Istorija se ne prepravlja čekićem: Velež i 77 heroja NOB-a

Na stadionu pod Bijelim brijegom nije srušen samo spomenik. Srušen je pokušaj sjećanja. Srušena je tišina u kojoj su 77 fudbalera i funkcionera Fudbalskog kluba Velež decenijama stajali kao svjedoci jedne istine: da je sport znao stati na stranu slobode, a ljudi na stranu čovjeka.

Tih 77 imena nisu puki istorijski podaci uklesani u beton. To su bili mladići, sportisti, radnici, studenti, golmani i veznjaci, koji su umjesto lopte u ruke uzeli pušku jer je došlo vrijeme kada neutralnost više nije bila opcija. Kada se fašizmu nije moglo odgovoriti šutnjom.

Generacija 1937.: poginuli u NOB-u: Mustafa Humo, Jaša Šantić, Ilija Terzić, Šerif Husrefović, Esad Fejić, Mehmed Šapuh, Muhamed Hadžiomerović. Svi osim Jaše Šantića i Ilije Terzića imaju spomen-ploču na Partizanskom groblju. Preživjeli borci: NH Meha Trbonja, Fadil Buturović. Ivo Ćorić je proveo rat u Mostaru. Kako se ispostavilo, bio je svjedok poznatog vješanja pet talaca kod Doma zdravlja. 

Generacija Veleža iz 1937. godine, za koju su savremenici govorili da je mogla igrati rame uz rame s najboljim evropskim klubovima, nije imala priliku dokazati se na stadionima Evrope. Prvo im je zabranjen klub. Zatim je došao rat. A onda – odluka. U septembru i oktobru 1941. cijeli tim odlazi u partizane, u Konjičko-mostarski odred, kasnije čuveni Mostarski bataljon. Sa sobom su ponijeli dresove sa crvenom petokrakom, ne kao simbol ideologije, nego kao znak otpora zlu koje je gazilo ljude, gradove i dostojanstvo.

Sedamdeset i sedam njih nije se vratilo.

Aleksandar Alagić. Jusuf Čevro. Karlo Batko. Šefik Obad. Hasan Zahirović Laca. Jaša Šantić, golman. I desetine drugih čija imena danas mnogima ne znače ništa, jer im nikada nisu ispričane priče. Poginuli su na ratištima, u zasjedama, u kazamatima, u logorima. Umirali su jer su bili antifašisti u vremenu kada je to značilo – smrt.

Generacija 1937.: sport kao simbol otpora

Generacija 1937. nije bila samo talentovana fudbalska postava – bila je simbol otpora i kolektivne hrabrosti. Meha Trbonja, jedan od igrača tog tima, kasnije je zapisao: “Svaki je bio majstor, ni za jednog nije bilo fudbalskih tajni. Takvi talenti se rađaju jedanput u pola vijeka. Najprije zabrana rada kluba 1940, pa onda rat, spriječili su taj tim da dokaže da je najbolji čak u Evropi. Ali slavna generacija Veleža dokazala se u NOB-u i revoluciji, s puškom u ruci.”

Simbolika stadiona pod Bijelim brijegom mnogo je šira od sportskog rezultata. On nije bio samo teren; bio je okupljalište zajednice, prostor borbe i sjećanja. Tamo su 1993. godine svi oni koji su se usprotivili represiji bili privođeni, a mnogi poslani u logore. Poslije rata, preuzimanje od strane HŠK Zrinjski jasno produbljuje ironiju historije – prostor hrabrosti i antifašizma postao je simbol drugih interesa.

Generacija 1937. pokazala je da sport može biti više od igre; da fudbalski teren može biti mjesto od kojeg kreće moralni i društveni otpor, mjesto gdje se opstanak slobode može simbolizovati jednostavno, kroz boje dresa i kolektivni duh. Kroz njihovu hrabrost i kroz istoriju stadiona, vidi se jasan kontinuitet – simboli i prostore borbe protiv fašizma ne smijemo prepustiti zaboravu.

Nestanak borbe protiv fašizma ne počinje rušenjem spomenika. Ono dolazi na kraju. Počinje onda kada se prestane govoriti o imenima. Kada se heroji pretvore u fusnote. Kada se djeci više ne objašnjava zašto su ti ljudi poginuli, nego samo da su “bili dio nekog rata”.

Ali borba se ne briše betonom.

Jer kamen može pasti. Spomen-ploča se može razbiti. Stadion se može preimenovati. Ali 77 imena ostaje. I ostaje sramota onih koji misle da se istorija može prepraviti čekićem.

Antifašizam nije prošlost. On je test sadašnjosti. A Mostar je jučer pao na tom testu. Ali istina – još uvijek stoji.

federalna.ba