Uoči SP-a predstavljamo: Paragvaj - povratak korijenima, Alfaro i Enciso vode Albirroju na Mundijal nakon 16 godina

Nakon dugih godina lutanja, neuspjelih eksperimenata i brojnih razočarenja, Paragvaj je pronašao put nazad na najveću fudbalsku scenu. Reprezentacija poznata kao „Albirroja“ izborila je plasman na Svjetsko prvenstvo 2026. godine zahvaljujući povratku onome što je decenijama predstavljalo njen zaštitni znak – disciplini, čvrstoj odbrani, kolektivnoj borbenosti i ogromnom intenzitetu, pišu Christian Pérez i Óscar Gómez za The Guardian.

Za zemlju koja je posljednji put igrala na Mundijalu još 2010. godine, povratak među svjetsku elitu izazvao je nacionalnu euforiju. Put do Sjeverne Amerike nije bio spektakularan u napadačkom smislu, ali je bio oličenje identiteta koji je Paragvaj nekada učinio jednim od najneugodnijih protivnika u Južnoj Americi.

Gustavo Alfaro promijenio sve

Godinama je Paragvaj pokušavao igrati moderan fudbal zasnovan na posjedu lopte, ali bez većeg uspjeha. Reprezentacija je istovremeno gubila i defanzivnu sigurnost i napadačku efikasnost, pa su rezultati postajali sve lošiji. Prekretnica se dogodila u augustu 2024. godine kada je selektorsku funkciju preuzeo Argentinac Gustavo Alfaro.

Od prvog dana poslao je jasnu poruku: „Paragvajska DNK, intenzitet i sačuvana mreža. To je ono što će nas odvesti na Svjetsko prvenstvo.“

Vrijeme je pokazalo da je bio potpuno u pravu.

Alfaro je ostao vjeran sistemu 4-4-2 tokom gotovo cijelih kvalifikacija. Samo u susretima protiv Ekvadora i Bolivije, koji su igrani na velikim nadmorskim visinama, prelazio je na sistem s petoricom defanzivaca. Sve ukazuje da će upravo klasična formacija 4-4-2 biti osnovno oružje Paragvaja i na Mundijalu, uz povremene prelaze na 4-2-3-1.

Od autsajdera do jedne od najčvršćih ekipa Južne Amerike

Kada je Alfaro preuzeo reprezentaciju nakon katastrofalnog nastupa na Copa Amerika i smjene Daniela Garnera, malo ko je vjerovao da će promjena biti toliko brza. Već u prvom meču protiv Urugvaja u Montevideu vidjelo se da je riječ o potpuno drugačijoj reprezentaciji.

Ubrzo su stigle i pobjede protiv Brazila i Argentine na domaćem terenu, nakon kojih su i najveći skeptici morali priznati da se stvara nova Albirroja. Tokom kvalifikacija pod Alfarom, Paragvaj je u gostima izgubio samo jednom – protiv Brazila.

Posebno se pamte herojski remiji u Boliviji na 4.100 metara nadmorske visine, u Ekvadoru na gotovo 2.800 metara, kao i iscrpljujuća utakmica u Barranquilli protiv Kolumbije, igrana u ekstremnoj vrućini i vlazi.

Plasman na Mundijal potvrđen je remijem bez golova protiv Ekvadora. Nakon posljednjeg sudijskog zvižduka zemlju je zahvatila prava euforija. Predsjednik Paragvaja Santiago Peña proglasio je naredni dan državnim praznikom.

Više od odbrane

Iako su intenzitet, disciplina i fizička snaga zaštitni znak ove reprezentacije, Paragvaj nije samo defanzivna ekipa. Alfaro je uspio izgraditi tim sposoban da mirno iznosi loptu iz posljednje linije, kontroliše ritam utakmice i stvara prilike kroz brze tranzicije.

Ključnu ulogu u tome ima Julio Enciso, igrač koji može jednim potezom promijeniti tok susreta.

Gustavo Alfaro – lovac na nemoguće

Gustavo Alfaro danas se smatra čovjekom koji je preporodio paragvajski fudbal. Argentinac je još 1992. godine završio igračku karijeru kako bi se potpuno posvetio trenerskom poslu.

Tokom godina izgradio je reputaciju stručnjaka koji prije svega insistira na disciplini i organizaciji.

Najveće uspjehe ostvario je s Arsenalom iz Sarandíja, s kojim je osvojio Copa Sudamericanu 2007. godine i argentinsko prvenstvo 2012. Upravo su ti uspjesi oblikovali njegov fudbalski identitet.

Jednom prilikom svoju filozofiju objasnio je citatom koji se često pripisuje legendarnom NBA treneru Patu Rileyju: „Ako želim izgraditi napadačku ekipu, prvo moram uspostaviti defanzivnu disciplinu. U suprotnom, vrlo brzo ću ostati bez posla.“

Prije dolaska u Paragvaj uspješno je odveo i mladu reprezentaciju Ekvadora na Svjetsko prvenstvo 2022. godine.

Poznat po filozofskim razmišljanjima i neobičnim metaforama na konferencijama za medije, Alfaro nosi nadimak „Lovac“, po knjizi koju je napisao nakon plasmana Ekvadora u Katar pod naslovom „Lovci na nemoguće utopije“.

Julio Enciso – dragulj paragvajskog fudbala

Kada se govori o najvećim talentima koje je Paragvaj proizveo u posljednje dvije decenije, Julio Enciso se gotovo uvijek nalazi na vrhu liste. Nadimak „La Joya“ – Dragulj – dobio je još kao dječak u klubu Libertad.

Foto: EPA/Jorge Abrego

Kako bi uvjerili porodicu da se preseli u Asunción, čelnici kluba zaposlili su njegovu majku kao čistačicu, a oca, koji je radio kao ulični prodavač.

Već sa 17 godina debitovao je za reprezentaciju, a ubrzo potom napravio i veliki transfer u Englesku. U Brightonu je pokazao ogroman potencijal, uključujući spektakularan pogodak protiv Manchester Cityja koji je bio kandidat za nagradu „Puskás“.

Povrede i promjene trenera usporile su njegov razvoj, ali je novi početak pronašao u francuskom Strasbourgu. Brz, direktan i nepredvidiv, Enciso je igrač koji može riješiti utakmicu jednim potezom.

Nakon plasmana na Mundijal emotivno je poručio: „Ovo posvećujem svom djedu. Siguran sam da me gleda s neba.“

Damián Bobadilla – veznjak budućnosti

Među igračima koje posebno vrijedi pratiti nalazi se Damián Bobadilla. Za razliku od svog oca Alda Bobadille, nekadašnjeg golmana reprezentacije, Damián nikada nije stao među stative.

Ispostavilo se da je to bila odlična odluka. Razvio se u modernog veznog fudbalera koji kombinuje fizičku snagu, mirnoću u posjedu lopte i izuzetno donošenje odluka.

Karijeru je započeo u Cerro Porteñu, a od 2024. godine nastupa za brazilski São Paulo. Sa samo 24 godine već je jedan od ključnih igrača kluba i mnogi vjeruju da ga uskoro očekuje transfer u neku od najjačih evropskih liga.

Andrés Cubas – srce i motor ekipe

Dok Enciso privlači pažnju kreativnošću, Andrés Cubas ostaje čovjek bez kojeg sistem Gustava Alfara ne bi mogao funkcionisati. On je igrač koji donosi ravnotežu, osvaja duele i neumorno radi za ekipu. Iako visok svega 168 centimetara, Cubas nadoknađuje fizičke nedostatke inteligencijom, pozicioniranjem i nevjerovatnom upornošću.

Rođen je u Argentini i nastupao za omladinske selekcije te zemlje, ali je obećao majci, rođenoj Paragvajki, da će jednog dana predstavljati njenu domovinu. To obećanje je ispunio i danas je jedan od lidera reprezentacije.

Navijači će preplaviti SAD

Iako cijene putovanja i ulaznica predstavljaju ogroman izazov, očekuje se dolazak hiljada navijača iz Paragvaja. Turističke agencije nude pakete za sva tri susreta grupne faze po cijenama koje počinju od čak 20.000 američkih dolara.

U zemlji gdje prosječna mjesečna plata iznosi oko 450 dolara, to predstavlja gotovo nedostižan trošak za većinu stanovništva.

Ipak, ljubav prema reprezentaciji nadjačava finansijske prepreke. Ulice gradova domaćina mogle bi biti preplavljene crveno-bijelo-plavim bojama tradicionalne paragvajske trobojnice i prepoznatljivim dresovima Albirroje.

Jedna stvar je sigurna – čuveno skandiranje: „La Albirroooo, la Albirroooo, la Albirroja, la Albirroooo!“ odjekivat će stadionima tokom cijelog turnira.

Odnosi sa SAD-om i Trumpom

Paragvaj i Sjedinjene Američke Države tradicionalno imaju veoma bliske odnose. Predsjednik Santiago Peña više puta je isticao važnost saradnje sa Washingtonom, a nakon pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima izjavio je da je riječ o „ostvarenju sna“.

Američki državni sekretar Marco Rubio nazvao je Peñu „snažnim američkim saveznikom“. Ipak, jedan Trumpov komentar izazvao je pažnju javnosti.

Govoreći o paragvajskom predsjedniku, Trump ga je opisao kao „mladog i zgodnog momka“, da bi odmah potom dodao:

„Lijepo je biti mlad i zgodan, ali to ne znači da vas moram voljeti. Ne volim mlade i zgodne muškarce. Žene volim, muškarci me ne zanimaju.“ Bez obzira na takve anegdote, fokus Paragvaja ostaje isključivo na fudbalu.

Nakon 16 godina čekanja, Albirroja se vraća na Svjetsko prvenstvo s jasnim identitetom, čvrstom odbranom i vjerom da može biti jedno od najugodnijih iznenađenja Mundijala..

federalna.ba