Jedan donor može spasiti najmanje devet života, a poboljšati kvalitetu i čak 50 života.

Prilog: Velida Kulenović

Gošća emisije „Intervju“ je prim.dr. Senada Čaušević, specijalista anesteziolog i reanimatolog i subspecijalista intenzivne medicine, transplant koordinatorica u KBZ Zenica koja je prepoznata kao donorska bolnica i kojoj je ekspertska misija u oblasti doniranja i transplantacije Evropske komisije nakon obilaska 12 kliničkih centara jedinoj dala pozitivno ocjenu. Doktorica Čaušević radi u jedinici intenzivnog liječenja gdje su hospitalizirani pacijenti u teškom zdravstvenom stanju. U toj jedinici su i pacijenti kojima je dijagnosticirana moždana smrt i kojima se ne može više pomoći, ali uz  pristanak porodice za doniranje organa, i preko njihovih organa nastavlja se liječenje i život pacijenata kojima je jedina terapijska opcija transplantacija organa. U posljednjih 10 godina, 17 donora je spasilo 69 života, koji i danas sa svojim porodicama žive normalan život.

Nakon  pauze u eksplantacijama tokom pandemije koronavirusa, tokom 2023. dobili ste pristanak dva donora, a prošle godine čak pet donora organa, među kojima je i prvo transplantirano srce u našoj zemlji. To je bio složen zadatak. Koliko jedan donor može spasiti života dr. Čaušević?

„Jedan donor može spasiti najmanje devet života, a poboljšati kvalitetu i čak 50 života. Mi smo u ovom programu od 2014.godine. Ono šta se može transplantirati je srce, pluća, jetra, bubrezi, tanko crijevo i ostala tkiva. Mi smo za deset godina rada pokazali rezultate, proglašeni smo kao najbolja donor bolnica u BiH. Prva eksplantacija srca se desila 2014. kada su ekipe iz Eurotransplanta obavile eksplantaciju srca i mladić od 23 godine u Njemačkoj je dobio „naše srce“. Prošle su godine da bi se u našoj državi obezbijedili uslovi za transplantaciju srca. To se desilo 4.8.2024.godine.  Mladić od 21.godinu je nastradao u saobraćajnoj nesreći, porodica je dala pristanak i uspjeli smo obaviti transplantaciju srca uz pomoć zlatnih ruku profesora Granova i uz pomoć profesora Kneževića iz Slovenije koji je bio supervizor. Uspjeli smo transplantirati srce i pacijent se osjeća dobro nakon godinu dana, živi i sve je u redu.“

Donorski proces je izuzetno složen,težak i zahtjevan i  podrazumijeva angažovanje različitih timova i veliki broj ljudi koji vi koordinirate doktorice Čaušević. Kako to praktično izgleda?

„Kada krene proces dokazivanja moždane smrti u našoj bolnici bude angažirano oko 100 ljudi jer, da bi se proces obavio do kraja, mora svako obavljati svoj zadatak. Uključeni su odjeli za nuklearnu medicinu, odjel neurologije, mikrobiologije, interne medicine, hirurgije  i našeg odjela za anesteziju i reanimaciju. Tu su i nemedicinski timovi uključujući i MUP-ZDK, uz čiju podršku se organi prenesu u kliničke centre. Ove godine je bila samo jedna eksplantacija organa. Mi ove godine nismo imali donora jer, nismo imali moždanih smrti na odjelu. Šta znači moždana smrt? To znači da je neko izgubio život teškom povredom centralnog nervnog sistema i da je došlo do prestanka disanja i gubitka kranijalnih nerava. To je jedna koma iz koje se nikad niko nije probudio. Od svih smrti koje se dese u jedinicama intenzivnog liječenja samo dva posto završe život sa dijagnozom  moždane smrti. Mi ljekari moramo pokušatit dobiti pristanak porodica kako bi dobili priliku da nastavimo liječiti druge pacijente, navodi dr. Čaušević.“

Zašto je doniranje organa važno i koliko života jedna osoba može da spasi doniranjem svojih organa? Koje su zablude koje ljudi imaju o doniranju organa i kako se poštuje volja donora i njihove porodice, odnosno, da li postoji razlika između pristanka za donaciju u životu i nakon smrti?

Jedan od uslova Eurotransplanta  je da zemlja ima stopu donatora iz kadavera od najmanje 10 donora na milion stanovnika. BiH trenutno ne zadovoljava taj kriterij. Kako nedostatak donora utiče na pacijente koji čekaju transplantaciju?  

„Mi smo u prošloj godini imali šest donora i ona je bila rekordna. U KBZ Zenica smo imali šest pristanaka, ali smo uspjeli realizirati pet, a Klinički centar Tuzla jednog donora. Mi smo u ovoj godini imali tri dokazane moždane smrti, jednog pacijenta sa karcinomom, a u drugom  slučaju nismo imali pristanak porodice, a u trećem slučaju pacijentkinja se izjasnila za života protiv doniranja organa.“

Velika je odgovornost na vama da pronađete  način da u najtežem trenutku  pitate za donaciju organa,  dok još  mogu nekome spasiti život. Koja vas je priča najviše dirnula tokom rada sa donorima i primaocima?

„Niko vas ne može pripremiti na razgovore sa porodicom jer, svaki put kada saopštite porodici da je neko njihov preminuo je teško, a pitati porodicu da doniraju organe nakon toga je izuzetno teško. Zašto tada pitati? Zato što organi ne mogu čekati. Svaka porodica nosi priču jer, su to velikodušni ljudi, hrabri i da nisu takvi ne bi dali pristanak. Ono što je mene najviše uzdrmalo kao koordinatora je  prošlogodišnji donor, mladić od 21.godinu i njegova porodica i sabur u tom velikom bolu. Oni su mene lično dotakli i mislim da ću do kraja života nositi tog mladića na srcu“, kaže dr. Čaušević.

Kako možemo povećati svijest o značaju doniranja organa u zajednici i šta biste poručili ljudima koji su neodlučni po pitanju doniranja organa?

„Moramo reklamirati doniranje organa, od medija, škola, fakulteta kroz edukaciju ljekara i osoblja. Mi smo prepisali praksu susjedne Republike Hrvatske koja je lider u svijetu po broju kadaveričnih transplantacija. Tako da i mi moramo uraditi na podizanju svijesti o donorstvu.“