Lee Miller - Izložba pionirke američke ratne fotografije u galeriji Tate Britain

Nepokolebljivi, nadrealni pogled američke umjetnice i ratne fotografkinje Lee Miller svjedočio je i ljepoti i brutalnosti. Sada je ona tema velike izložbe u galeriji Tate Britain (Nacionalna galerija britanske umjetnosti). 

Vizija Lee Miller vodi nas kroz prostor i vrijeme. Na retrospektivnoj izložbi koja je upravo otvorena u Tate Britain, svjedočimo intenzivnoj intimnosti i izuzetnoj širini njenog stvaralaštva — od visoke mode, avangardnih efekata i nadrealnih pogleda, do brutalnog ratnog izvještavanja- piše za BBC Arwa Haider.

Sa 20 godina, Lee Miller je bila zvijezda naslovnice časopisa Vogue, oličenje duha burnih dvadesetih; postala je šegrt i ljubavnica slavnog pariškog umjetnika Mana Raya (s kojim je pionirski razvila nadrealnu tehniku solarizacije), a zatim brzo izgradila sopstvenu karijeru iza kamere i otvorila svoj studio.

Kasnije je duhovito izjavila: „Radije bih ja napravila fotografiju nego da budem na njoj.“ Do 1942. godine bila je akreditovana ratna dopisnica za isti luksuzni magazin u kojem je nekada pozirala i fotografisala dizajnersku odjeću.

Američki fotografkinja Lee Miller, fotografisana 1943. godine (Izvor: Alamy)

Fotografije Lee Miller prelaze granice i žanrove s iznenađujućom lakoćom, ostavljajući publiku zatečenom njihovim dometom. Velike međunarodne izložbe – u Tate Britain i, od narednog mjeseca, u vankuverškoj galeriji Polygon – kao i knjige i filmovi (posebno biografski film Lee iz 2023, u kojem glavnu ulogu tumači Kate Winslet), svjedoče o modernom ponovnom otkrivanju Miller. Ujedno naglašavaju i sve jaču svijest o tome da je možda bila i najneustrašivija fotografkinja 20. vijeka.

Kustoskinja izložbe u Tate-u, Hilary Floe, provela je tri godine u intenzivnom istraživanju Millerinog rada. Za BBC kaže:

„Šta povezuje sve te ogromne i raznolike kolekcije koje je stvorila? Tri riječi me stalno proganjaju: neustrašiva, poetska i nadrealna.“

Nije da je bila jedina osoba koja je fotografisala u logorima, ali je tamo stvorila snažne slike s vrlo specifičnom konstrukcijom i inteligencijom koja stoji iza njih – Hilary Floe 

Te osobine jasno se vide u njenoj fotografiji iz Drugog svjetskog rata. Kao žena ratna dopisnica, bila je ograničena pristupom prvim borbenim linijama – ali umjesto da je to sputava, ona je hvatala detalje koji su bili hitni, elokventni i neugodno bliski. Pronalazila je jake alegorije nasilja (poput razbijene pisaće mašine „Remington Silent“ među ruševinama). Fotografisala je oslobođene njemačke koncentracione logore Dachau i Buchenwald, prikazujući žrtve i zločince; na jednoj fotografiji gledamo direktno u oči pretučenom SS stražaru, obasjanom blicem njenog fotoaparata.

Millerina fotografija fotoreportera Davida E. Schermana odjevenog za rat nadrealno je stilizirana (Izvor: Arhiv Lee Miller, Engleska 2025. Sva prava zadržana. leemiller.co.uk)

„Postala je ratna dopisnica jer je smatrala da je svjedočenje izuzetno važno,“ kaže Floe. „I radeći to, suočila se sa stvarima koje su je obilježile za cijeli život. Nije da je bila jedina osoba u logorima, ali je tamo stvorila izuzetno snažne slike, s vrlo posebnom konstrukcijom i inteligencijom u pozadini.“

Nepokolebljiva vizija

Neke od njenih ratnih fotografija su nadrealno stilske: njen bliski prijatelj i kolega fotograf David Scherman pozira u gas maski iza kamere (Miller i Scherman također su se međusobno fotografisali dok se kupaju u Hitlerovoj kadi, na dan njegove smrti); postoji i futuristički šarm u slici dvije mlade žene s maskama za disanje u Londonu za vrijeme Blitza. Ali Miller se nije ustručavala prikazivati ni nered i traumu koje je oslobođenje ostavilo za sobom. Jedan upečatljiv portret (koji tada nije bio objavljen) prikazuje mladu ženu optuženu za saradnju s nacistima, s grubom obrijanom glavom i slomljenim izrazom lica.

„Bilo je hrabro od Miller da prikaže žene na taj način; ona je zaista razbila konvencije predstavljanja,“ kaže Floe.

„Poziva nas da razmislimo o prirodi čovječnosti, posljedicama zločina i o tome kako ići dalje.“

Razbijena pisaća mašina "Remington Silent" koju je Miller snimila na ostacima bombardirane zgrade (1940) (Izvor: Arhiv Lee Miller, Engleska 2025. Sva prava zadržana. leemiller.co.uk)

Floe vjeruje da su te poruke itekako relevantne i danas:

„Živimo u svijetu rastućih međunarodnih tenzija, povećavanja budžeta za odbranu i jačanja krajnje desnice. Mislim da je za Miller bilo važno dokumentovati posljedice takvih pojava, kao i posljedice stigmatizacije manjina. Nije željela da se to ikada zaboravi.“

Lična iskustva kao srž njenog rada

Miller je jednom opisala svoj rad riječima: „Bilo je to kao da se popnete na prokleto drvo, a onda prepilite granu iza sebe.“

Ta hitnost, hrabrost i neočekivana empatija koje definišu njen rad, usko su povezani s njenim ličnim iskustvom.

Rođena je 1907. godine u Poughkeepsieju, savezna država New York; svoje globalne avanture započela je u mladosti, iako joj je konačni dom bila Farleys House u ruralnom dijelu East Sussexa, gdje se 1949. godine preselila sa svojim suprugom, britanskim slikarom i kustosom Rolandom Penroseom, i njihovim malim sinom Antonyjem. Tek nakon Millerine smrti 1977. godine njena porodica je otkrila ogromnu zalihu njenih prethodno neviđenih negativnih filmova, ličnih pisama i rukopisa

Traume i otkrića

Taj arhiv otkriva i bolne, skrivene detalje iz njenog života: seksualno zlostavljanje koje je doživjela kao sedmogodišnjakinja, kao i razmjere ratnih strahota kojima je svjedočila. Za njenog sina Antonyja Penrosea, to je također dovelo do spoznaje da je njegova majka patila od neprepoznatog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), te objašnjava njihovu distanciranu vezu koja se otoplila tek pred kraj njenog života.

Penrose je postao njeni biograf (njegova knjiga “The Lives of Lee Miller” „Životi Lee Miller“ bila je inspiracija za filminspirisala je film), a danas on i njegova kćerka Ami Bouhassane čuvaju njen arhiv i vode Farleys House (Kuću Farleys), gdje posjetioci mogu vidjeti radove Miller, kao i njenih bliskih prijatelja poput Mana Raya i Picassa, te lične predmete – uključujući i čelične maske i naočale, rađene po mjeri,  koje je nosila tokom rata.

Devonshire Hill iz 1941. prikazuje London iz doba Blitza, ima futuristički prizvuk (Izvor: Arhiv Lee Miller, Engleska 2025. Sva prava zadržana. leemiller.co.uk)

“Nije željela da bude predstavljena kao žrtva,“ kaže Penrose za BBC.
„Ali imala je duboko razumijevanje i empatiju prema onima koji su pretrpjeli zlostavljanje – to sam primjećivao, iako tada nisam shvatao zašto.“

Prisjeća se i opasnih igara iz njenog djetinjstva:
„To su bile zaista rizične stvari: vazdušne žičare iznad velikih ponora. Ona i njen brat morali su razmišljati brzo i znati kako preživjeti. Igra, ali osnova za kasnije suočavanje s opasnostima.“

„Kada se kasnije zatekla u ratnim zonama, vjerovatno je bila prestravljena, ali je znala kako da upravlja rizikom. John Philips, ratni dopisnik magazina Life, rekao je: ‘Lee Miller je bila najhrabrija osoba koju sam ikada  upoznao... "kad bi situacija postala najgora, svi smo željeli da budemo s njom. Nikada nije paničila; uvijek je imala plan – i obično viski i cigarete.’“

Ova karakteristika ponavlja se kroz njen rad. U svakodnevnim scenama pronalazila je izuzetne detalje. Na fotografiji Untitled (man and tar), snimljenoj u Parizu oko 1930. godine, asfalt se cijedi iz pločnika poput vanzemaljskog pejzaža. Nije se gadila ni krvi: snimala je operacije u pariškim bolnicama 1930-ih.

Model sa sijalicom (oko 1943) je jedno od djela izloženo na novoj retrospektivi u Tate Britainu (Izvor: Arhiv Lee Miller, Engleska 2025. Sva prava zadržana. leemiller.co.uk

Kao mlada žena, Miller je slobodno putovala kroz zemlje poput Egipta, Palestine, Sirije, Libana i Grčke. „Bila je udata za Egipćanina [svog prvog muža, Aziza Elouija Beya]; živjela je u Kairu i vrlo avanturistički putovala po regiji – išla je na višednevna off-road putovanja autom, kroz mjesta bez benzinskih pumpi, tekuće vode ili navigacije. To joj je omogućilo da napravi izuzetne fotografije,“ objašnjava Floe.

Njene fotografije s tih ekspedicija uključuju apstraktne pejzaže (poput Portreta prostora iz 1937, snimljenog u Al Buwayebu blizu Siwe), intimne portrete i industrijske gradove; one potkopavaju stereotipne prikaze i egzotične narative.

„Taj prostor mogućnosti u njenom radu je ono što nas stalno vraća njemu,“ kaže Floe. To je još jedan razlog zašto Lee Miller ostaje izrazito relevantna. Bila je stalno vođena željom da svjedoči — svijet je susretala s nepokolebljivim pogledom, a njena fotografija nas tjera da učinimo isto.

Izložba „Lee Miller“ održava se u Tate Britain u  London, a javnosti će biti dostupna do 15. februara 2026.

Postavka „Iz arhive Lee Miller“ izložena je u Farleys House and Gallery, East Sussex, i traje do do 31. oktobra.

„Lee Miller: Fotografkinja na djelu“ naziv je postavke koja se priprema za izlaganje u galeriji The Polygon, Vankuver, od 7. novembra do 1. februara 2026.

federalna.ba/BBC