Lazović za FR: Dejtonski sporazum je sebe iživio, pokazao se kao neuspješan eksperiment

Razgovarala: Amra Ličina

Dejtonski mirovni sporazum parafiran je 21. novembra 1995. u Dejtonu (Dayton), a potpisan je tri sedmice kasnije. Tim dokumentom službeno je okončan skoro četverogodišnji rat, a Bosna i Hercegovina je ustrojena kao država tri konstitutivna naroda i ostalih te dva entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske. Iako je trebao biti privremeno rješenje, Dejtonski mirovni sporazum i danas je pitanje mnogih rasprava, a nazivaju ga "luđačkom košuljom BiH".

O značaju Dejtona kao i njegovim prednostima i manama, za Radio Federacije govorio je Miro Lazović, nekadašnji član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i član pregovaračkog tima u Dejtonu.

Sa ove vremenske distance, kako danas gledate na cijelu tu situaciju i parafiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma? Kako je sve to izgledalo prije 29 godina? Možete li se prisjetiti atmosfere? Kakva su bila očekivanja i da li je bilo iznenađenja? U jednom Vašem gostovanju ste kazali da se tada pojavio naziv Republika Srpska?

„U nekom svom retrospektivnom osvrtanju na taj dramatični period parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma u Dejtonu, često se prisjećam atmosfere koja je bila dosta dramatična i koja je bila nabijena određenim tenzijama koje su proizvodili i naši susjedi, Milošević i Tuđman, kao predstavnici onih država koje su u većem ili manjem obimu izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu. I u tim trenucima američka administracija je pritiskala sve delegacije da se što prije postigne sporazum, jer je to njima trebalo. Iz svojih razloga su insistirali da se taj sporazum postigne, jer je predsjednik Klinton (Clinton) ušao u drugi mandat i njima je trebao jedan međunarodni uspjeh. Ali u svakom slučaju, Dejtonski morovni sporazum je tada imao svoju svrhu, zaustavio je rat i to je najveće dostignuće tog sporazuma i mislim da je vrijedilo dati pristanak na taj sporazum uz sve anomalije i slabosti koje su ugrađene u anekse tog Dejtonskog mirovnog sporazuma, pogotovo Aneks 4, a to je Ustav BiH. Dakle, to su zaista bili teški dani i na kraju postignut je jedan sporazum koji je Bosnu i Hercegovinu predstavio kao nedovršenu državu čija konstrukcija konstantno podrhtava svih ovih skoro 30 godina od Dejtona. A podrhtavanje je, prije svega, od loših ustavnih rješenja. Dejtonski mirovni sporazum ima svoje prednosti i svoje mane. Ja mane nalazim u Aneksu 4, prije svega, Ustavu koji je afirmirao etničke podjele, instalirao etničke partije da kreiraju političku i svaku drugu sudbinu unutar BiH, što je loše i što je pokazalo da je to formula koja ne može dovesti do stabilne i funkcionalne države. I sad, 30 godina nakon Dejtona, mislim da je Dejtonski sporazum sebe iživio, da se pokazao kao neuspješan eksperiment. Tu, prije svega, mislim na Aneks 4, Ustav, koji se mora mijenjati ukoliko želimo napraviti državu ljudskih prava i sloboda na cijelom prostoru. Što je i bila intencija američke asministracije kada su nas pritiskali da prihvatimo i tada nepouzdana rješenja uz obrazloženje da ćemo ovaj ustav mijenjati nakon deset godina. Ali za prvih deset godina moramo ga prihvatiti iz određenih razloga. Da bi se zaustavio rat i da bi se zadovoljili neki apetiti, prije svega, Miloševića. Tako da i danas živimo taj Ustav i pitanje je kako će doći do određene promjene.“

Dakle, kaže Lazović, Dejtonski mirovni sporazum ima svoje prednosti i mane:

„Problem je što je Republika Srpska shvatila, nakon određenog vremena ili se tako ponaša kroz politiku Milorada Dodika, da entitet RS treba što više ojačati i učiniti je državotvornom, a državu BiH učiniti nestabilnom, nefunkcionalnom, napraviti praznom ljušturom. I svih ovih 30, pogotovo zadnjih 15 godina, odvija se politička borba između RS-a i države BiH, uz političku nesposobnost domaćih aktera. Tu mislim na političke partije koje su sad na vlasti i koje su i prije bili na vlasti. Sve one nisu bile spremne, sposobne, zrele, odgovorne prema državi BiH da implementiraju ona pitanja koja su sadržana u Dejtonskom mirovnom sporazumu, a koja bi mogla na neki način implementacijom tih odredbi učiniti državu BiH i efikasnijom i stabilnijom. Međutim, kalkulacije, političke ucjene, nesporazumi, politički pritisci od strane Milorada Dodika i Dragana Čovića, dovode do toga da one političke partije koje su deklarativno za BiH su pristali da budu taoci tih politika. Pogotovo u zadnje vrijeme, zadnjih godina tandema Dragan Čović i Milorad Dodik. Međutim, kako sam bio optimista 90-ih godina, ja sam i dan-danas optimista da će država Bodna i Hercegovina nadvladati svoje i unutrašnje i vanjske protivnike. Ona je kroz svoju historiju pokazala da je puno jača od tih svojih protivnika, ali trebat će vremena i trebat će promjena politika, a ne samo političara da bi se Bosna i Hercegovina što brže integrirala u EU, odnosno da postane članica NATO saveza i Evropske unije.“