Industrijska zona Zrenjanina - roblje 21. vijeka

Roblje 21. vijeka. Najjednostavniji je mogući način za opisati ono što se dešava u industrijskoj zoni Zrenjanina gdje se grade pogoni kineske fabrike guma – Linglong. A grade ih vijetnamski radnici, koji odmah pored i žive i to u uslovima radnih logora, bez grijanja, kupatila, oduzetih pasoša...

„Mi nemamo nikakvu dilemu da je u pitanju trgovina ljudima u cilju radne eksploatacije. Bilo je jasno još prilikom prvog izlaska na teren. Ako se vratimo samo malo unazad pa vidimo da su oni, kad su bili regrutovani, ili vrbovani od strane agencije u Vijetnamu, njima je obećano da će raditi u kompaniji koja se bavi proizvodnjom aviodijelova pa je čak bilo sugestije da je menadžment te kompanije iz Njemačke. Kad su došli potpisali su ugovore sa podružnicom kineske firme, ugovori su bili na engleskom, što znači da su njima nerazumljivi. U samim ugovorima postojale su sporne stavke koje su protiv domaćeg zakona o radu koji reguliše i rad stranaca na teritoriji Srbije, da će raditi 26 dana mjesečno, da će raditi 9 sati dnevno“, rekao je Tina Piskulidis, ASTRA, Akcija protiv trgovine ljudima.

Do saznanja o nehumanim uslovima u kojima radnici iz Vijetnama žive došlo je prije svega zahvaljujući novinarki portala VOICE koja je doživljavala brojne neprijatnosti.

„Pojavio se taj čovjek koji se od tog trenutka pa na dalje javlja u svim našim pričama, tražio je da mu pokažemo novinarske iskaznice, tražio je da ih fotografiše i nije nam dozvolio da uopšte bilo šta snimamo i govorimo. Rekao je da je sve u redu i da sve što je do tada objavljeno laž, da ti ljudi žive u uslovima koji su dostojni ljudskog bića, da imaju dobru hranu, da su plaćeni, da sve što smo naveli da ništa nije istina. Kad smo pokušali da mu kažemo da je dobar trenutak da uđemo i da vidimo to, nije nam dozvolio. Onda je pozvao još dvojicu svojih kolega. Jedan od njih sad prati iz dalje šta se dešava. Onda su nas slikali, pokušali su da nam se unesu u lice i ta ista osoba je slikala mene, ali nije dozvolila da ja njega slikam“, ističe Ivana Gordić, novinarka portala Voice.

Država je pokušala da umanji značaj ove priče krijući se iza značajne kineske investicije.

„Naučili smo da investicije koje odgovaraju državi, koje su dovučene kao nekakva mašina za povećanje BDP-a da će se braniti pod svaku cijenu. Vidjeli smo vrlo jasne indikacije da se radi o trgovini ljudima, o nehumanim stambenim uslovima o vrlo velikom broj potrencijalnih povreda ljudskih prava i na kraju je ostalo jedno saopštenje koje niko nije vide, razmeštanje ljudi i potpuna sloboda da ih preseljava i odsustva bilo akkve odgovornosti kako je moguće da se to dogodilo“, kaže Danilo Čurčić iz A 11 – Inicijative za ekonomska i socijalna prava.

„Tu mora da se jasno država odredi, a država se nije odredila,  tužilaštvo nije odradilo svoj posao, policija takođe. To je sad već jedan scenario koji imamo duže vrijeme. Imamo veliki problem, onda se tu malo ćuti i onda je to još jedna u nizu koliko afera. Radnici ne znaju koji je njihov status, ovi tvrde da nisu robovi, a sa druge strane ne dozvoljavaju da pričaju sa nama", naglašava Tara Rukeci, aktivistkinja zrenjaninskog socijalnog foruma.

Oni koji su htjeli da pričaju morali su bukvalno bježati, poput tzv. Zviždača koji se danas čak krije iz straha od odmazde. U međuvremenu, radnici su izmješteni na pet lokacija. Podijelili su ih po odanosti, kako kažu. A obezbjeđenje Linglonga ni danas ne dozvoljava pristup i snimanje.

„Imam utisak da je ovo sve marketinški trik jer oni računaju da ćemo se mi svi umoriti. Bavićemo se nekom drugom temom, otići ćemo dalje a onda će ove nesretne radnike, koje su iz kanalizacije prebacili u dvorac, ponovo vratiti računajući da ćemo ih mi zaboraviti. Ono što je naš zadatak da stalno podsećamo na ovu temu i da im stavimo do znanja da se ne zaboravlja tako lako“, dodaje Gordić.

Težak položaj radnika donekle je olakšala pomoć koju su skupljale brojne organizacije i pojedinci širom Srbije.

„Pružanjem ruke ovim radnicima da im bude bolje pružamo ruku i sebi. Niko ne treba da bude gladan i smrznut, a drugo da ako ovo postane norma, nama će privatnik bilo gde reći da ako nećeš da pristaneš na ovo – idi kući“, kaže Rukeci.

„Ono što mene sad posebno brine je što se meni čini da je ovo novi korak koji će nas dovesti do još gore situacije u budućnosti. Od goreg ima još gore i čini mi se da ova trka do dna koja se sprovodi u Srbiji radi privlačenja investicija ne može drugačije da rezultira. Sad vijetnamskih radnika, sutra domaćih, austrijskih, iz koje god zemlje hoćete“, ističe Čurčić.

Ključno pitanje je sada šta nakon što popusti interes javnosti? Neki od radnika izrazili su želju da se vrate kućama, ali da bi došlo ovdje gdje su došli morali su agenciji da isplate i do 5000 dolara. Kako je riječ o siromašnim radnicima to su uglavnom pozajmljivali. Ako se vrate, i pozajmicu treba vratiti, a agencija im novac ne vraća. A ako ostanu, slijedi im i kazna zbog štrajkova i neposlušnosti. A država šuti.

federalna.ba