanično istekao u februaru ove godine, njen biznis je opstao i veoma je zadovoljna poslovanjem. Tatjana kaže da joj je ovaj program izuzetno značio jer je cijelu godinu bila u mogućnosti plaćati doprinose i da su ovakvi programi generalno važni za sve nezaposlene žene koje imaju neku ideju.
“Izuzetno je važno iz razloga što žene kod nas imaju manje samopouzdanja i jer je još uvijek prisutan patrijarhat u društvu. Mislim da je jako puno sposobnih žena koje su nesigurne u sebe. Ovakvi programi podižu samopouzdanje i daju priliku da pokažeš šta možeš. Svi ti govore ti ne možeš, stani tamo, niko ti ne daje priliku, i sad neko dođe sa projektom i finom svotom novca gdje stvarno možeš nešto započeti, ako imaš ideju”, ističe Tatjana.
Četrdesetogodišnja Jelena Trubarac, koja je po struci ekonomski tehničar, kaže da iako je imala priliku raditi u struci, taj posao je nije zanimao i oduvijek je maštala o tome da ima sopstveni salon ljepote. Za Diskriminacija.ba je ispričala kako je u Švedskoj provela 10 godina, bila zaposlena u toj oblasti, ali da ipak nije bila zadovoljna životom u inostranstvu i da se godinu nakon razvoda braka sa kćerkom odlučila vratiti kući.
Po povratku u Kozarsku Dubicu se susretala sa raznim diskriminatornim komentarima u društvu, od toga da se “nije snašla” u inostranstvu, da nije htjela raditi i slično. To je, kako govori, nije obeshrabrilo i baš kao i prije odlaska u inostranstvo, počela je ponovo šminkati žene “kod kuće, na crno”. Nakon što je uvidjela da ima dovoljan broj mušterija, prije dvije godine je odlučila otvoriti salon.
“Na neki način moraš steći mušterije da bi kada otvoriš salon, mogao da znaš da će se isplatiti to što radiš. Htjela sam da imam svoje, nisam htjela više da dovlačim žene kući, previše je žena već počelo dolaziti, tako da je baš bilo neophodno da se salon otvori i da se počne raditi”, priča Jelena.
Za podršku kroz Preduzetnički fond je, kako govori, saznala kasno, kada su ostale žene već potpisale ugovore i kada je već opremila prostor za salon. Odlučila je kontaktirati USAID iz kojeg su, zajedno sa opštinskim predstavnicima, odlučili naknadno izdvojiti finansijska sredstva za registrovanje njenog biznisa. Ugovor je potpisala u decembru prošle godine, a danas je vlasnica salona ljepote u okviru kojeg nudi usluge šminkanja, trajne šminke i laserskog skidanja tetovaža. Dobijena sredstva je iskoristila za nabavku lasera za skidanje tetovaža čime je unaprijedila svoje poslovanje. U skorijoj budućnosti, kaže da planira zaposliti još jednu osobu koja će raditi na izradi svečanih frizura.
Jelena je za kraj poručila da ovakvi programi mogu ohrabriti žene da pokušaju ostvariti svoje ideje.
federalna.ba/diskriminacija.ba