Istina iza Trumpovog „najvećeg naftnog sporazuma u historiji svijeta"

Donald Trump dugo je priželjkivao naftna polja drugih zemalja, a sporazum s Venecuelom proglasio je „najvećim naftnim sporazumom u historiji svijeta“. Međutim, sporazum postignut nakon što su SAD zarobile predsjednika Venecuele Nicolása Madura gotovo će sigurno propasti zbog niza pravnih i logističkih problema, pokazala je istraga Guardiana.

Američki predsjednik prvi put je razmišljao o preuzimanju nafte iz Irana 1987. godine, kada je rekao novinarki ABC-ja Barbari Walters da iranski napadi na američke brodove tokom iransko-iračkog rata zahtijevaju ekstreman odgovor.

„Zašto ne bismo ušli i preuzeli dio njihove nafte, koja se nalazi uz more?“, upitao je.

Tokom narednih godina često se vraćao ideji da bi SAD nakon vojnih sukoba trebale preuzimati naftu drugih zemalja, od Libije do Iraka.

Početkom ove godine Trump je konačno dobio priliku da provede svoj plan – pod prijetnjom oružja. Američke snage upale su u Venecuelu u januaru i zarobile Madura, koji je ubrzo prebačen u savezni pritvorski objekat u SAD-u, a na njegovom mjestu postavljena je poslušna Delcy Rodríguez.

Trump je u danima nakon racije rekao za Atlantic: „Ako Rodríguez ne bude radila ono što je ispravno, platit će veoma visoku cijenu, vjerovatno veću od Madura.“

Zatim je u augustu Trump objavio da će Office of Strategic Capital (OSC) pri Pentagonu, koji je ubrzano transformisao, posjedovati trećinu druge najveće privatne venecuelanske naftne kompanije, North American Blue Energy Partners (Nabep).

Sve što je rečeno o sporazumu je netačno

Trump je rekao da će sporazum omogućiti da SAD uskoro ponovo napune svoje strateške rezerve nafte, koje su pale na dugogodišnji minimum nakon američke invazije na Iran.

Međutim, gotovo sve što su Trump i članovi njegove administracije rekli o sporazumu netačno je i obmanjujuće, prema stručnjacima i zvaničnicima s kojima je Guardian razgovarao.

Venecuelanski zakon koji uređuje razvoj naftne industrije ne dozvoljava sporazume na 100 godina, niti bilo šta duže od 25 godina. Stručnjaci navode i da OSC prema američkom zakonu nije ovlašten da posjeduje udjele u kompanijama.

Osim toga, prema njihovim riječima, sporazum u sadašnjem obliku neće donijeti novi kapital u venecuelanski naftni sektor.

Suprotno Trumpovim tvrdnjama, venecuelanska nafta neće u skorije vrijeme pomoći u obnavljanju američkih strateških rezervi nafte.

U središtu sporazuma nalazi se i neobična figura: Alejandro Betancourt López, 46-godišnji Venecuelanac složene biografije koji postaje partner američke vlade kao vlasnik kompanije Nabep.

Betancourt je studirao na univerzitetu u Massachusettsu i ima domove u Španiji, Velikoj Britaniji i New Yorku. Ima iskustvo u venecuelanskom energetskom i naftnom sektoru, vlasnik je kompanije za proizvodnju sunčanih naočala i svojevremeno je angažovao Rudyja Giulianija kao advokata.

Betancourt, koji je bio predmet više međunarodnih istraga u vezi s navodima o korupciji u Venecueli, u sporazum je, prema riječima troje ljudi koji ga poznaju, uveo privatni saradnik Marca Rubija. Betancourt nikada nije optužen niti osuđen za bilo kakvo krivično djelo.

Guardian je saznao da su venecuelanski vladini zvaničnici koji su sada na vlasti svojevremeno angažovali istražitelje i hakere kako bi istražili porijeklo Betancourtovog novca.

Stručnjaci su, međutim, skeptični da sporazum o nafti može opstati.

„Ovaj sporazum je poput velikog, prekrasnog zida koji će Meksiko platiti“, rekao je bivši američki diplomata John Feeley.

„Uloženi smo“

Manje od mjesec dana nakon januarske američke racije kojom je svrgnut Maduro, izvršni direktor Exxona Darren Woods rekao je da je Venecuela „neinvestibilna“ zbog „pravnih i komercijalnih struktura i okvira koji su danas na snazi“.

Dvije osobe upoznate s procesom rekle su da je Trump počeo tražiti način da osigura da SAD imaju „uložene interese“ – finansijsko vlasništvo koje bi ulagačima ulilo povjerenje.

Potencijalno rješenje postao je američki udio u Betancourtovoj kompaniji North American Blue Energy Partners.

Iako Bijela kuća i Ministarstvo odbrane tvrde da posjeduju 35 posto kompanije, Pentagon je zakonodavcima u Kongresnom odboru za oružane snage u pisanom izvještaju, koji je vidio Guardian, saopštio da ima „warrants“ u Nabepu – prava na kupovinu dionica, a ne same dionice.

State Department će, kako navodi administracija, također imati pravo da kupi 20 posto sve nafte koju Nabep proizvede, po trošku proizvodnje – što znači da bi je mogao kupovati jeftinije od tržišne cijene.

„State Department i Ministarstvo rata ispregovarali su historijsku priliku da osiguraju većinsku kontrolu SAD-a nad više od 65 milijardi barela dokazanih rezervi nafte u Venecueli, bez troška za poreske obveznike“, rekao je portparol Pentagona.

Nije jasno na koji način bi SAD kupovale sirovu naftu niti kako bi taj proces izgledao.

State Department, sa svoje strane, insistira: „Ovo je privatni sporazum s privatnom kompanijom. To nije sporazum s privremenom vladom Venecuele i u pregovorima nije postojao politički proces.“

To je, čini se, u suprotnosti s prvobitnom Trumpovom objavom u kojoj je rekao: „Sjedinjene Američke Države upravo su sklopile sporazum sa zemljom Venecuelom.“

Administracija navodi da će većina članova upravnog odbora Nabepa, kompanije registrovane na Barbadosu, biti državljani SAD-a.

Vlasništvo Pentagona jedan je od najzbunjujućih dijelova sporazuma, jer bi ideja da Ministarstvo odbrane može posjedovati više od trećine venecuelanske naftne kompanije, ili bilo koje naftne kompanije, bila nezamisliva u bilo kojoj prethodnoj američkoj administraciji.

Prije Trumpa, Ministarstvo odbrane nikada nije funkcionisalo poput fonda privatnog kapitala koji može direktno posjedovati udjele u stranim kompanijama.

Transformacija Pentagona

Ali Pentagon je transformisan.

Office of Strategic Capital (OSC) nalazi se pod nadležnošću zamjenika ministra odbrane Stephena Feinberga, moćnog milijardera koji ima stvarnu finansijsku moć u Pentagonu i koji je oko sebe okupio bivše zaposlenike velikog fonda privatnog kapitala Cerberus, kako je Guardian ranije izvijestio.

Feinberg je na čelo OSC-a postavio bivšeg zaposlenika Cerberusa Davida Lorcha.

Trumpova administracija koristi zakon iz 1950-ih, poznat kao Defense Production Act, kako bi Pentagonu omogućila da postane svojevrsni veliki investicioni fond.

„Pretvorili su ga u sredstvo za vlasništvo nad značajnim domaćim i međunarodnim kompanijama“, rekao je bivši zvaničnik.

Bivši zvaničnik Pentagona upoznat s projektom rekao je da su Feinberg i Lorch strukturirali finansijski dio Trumpovog sporazuma s Venecuelom.

„To je apsolutno Feinbergov projekt“, rekao je bivši zvaničnik Pentagona.

Međutim, zakon kojim je osnovan OSC zapravo mu nije dao ovlaštenje za ulaganje u vlasničke udjele, a portparol Pentagona rekao je Reutersu u augustu: „Office of Strategic Capital (OSC) ne preuzima vlasničke udjele u privatnim kompanijama.“

„Kongres očigledno ne vjeruje da je OSC-u dao ovlaštenje za ulaganje u vlasničke udjele“, rekla je Ashley Deeks, prodekanica Pravnog fakulteta Univerziteta Virginia, koja je pisala o vlasničkim udjelima američke vlade u kompanijama za Harvard National Security Journal.

Budući da OSC nema ovlaštenje za ulaganje u dionice privatnih kompanija, vlasništvo nad Nabepom bit će, prema riječima bivšeg zvaničnika Pentagona, u rukama potpuno drugog ureda Pentagona, Industrial Base Analysis and Sustainment (IBAS).

Ali misija IBAS-a nema nikakve veze s naftom. Njegov zadatak, kako piše na njegovoj internetskoj stranici, isključivo je „jačanje američke odbrambene industrijske baze“.

Ta nepodudarnost samo je jedan od razloga zbog kojih velike naftne kompanije i investitori privatno poručuju da se drže podalje od ovog sporazuma, rekao je Phil Gunson iz International Crisis Groupa, koji je upoznat s problemom.

„Zabrinuti su zbog nepravilnosti. Zabrinuti su zbog uslova sporazuma. Net transparentnost sporazuma ozbiljno zabrinjava investitore“, rekao je.

„Da li Pentagon ima ovlaštenje da postupa na ovaj način, o tome se može raspravljati“, dodao je.

Bijela kuća uputila je pitanja o tome da li je OSC ovlašten da posjeduje dionice Ministarstvu odbrane. Ministarstvo nije odgovorilo na pitanja poslana elektronskom poštom.

U saopštenju je njegov predstavnik samo ponovio neke ranije tvrdnje administracije: da je riječ o „historijskoj prilici“ za kontrolu većine venecuelanskih rezervi nafte.

Ni trajanje sporazuma ne čini se onakvim kakvim ga administracija predstavlja.

Venecuelanski pravni stručnjak Jose Ignacio Hernández kaže da je venecuelanski zakon jasan i da je takav sporazum nemoguć, a sama venecuelanska vlada saopštila je da sporazum traje 25, a ne 100 godina.

„Sve je ovo samo propaganda“, rekao je Ignacio Hernández. „Ne može se provesti onako kako ga je administracija najavila.“

Čovjek u središtu sporazuma

Oni koji su upoznali Alejandra Betancourta kažu da je izuzetno prijatan i susretljiv.

„Bio je zaista dobar momak“, kaže Lev Parnas, bivši saradnik Giulianija koji se nakon hapšenja 2019. godine razišao s pokretom MAGA i koji je putovao s Betancourtom.

„Ne volim mnogo ljudi, ali njega, njegovu suprugu i njegovu porodicu volim.“

„Betancourt je dobar prodavač“, rekao je drugi Amerikanac koji ga poznaje godinama.

Američki državni sekretar Marco Rubio rekao je početkom septembra jednom novinaru da Betancourt ima „rezultate“ u proizvodnji nafte.

Neki ga smatraju efikasnim biznismenom koji može sarađivati s različitim administracijama i ima iskustvo u energetici i poslovima s naftom.

Godine 2012. Betancourt je kupio dvorac El Alamín u Španiji, veliko imanje s vlastitim teniskim terenom i fudbalskim igralištem, prema snimcima iz zraka.

Dvorac je postao mjesto za održavanje sastanaka s istaknutim poslovnim ljudima i političarima, izvijestio je El País.

Više od decenije bio predmet skandala

Betancourt je više od decenije bio predmet skandala.

Javna pažnja u SAD-u prvi put se usmjerila na njega 2013. godine, kada je bivši američki ambasador u Venecueli Otto Reich iznio niz optužbi u građanskoj tužbi pred saveznim sudom u New Yorku, uključujući kršenje Zakona o organizacijama pod uticajem reketiranja i korupcije (RICO), koji se odnosi na organizovani kriminal, kao i klevetu.

Prema Reichovoj tužbi, Betancourt je zajedno sa svojim partnerima u kompaniji Derwick Associates zaradio novac izgradnjom elektrana kroz ugovore koje je dobijao uz pomoć mita.

Zahtjevi zasnovani na RICO zakonu odbačeni su nakon što je sud utvrdio da Reich nije uspio dokazati pravni „obrazac reketiranja“, dok su zahtjevi za klevetu odbačeni zbog nedostatka nadležnosti.

U pismu Guardianu, Betancourtov advokat Vel Freedman napisao je: „Ni Derwick ni gospodin Betancourt nikada nisu tražili, naložili niti podsticali bilo koga da plati mito.“

Godine 2018. Betancourtov rođak, poslovni partner koji je također bio povezan s Derwickom, optužen je u Miamiju za pranje novca u vrijednosti od 1,2 milijarde dolara.

U izjavi koju je podnio agent Homeland Security Investigationsa navodi se neimenovani „zavjerenik 2“, za kojeg je rečeno da je s Betancourtovim rođakom primio stotine miliona dolara opranog novca, a koji je i dalje u bjekstvu u tom slučaju.

Miami Herald objavio je da je riječ o Betancourtu.

U pismu Guardianu, Betancourtov advokat napisao je: „Gospodin Betancourt nikada nije optužen za krivično djelo u Sjedinjenim Američkim Državama. Nikada nije bio imenovan kao optuženi. Vlada Sjedinjenih Američkih Država nikada nije tražila njegovo izručenje i nikada ga javno nije identifikovala kao metu, neimenovanog saučesnika ili bilo kojeg imenovanog zavjerenika u bilo kojem optužnom aktu.“

Marco Rubio rekao je jednom venecuelanskom radijskom novinaru da Betancourt nije predmet američke istrage.

„U našem sistemu nije postojala nikakva istraga protiv njega.“

Na vrhuncu Trumpovog prvog mandata Betancourt je angažovao Giulianija, tada Trumpovog ličnog advokata, kao svog advokata.

Njegov odnos s venecuelanskom vladom tokom godina se mijenjao.

Prema riječima dvije osobe upoznate sa situacijom, venecuelanske vlasti bile su toliko zabrinute zbog navoda o Betancourtovim finansijama da su angažovale tim advokata i istražitelja koji je pokrenuo intenzivnu istragu kako bi pokušao pratiti njegov novac.

Betancourtov advokat rekao je da biznismen nikada nije pronevjerio novac.

Istražitelji koje je angažovala Venecuela čak su koristili hakere kako bi pokušali pratiti tok njegovog novca.

Izvor upoznat s hakerskim projektom rekao je da je njihov upad bio opsežan.

„Njegov WhatsApp, njegovi računovođe, njegovi advokati, sve.“

Hakiranje korporativnih računara

Hakiranje korporativnih računara u to vrijeme bilo je dobro poznato istražno sredstvo, iako je obično bilo nezakonito.

Dokument iz 2021. godine koji je dobio Guardian, a koji je pripremila grupa hakera, sadrži listu venecuelanskih meta. Betancourt je naveden kao „sekundarna“ meta.

Betancourtov advokat nije potvrdio hakiranje, ali je rekao da je Betancourt bio veliki podržavalac privremene opozicione vlade koju su podržavale SAD.

Ako se to dogodilo, rekao je, svaki hakerski napor „treba posmatrati u kontekstu protivljenja gospodina Betancourta režimu Madura“, a ne kao legitimnu finansijsku istragu.

Venecuelansko Ministarstvo komunikacija i informisanja nije odgovorilo na zahtjev za komentar poslan elektronskom poštom.

Do 2024. godine Betancourt je ponovo bio uključen u bušenje nafte u Venecueli, preko kompanije Nabep, koju je u to vrijeme posjedovao zajedno s Harryjem Sargeantom, američkim naftnim direktorom.

Kompanija je počela skromno, sa samo 23.000 barela dnevno, prema nedavnim izjavama privremene predsjednice Venecuele.

U septembru 2025. godine španska policija stigla je u njegov dvorac u okviru istrage o pranju novca, prema izvještajima španskih medija.

Međutim, otprilike u to vrijeme zvaničnici Trumpove administracije već su bili u kontaktu s Betancourtom u vezi s pritiskom na venecuelansku vladu, prema riječima bivšeg zvaničnika, kao i biznismena koji je bio upoznat s tim.

Betancourtov advokat napisao je da španska istraga „nikada nije rezultirala bilo kakvom optužnicom protiv gospodina Betancourta“.

Guardian nije mogao potvrditi status istrage.

"Pobjedniku pripada plijen"

Do 3. januara, kada je Maduro uhapšen u američkoj raciji, izvor koji je bio uključen u proces rekao je da je Betancourt imao ključnu ulogu u pregovorima s Delcy Rodríguez.

Betancourtov advokat napisao je Guardianu da je Betancourt djelovao kao posrednik.

„Nije postojao uspostavljen kanal povjerenja između privremene vlade Venecuele i Sjedinjenih Američkih Država. Obje strane razgovarale su s gospodinom Betancourtom, jer su ga obje poznavale i obje su bile spremne osloniti se na njega, a on je posredovao u komunikaciji između njih.“

Mnogi ljudi upoznati s novijom historijom Venecuele pitaju se zašto američka vlada ulazi u poslovni odnos s Betancourtom, imajući u vidu njegovu problematičnu prošlost.

„Jedini prepoznatljivi dobitnik svega ovoga je Betancourt“, rekao je biznismen koji se godinama bavi pitanjima vezanim za Venecuelu.

Za Trumpa je pitanje jednostavno.

„Bio je to rat, ali ovo je možda najveći sporazum koji je ikada sklopljen“, rekao je ove sedmice u Ujedinjenim nacijama. „Pobjedniku pripada plijen. Svi ste to čuli.“

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.