KAD ZABOLE NEDOSTAJANJA ONIH KOJE DUŠA SLUTI, A RUKE IH NIKAD ZAGRLILE NISU

Dok je odrastala, Mirela nije znala mnogo, još manje je razumjela, ali je duša slutila bezdane dubine bola, koje su godine prije njenog rođenja, kao najteže iskušenje, donijele njenim roditeljima. Na svijet je došla kao božiji dar, kao utjeha, kao smisao, razlog za život majci i ocu koji su preživjeli genocid, a ko zna koliko puta pomislili da bi možda bolje bilo da nisu. Jer, u julu 1995., u genocidu nad Bošnjacima tada zaštićene enklave UN-a, Srebrenice, ubijena su im dva sina, dva dječaka, dva srca za koja su njihova kucala. Nije bila sigurna, koga čeka, al, nekoga je kao djevojčica čekala. Nije razumjela, kako to oni fale, gdje su, a osjećala je tu prazninu. Nikada ih nije vidjela, nijednog nije mogla zovnuti, brate, s njima se igrati, od njih učiti, računati na bezuslovnu, zaštitničku ljubav starije braće, a voljela ih je od prvog trena kad sestra osjeti ljubav za bratom. Skice njihovih lica, mozaik njihovih života i dječačkih snova, slagala je kroz blijeda sjećanja svoje starije sestre i teško naglas izgovorene riječi svoga babe i majke, izvučene iz krhotina onog što je nekad bio sretan život jedne srebreničke porodice, iz, u njihova sjećanja duboko urezanih slika džehenema vrelih julskih dana dok su odbrojavali posljednje trenutke provedene sa svojim sinovima. Odrasla je mnogo brže nego njeni všnjaci. Ponijela težak teret prošlosti o kojoj se u kući, godinama, najčešće šutalo, pričalo nijemim pogledima, suzom, molitvom, a to je baš najglasnije govorilo da njen put, od prošlosti koju osjeća, prema nekoj boljoj budućnosti, jedino može i mora ići preko sadašnjosti u kojoj, na prvom mjestu mora biti obrazovanje.    

Mirela je svoju priču ispričala  nevjerovatno velikim srcem i dušom širokom toliko da u njoj ima dovoljno mjesta za svako novo saznanje, za neke ljepše stvari, za posvećenost učenju, radu, novim vidicima, za prošlost od koje nikada niti može, niti želi otići, priča je generacija rođenih nakon agresije i genocida. Priča je to o želji da razumije i pomogne svojim roditeljima, o želji roditelja da je zaštite od nečega čemu nije svjedočila, a što je, prvi put udahnuvši ovaj svijet, u sebe udahnula za cijeli život. Priča je ovo skromne, razborite, obrazovane djevojke, spremne da daa dio sebe kako bi prošlost bila sačuvana od zaborava, da da dio sebe za neko zdravije, pravednije društvo, da bude tu kao oslonac i podrška svojim roditeljima, da pokuša nemoguće, ublažiti njihov bol, i da voli svoju braću. Mirelina priča, priča je o nepodnošljivim tugama nedostajanja, koje će njoj, njenoj sestri, babi i majci, dani nizati kao biseri ogrlice, dok ih ima.