Iz pakla Mariupolja nakon 38 dana stigao u rodnu Zenicu
Mariupolj je pao, tvrde Rusi. Ukrajina demantira. Mariupolj Rusi još nisu osvojili, ali su ga uništili. O paklu u ovom gradu za Federalnu televiziju svjedoči Bahrudin Delić. Varilac po struci, život po industrijskim gradovima i traume između dva rata. Od rodne Zenice do Ukrajine, i željezare Azovstal. Posljednje dane u Ukrajini proveo je u opkoljenom Mariupolju zajedno s obitelji. Nakon 38 dana ratnog pakla uspio izaći iz porušenog Mariupolja i vratiti se u rodnu Koprivnu, ali sam. Njegovo svjedočenje, ali i važne poruke zabilježila je Gordana Ristović-Muslija.
„Grada nema, grad je potpuno srušen, nijedne zgrade, nijedne ulice, ništa nema čitavo, sve je izgoreno ili je srušeno.“
Ovako priču iz Mariupolja počinje Bahrudin Delić, Zeničanin koji je u ratnom paklu proveo 38 dana. S kćerkom i suprugom te njenim roditeljima invalidima, u podrumu zgrade tamošnjeg Arhiva preživljavali su, kaže, od riže na vodi. Izlazili su u rijetkim prekidima granatiranja, u potrazi za hranom.
„Nađemo čaja, malo riže, nađemo malo kafe u smeću, u zrnu, svašta se nađe i to je dopunjavalo. Imali smo čaja za godinu, ali nema vode, što je najgore.“
Sve je to ostavilo ozbiljne posljedice po Bahrudinovo zdravlje.
„Imao sam 86-87 kilograma, mislim da sada preko nemam 62-63. Slab sam, prekjučer sam imao temperaturu 40,8.“
Priča Bahrudin o posljednjem danu u Mariupolju, odakle je s porodicom kroz jedan od rijetkih humanitarnih koridora izašao na teritoriju Rusije.
„To je bio haos, taj dan granatiranje s jedne, pa sa druge strane, nisi mogao oka otvoriti. I to sve preko naših glava.“
Teško ratno iskustvom iz svoje zemlje, u odnosu na preživljeno u Mariupolju, za Bahrudina je neuporedivo. Kaže, kao i u svakom ratu, veliki se nadmeću preko leđa malih.
„Ovo što sam vidio za 38 dana, nisam nigdje više vidio, nema ništa, gdje god izađeš... Izađem iz stana - leži mrtav čovjek, dođem do drugog ulaza – drugi mrtav čovjek. Gdje god pogledaš mrtvi ljudi. Ne bih se miješao u politiku, ko je kriv, živi štit bio sam i jednima i drugima, i takvih je bilo hiljade.“
Bahrudinov put do rodne Koprivne posebna je priča. Tu je sada zahvaljujući pomoći rodbine iz Njemačke, njemu i kćerki kupili su avionske karte do Sarajeva. Prije toga javio se bh. ambasadi, gdje su ga samo posavjetovali da od porodice van Ukrajine traži pomoć. Bahrudinova kćerka, ljekar, u međuvremenu je otišla u Njemačku, supruga s roditeljima ostala je u Rusiji. Sada je njegov cilj ponovo okupiti porodicu, ni po koju cijenu u Ukrajini, ali ni u svojoj zemlji.
"Za mjesec-dva vidim se s porodicom u Njemačkoj, jer će kćerka dotad obezbijediti dokumente.“
Nakon svega, Bahrudin je još sigurniji da su svakom čovjeku zdravlje i mir iznad svega, a domaćim političarima poručuje:
„Neka čuvaju ovaj mir, to je najvažniji, a sve ostalo bit će i ko god ide na rat,njih treba sve potrpati u zatvor. Jednom su nas ugurali u rat, vidim kako hoće opet, to sve treba pozatvarati!“
federalna.ba