Žrtve masakra u Sharpevilleu tuže Južnu Afriku i traže odštetu

Dan 21. marta 1960. godine osvanuo je vedar, dok su se stanovnici južnoafričkog naselja Sharpeville okupili na protestu protiv zakona o propusnicama, koji su crnim, indijskim i obojenim stanovnicima Južne Afrike nalagali da u svakom trenutku sa sobom nose dokumente u kojima je bilo navedeno gdje se smiju kretati.

Abraham Mofokeng pridružio se maršu, jednom od desetina protesta koje je širom zemlje organizirao Panafrički kongres (PAC), grupa koja se odvojila od Afričkog nacionalnog kongresa (ANC).

„Vrijeme je bilo veoma lijepo, sunce je sijalo. Niste mogli ni slutiti da će se taj dan završiti tako strašno“, rekao je Mofokeng, tada 20-godišnji radnik u fabrici.

Mofokeng, danas 86-godišnjak, bio je među hiljadama ljudi koji su se mirno okupili ispred policijske stanice u Sharpevilleu, oko 65 kilometara južno od Johannesburga, u industrijaliziranoj regiji poznatoj kao Vaal Triangle.

Kako je rekao, okupljeni su pjevali kada su policajci bez upozorenja otvorili vatru. Najmanje 91 osoba je ubijena, a 238 je povrijeđeno u događaju koji je ostao poznat kao masakr u Sharpevilleu.

Dok je bježao, metak je okrznuo unutrašnju stranu Mofokengovog desnog stopala i razderao mu cipelu. Žena je pala ispred njega, pa je preskočio preko nje i nastavio bježati. Tek kasnije, kada je primijetio krv kako mu se slijeva niz noge, shvatio je da je pogođen u leđa. Metak mu je ostao zaglavljen u kičmi.

Tužba protiv države

Mofokeng je jedan od troje tužitelja koji su u četvrtak podnijeli tužbu protiv južnoafričke vlade, tražeći odštetu zbog masakra. Ako tužba bude uspješna, još deseci osoba mogli bi podnijeti zahtjeve.

Ovaj slučaj dio je vala sudskih postupaka kojima se traži pravda za zločine počinjene tokom aparthejda, u vrijeme raširenog razočaranja vladama predvođenim ANC-om, koje nisu uspjele otkloniti ogromnu rasnu nejednakost i siromaštvo u Južnoj Africi ni više od tri decenije nakon okončanja aparthejda.

U januaru 2025. godine, 25 preživjelih i članova porodica žrtava nasilja aparthejdske države tužilo je južnoafričku vladu zbog toga što nije procesuirala slučajeve koje joj je uputila Komisija za istinu i pomirenje (TRC). U maju iste godine predsjednik Cyril Ramaphosa najavio je sudsku istragu o mogućem političkom utjecaju, koja je još u toku.

Glasnogovornici južnoafričkog Ministarstva pravde nisu odgovorili na zahtjev za komentar u vezi s postupkom za naknadu štete žrtvama masakra u Sharpevilleu.

Zakon koji i danas štiti državu

Neposredno nakon masakra u Sharpevilleu policija je tvrdila da su demonstranti na njih bacali kamenje.

„Ne znam koliko smo ih ubili“, rekao je pukovnik J. Pienaar, lokalni policijski komandant, prema tekstu koji je Guardian objavio dan nakon masakra.

„Sve je počelo kada su horde domorodaca opkolile policijsku stanicu. Kamen je pogodio moj automobil. Ako rade takve stvari, moraju naučiti lekciju na teži način“, rekao je Pienaar.

U julu 1961. godine, kao odgovor na zahtjeve žrtava za naknadu štete, tadašnji režim bijele manjine donio je zakon kojim je vlada, kao i svako ko je djelovao pod njenom nadležnošću, oslobođena odgovornosti za postupke poduzete „u dobroj vjeri radi sprečavanja ili suzbijanja unutrašnjih nereda, održavanja ili ponovnog uspostavljanja javnog reda, javne sigurnosti ili osnovnih službi, odnosno zaštite života ili imovine“.

Zakon je retroaktivno stupio na snagu na dan masakra i još je na snazi. Pravni tim tužitelja tvrdi da je zakon neustavan.

Žrtve traže novčanu naknadu

Tužitelji se nadaju da će dobiti oko 500.000 randa, odnosno oko 23.000 funti, rekao je Daniel Leader, partner britanske advokatske kancelarije Leigh Day, koja savjetuje južnoafrički pravni tim predvođen nevladinom organizacijom Lawyers for Human Rights.

Mofokengu je nakon što je TRC 2003. godine okončao svoj rad isplaćeno 30.000 randa kao jednokratna naknada. TRC je preporučio i godišnje isplate od oko 20.000 randa tokom šest godina.

„Nastavili smo patiti“, rekao je Mofokeng, koji i dalje živi u Sharpevilleu. „Posebno sada... Mučim se, a moje zdravlje nije dobro.“

Djeca ubijenih također traže pravdu

Dvoje drugih tužitelja bili su djeca kada su njihovi očevi ubijeni u masakru.

Paulina Mathinye imala je pet godina kada je njen otac Samson ubijen.

„Svaki put kada bi se vraćao s posla, bila bih toliko sretna što ga vidim da bih potrčala prema njemu, a on bi me podigao“, rekla je.

Mathinye u početku nije razumjela šta se tog dana 1960. godine dogodilo.

„Stalno sam pitala majku: 'Mama, zašto plačeš?'“

Njena majka teško je odgajala petero djece radeći kao kućna pomoćnica. Mathinye je željela završiti školovanje za učiteljicu, ali nije mogla priuštiti stipendiju, pa je sa 17 godina morala napustiti obrazovanje i pronaći posao.

Mathinye, koja danas ima 71 godinu, rekla je da se nada odšteti koja bi nadoknadila barem dio onoga što je izgubila nakon očeve smrti.

„Neki od mojih prijatelja su učitelji, neki su medicinske sestre, a ja živim u istoj kući u kojoj je živio moj otac“, rekla je.

Posljedice aparthejda i dalje su prisutne

Problemi Sharpevillea nisu počeli masakrom 1960. godine, već oduzimanjem produktivne zemlje crnim Južnoafrikancima, njihovim prisilnim preseljenjem u naselja i isključivanjem iz ekonomskog života, rekao je Vincent Thamae, član PAC-a koji podržava žrtve masakra i njihove porodice.

„Kada ljudi danas govore o odšteti“, rekao je, „odšteta za njih podrazumijeva svu zemlju koju su izgubili, ekonomiju iz koje su izbačeni, pa čak i način na koji se prema njima postupalo u novoj demokratiji.“

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.