Kate Hudson: između filma, muzike i naslijeđa koje nikada nije mogla – niti željela – izbjeći

Prvi glas koji se čuje kada Ryan Gilbey, novinar The Guardiana ulazi u hotelsku sobu u Londonu, gdje se  treba susresti s Kate Hudson, ne pripada slavnoj glumici, već njenom 21-godišnjem sinu Ryderu. Dolazi s kraja telefonske linije i zvuči jednostavno, toplo i potpuno obično: „Volim te, mama.“

I zaista – ko ne bi volio Kate Hudson? Čak i oni koji joj nisu u krvnom srodstvu teško mogu ostati imuni na njenu energiju, neposrednost i gotovo zaraznu vedrinu. Hudson je rijedak primjer glumice koja je decenijama bila prisutna u popularnoj kulturi, često voljena, ponekad podcijenjena, ali gotovo nikada ravnodušna. Velika filmska karijera, kažu neki, još joj izmiče. Ali malo je onih koji će poreći da je ona – velika filmska pojava.

Prošlo je gotovo 25 godina otkako je, u filmu Almost Famous Camerona Crowea, tada 21-godišnja Hudson eksplodirala na sceni kao Penny Lane – eterična rock-muza koja sebe opisuje kao „band-aid“, a ne groupie. Bez njene karizme i vitalnosti, taj nostalgični pogled na rock-scenu 1970-ih lako bi mogao ostati tek simpatična, ali zaboravljiva razglednica prošlih vremena. Upravo je Hudson bila pokretačka snaga filma – njeno lice nosilo je marketinšku kampanju, njena energija emocionalnu srž priče. Nominacija za Oscara bila je ne samo zaslužena, već i neizbježna.

Od romantičnih komedija do rizičnih uloga

Godine koje su uslijedile donijele su lavinu romantičnih komedija – How to Lose a Guy in 10 Days, Bride Wars – filmova koji su postali komercijalni hitovi, iako su ispod sjajne površine često skrivali cinične i gorke tonove. Hudson je postala sinonim za romcom žanr, ali istovremeno i njegov talac.

No, paralelno s tim, donosila je i hrabre, često zanemarene odluke: mračne drame poput The Killer Inside Me ili The Reluctant Fundamentalist, ali i projekte koji su se pokazali kao potpuni promašaji – od patetičnih melodrama do krajnje problematičnih filmova poput Sijinog Music. Povremeno bi se vratila u punom sjaju, kao u Glass Onion: A Knives Out Mystery, gdje je briljirala kao modna dizajnerica ograničenih intelektualnih kapaciteta, ali beskrajne samouvjerenosti.

Danas, u 46. godini, Hudson se ponovo nalazi u središtu ozbiljnih nagradaških razgovora. Već ima novu nominaciju za Zlatni globus, a sve su glasnije i špekulacije o još jednom Oscaru. Povod je film Song Sung Blue, muzička drama zasnovana na istoimenom dokumentarcu iz 2008. godine.

Ljubav, muzika i otpornost: Song Sung Blue

U filmu Hudson tumači Claire Sardinu, poznatu kao Thunder – ženu koja sa suprugom Mikeom (Hugh Jackman) formira tribute bend posvećen Neilu Diamondu. Prva polovina filma odiše pomalo luckastom, toplom energijom – od upoznavanja do prelaska profesionalnog partnerstva u ljubav. Drugi dio, međutim, donosi teške udarce sudbine, gotovo u maniru najturobnijih country balada.

Kroz sve to, Hudson je oslonac filma – nježna, snažna, ranjiva, ali nepokolebljiva. Njena gluma ovdje nije demonstrativna; ona teče, diše, podsjeća na stvarni život.

Hudson danas: opuštena, duhovita, lako rastresena

Na susretu u londonskom hotelu, Hudson je odjevena potpuno u crno, s ravnom, sjajnom plavom kosom. Djeluje opušteno, ali i lako dekoncentrisano. U jednom trenutku zabrinuto gleda kesicu uz čaj: „Da li da ovo popijem ako je već bilo otvoreno? Misliš li da je neko nešto stavio unutra?“
Ipak, sipa sadržaj u šolju, uz smijeh: „Rez na kraj intervjua – ja ležim na podu.“

Misli joj već lutaju ka večeri. „Idemo na Radiohead! Tako sam uzbuđena!“ Posljednji put ih je gledala uživo kada je bila Ryderovih godina – 2000. godine, kada je Almost Famous tek izašao, a ona bila voditeljica Saturday Night Livea. Tada je, u kultnom trenutku, otkrila tijelo ispisano porukom „Radiohead is here“, u jasnoj posveti estetskoj slobodi kasnih šezdesetih – i svojoj majci, Goldie Hawn.

Goldie Hawn je stalno prisutna u razgovoru, iako fizički nije tu. Danas slavi 80. rođendan, a Hudson je u Londonu zbog promocije filma. Ipak, simbolika grada je snažna – ovdje je, kaže Hudson, začeta. „U Regent’s Parku… dobro, ne baš u parku. U stanu koji je mama iznajmljivala. Ali voljela bih da je bilo u parku.“

Njeni roditelji razveli su se dok je bila beba. Biološki otac, muzičar Bill Hudson, bio je uglavnom odsutan. Pravi otac, kako kaže, bio je Kurt Russell – partner njene majke više od 40 godina. „Pa“, s osmijehom kaže, „to je moj Pa.“

Muzika kao konstanta života

Muzika je, zapravo, konstanta cijelog njenog života. Odrasla je okružena njome, voljela ju je, pjevala na filmu, ali tek nedavno se odvažila da je u potpunosti prigrli. Album Glorious objavljen prošle godine dočekan je podijeljeno, ali za Hudson je predstavljao lični preokret.

Inspiracija? Paul McCartney na Glastonburyju. „Sjedila sam sa strane bine i pomislila – nisam zadovoljna svojim stvaralaštvom. Zahvalna sam, ali nisam samo glumica. Ja sam muzičar.“

Hudson ne odbacuje romantične komedije – naprotiv. „To su mi najdraži filmovi. Samo mislim da mogu biti bolji.“ Problem vidi u algoritmima, u pojednostavljivanju, u gubitku autorske snage kakvu su nekada imali Nora Ephron ili James L. Brooks.

A uloge poput one u The Killer Inside Me? „To me razvuklo emocionalno. Nisam ušla u glumu da radim samo jedno.“

Bez buke, bez panike

Na pitanje o Oscaru – panična reakcija. „Ne, ne, nemoj mi to pokazivati. To me užasava.“ Sve to, kaže, spada u ono što Kurt Russell naziva „bukom“. Bitno je samo raditi dobar posao.

A Kate Hudson, čini se, upravo to i radi – možda tiše nego ranije, ali s više hrabrosti, više muzike i manje straha od neuspjeha.

Vrijeme je isteklo. Radiohead čekaju. A njena karijera? Možda je tek sada, nakon svih kompromisa i predrasuda, zaista počela.

federalna.ba/The Guardian