Ko sam ti ja – Damir Ovčina

Dobro je čitati ... jer, kako kaže autor čiju knjigu čitamo čitanje je pitanje života. Čitanjem čovjek traga za smislom; čitanje je osmišljavanje svijeta, i života. Čitanje je građenje sebe ne zarad karijere ili čega drugog, nego zarad sebe/nas boljih, jačih.

**

Damir Ovčina je, kako piše na njegovoj web stranici – „rođen '73-e u Sarajevu. Učio književnosti i učiteljevo. '97. izdata mu kratka zbirka kratkih priča i pjesama jesenji dani. Dvije hiljade šesneste štampan mu u bajbuku roman kad sam bio hodža“. Kratku zbirku kratkih priča i pjesama objavio je Međunarodni Centar za Mir, a pjesma „Treskavica“ dio je knjige „Ovdje živi Conan“ – mlada bosanska lirika 1992. – 1996-e, koju je priredio Miljenko Jergović, a objavio zagrebački Durieux, 1997.godine. Za roman „Kad sam bio hodža“ Damir Ovčina dobio je Međunarodnu Nagradu „Mirko Kovač“ i Nagradu „Hasan Kaimija“. Pet godina kasnije, u vlastitoj nakladi objavio je roman „Ko sam ti ja“ na čijim koricama su „Lipe u Nedžarićima“ slikara Samira Solakovića i bilješka – Nastavak Hodže. Dvadeset godina kasnije.

**

Riječ kritike - Književnik Miljenko Jergović  o pisanju Samir Ovčine u romanu „Kad sam bio hodža“ zapisao da „Ovčina izbjegne glagol gdje god to iskaz dopušta. Roman je, od početka do kraja, pun tih skrivenih, podrazumijevanih glagola. A rečenice, uglavnom, kratke. Ali ne tako da sijeku misao. Ni tako da su gole, puste. Ovčina pokušava pisati tako da čitatelj prestane primjećivati rečenice, i da mu priča poteče preko njih, kao rijeka, bez objašnjenja, mudrih zaključaka, unutarnjih preživljvanja, iskazanih emocija i strahova. Ima samo ono što se događa. I ono što se osjeća.“ Damir Ovčina isti ili sličan stilski postupak slijedi i u romanu „Ko sam ti ja“. Glagoli, prisutni u svojoj odsutnosti. Čak su iznakovi interpunkcije svedeni na minimum. – Niko ne misli sa uzvičnikom – izjavio je autor na promociji romana „Ko sam ti ja“.

**

Riječ kritike – Amila Kahrović Posavljak /“Oslobođenje“, 6/7 novembar 2021./ Postoji li život nakon isčeznuća i kako izgleda? Tražiti odgovor na ovo pitanje, jedno je od mogućih čitanja čudnovatog, lijepog i slojevitog romana Ko sam ti ja Damira Ovčine. Naslovom u formi pitanja, ali bez interpunkcije, Ovčina vjerno nastavlja s oneobičavanjem rečenice. Pišući, kao i u prvom romanu Kad sam bio hodža, dira u srž jezika. Ništa u Ovčininim romanima nije tipično. Ni jezik, ni mjesto, ni vrijeme, ni način na koji nijansira unutarnju psihologiju likova. Baš zato, najavljen kao nastavak sada već kultnog romana Kad sam bio hodža, drugi roman Damira Ovčine je vrlo neobičan način razvijanja priče. Iz Hodže se nastavljaju samo jezik i formalni glavni junak – čovjek koji istovremeno postoji i isčezao je i to onako kako je cijela jedna generacija isčezla s ratom iako je naizgled nastavila živjeti. Otuda se ovaj roman može čitati i kao netipičan, mogućno utemeljiteljski roman te nesretne generacije. Svijeta, onog kojeg smo čitali u Hodži, više nema. Nema više rata ni okupirane Grbavice, ni tijela ubijenih civila koja pokopava u vruća ratna popodneva. Ima: jedne druge okupacije koja liči ropstvu, teških suočavanja i pokušaja da se pronađe sloboda. Ne njeni simulakrumi ni krivotvorine nego sloboda čiju snagu tek treba spoznati. A poslijeratno ropstvo, okupacija i nemogućnost slobode su najčešće ništa do li takozvani obični život – njegovi slomovi i sitne pakosti, ljutnje, rastave, brige i nastojanja. Čovjek koji je preživio pritisak ratnog Sarajeva suočava se s pritiskom životarenja u poslijeratnoj svakodnevnici. Zato je ovo nastavak čiji vremenski procijep i prešućenih dvadesetak godina čine čudan diskontinuitet s prvim dijelom ... Nakon rata, u svijetu prividne stabilnosti i izvjesnosti braka, kupljenog stana, porodice i posla, glavnog junaka će iznutra razoriti nerazumijevanje i suštinsko odsustvo ljubavi jedne žene koja je duboku povezanost između dvoje ljudi izručila frivolnim nadmetanjima u imanju i gotovo histeričnoj strci za još više izvjesnosti ... Uz pomoć jedne od svojih ljubavnica pripovjedač kreće u obračun sa ljudima iz državne birokratije. U lahkom i neusiljenom, na momente gotovo detektivski uzbudljivom pripovijedanju otkriva se jedan svijet laži, netalenta i neznanja te, na kraju, perverzije i lažnog predstavljanja. Pri svemu tome, Ovčina ne piše tipični roman koji bi trebao tobože biti antisistemska parabola niti osmišljava neki soft punk podžanr. Na kraju ni ne kudi institucije – pa njihovo sljepilo i ludilo birokratije su im uslov postojanja. Umjesto toga, on raksriva zatvor miliona ljudi koji se pouzdaju u institucije i cijeli život provedu u jadnom nadanju i očekivanju da će im ta besmislena ljudska tvorevina dati zdravlje, obrazovanje, napredak, novac, pravdu, mir, slobodu i sve ono što nas pogrešno uče da ćemo pronaći tamo gdje sijede birokratske glave odlučuju šta je to za nas najbolje. Pri čemu ne znaju ni šta je to ''nas'', kao što ne znaju ni sami sebe.

Na sličan način glavni junak sa svojim sinom – koji bi se mogao nazvati sporednim glavnim junakom ovog romana – gradi neko drugo očinstvo. I to ono koje ne počiva na laži nego na upoznavanju svijeta i svih čudesa koje on krije. Upravo zato, umjesto da dječaka nasilu uvodi u svijet odraslih, glavni lik često uz dječaka i sam postaje dijete koje ne prihvata završenost, zaokruženost i strogo definiranje svijeta.

Roman Ko sam ti ja Damira Ovčine vrijedno je i važno pročitati. Onaj ko u njemu bude tražio nastavak prvog romana – na žanrovski i serijski okoštao način – to neće naći. Ko traži nastavak osvajanja jezika, slobode i svijeta – u ovom će romanu pronaći idealnog druga i to uz izuzetno vješto i snažno opisan jedan poslijeratni ambijent, svijet u rasapu, besparicu, brak u raspadu te otvaranje pisanja, zemlje, slobode i očinstva.

**

Urednica – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – federalna.ba