Komentar Pavla Mijovića: Rat u Iranu i svijet koji je zaboravio na empatiju

Godinama već, od kako je tehnologija napredovala, cilja se i ubija gotovo tačno u metu. Zavisi šta je za koga legitimna meta - škola za djevojčice, stambena zgrada, naftno postrojenje, gasne centrale, aerodromi, civili ili logističko onesposobljavanje, vojnici, baze...

Godinama već ratove i razaranja gledamo preko televizora, portala, mobitela, klipova. Imamo li osjećaj o upitnoj leglnosti meta, jer ginu ljudi, ili smo pomiješali šta je videoigrica, a šta krv prolivena zarad ko zna kakvih politika i čijih ciljeva.

Nasreću, ima i onih, zvanih Sanchez, kojima je mir najuzvišeniji civilizacijski čin. Komentar nedjelje profesora Pavla Mijovića.

Rat protiv režima ili rat protiv ljudi

U središtu naše pažnje večeras su dramatični događaji u Iranu. Bombe, požari, destrukcija, mrtvi, jednom riječju rat u suvremenom obliku, perfidnom i intenzivnom. Izrael i Sjedinjene Američke Država izvele su unilateralnu vojnu akciju protiv, oni kažu, malignog režima u Teheranu. Cilj je, kako je rekao predsjednik Trump, a potvrdio premijer Netanyahu, ukidanje teokratskog režima, kapitulacija Iranske revolucionarne garde i definitivni kraj iranskog nuklearnog programa, čije je postojanje, podaci pokazuju, upitno.

Iran je, kažu, maligan, patološki, opasan, nepredvidljiv, dakle prijetnja čitavom slobodnom svijetu i saveznicima u regiji pa ga je onda stoga izgleda sasvim u redu napasti, bombardirati i pokrenuti veliku spiralu nasilja. Taj vojni rulet Izraela i Amerike želi Iranu dovesti suživot i demokraciju, ljudska prava, sreću i prosperitet. Vojna akcija je, dakle, zbog građana Irana, objašnjavaju nam, a ne zbog političkih interesa.

Tragedija djevojčica u Minabu

U zračnim napadima ubijen je ajatolah Hamenei, personifikacija režima u Teheranu, simbol moći, svete ali i profane, ugleda ali istovremeno i krutosti, rigidnosti režima. Cijena rata je već ogromna. Broj iranskih žrtava, civila, je već prešao tragični broj 1300. Civila. Jedan od zračnih udara pogodio je osnovnu školu u Minabu, u subotu - na dan kada školske aktivnosti počinju. Broj poginulih, mahom djevojčica zaustavio se na broju 175.

Smrt nevinih djevojčica, tragedija koja bi trebala potresti cijeli svijet i rastužiti nas u velikoj mjeri je zanemarena u zapadnim medijima. Zaključujemo kako je život iranske djece nebitan, a njihova tragična smrt je samo kolateralna epizoda viših vojnih, geopolitičkih ciljeva.

Kako mediji mijenjaju percepciju rata

Brinu nas posljedice sukoba: cijena nafte, goriva, plina, robe i tehnike koje prolaze morskim putem uz obale Irana koji sada limitira tu svjetsku žilu kucavicu ekonomije blokiravši prolaz Hormuškim tjesnacem. Smrt djece nas brine manje. Neosjetljivi smo na žrtve do kojih rat dovodi. Moderni ratovi, a ovaj u Iranu je primjer toga, sve više nalikuje videoigrama - spektakularni su to sukobi dobra i zla, dobrih i loših momaka,  dok stvarne ljudske žrtve postaju samo ‘kolateralna šteta’.

Zračni napadi su savršen primjer modernog ratovanja: kada promatramo rat iz dnevne sobe, preko malih ekrana, sekvence destrukcije koje se izmjenjuju podsjećaju na scene iz holivudskih filmova, akcijskih i onih apokaliptične tematike. To nam ciljano smanjuje empatiju, osjećaj za patnju konkretnog čovjeka i zarobljava nas u politički sistem koji profitira na sukobu.

Zapadni narativ o ratu u Iranu

Veći dio svijeta, onog zapadnog, političkog, doživljava specijalni rat u Iranu kao nešto sasvim normalno. I opravdavaju ga, više implicitno ali često i direktno, neskriveno. Mnogi deklarativno zagovaraju mir ali ne skrivaju da podržavaju vojne akcije protiv režima u Teheranu. Istovremeno, i američki i europski obavještajni i vojni izvori pokazuju da Iran ne predstavlja realnu, neposrednu prijetnju već samo onu percipiranu. Ali spektakl ratovanje pod egidom borbe za sam narod Irana je ipak dominantan narativ.

Pedro Sanchez - glas razuma

No, čak i u tamnim događajima, poput ovog, ponekad je i samo mala pukotina dovoljna da u javnost uđe nešto drugačije, svijetlije, ljudsko. Upravo lom s predominatnim narativima koji opravdavaju rat donosi španjolski premijer Pedro Sanchez. Rat je ilegalan, nedopustiv, protivi se svakoj pozitivnoj međunarodnoj normi.

Ratom, kaže Sanchez, se stvara iluzija da probleme možemo riješiti bombama. Rat ne rješava probleme, nego stvara bol, patnju a demokracija ne može nastati iz ratnih ruševina. Lidere poput Sancheza svijet očajnički treba iako se njegova pacifistička borba čini ponekad kao donkihotovska borba s vjetrenjačama.  

Rat uvijek ima ljudsku cijenu. Sanchez nas je podsjetio na ono što intimno znamo ali često zaboravljamo kako rat nije igra, niti sredstvo za pokazivanje moći, već tragedija koja pogađa najranjivije i koja se prelijeva u sve one sfere ljudskih odnosa, posebno političkih, koje će nakon ovakvih epizoda biti izrazito teško rekonstruirati i usmjeriti prema miru.

federalna.ba